
Mlako propitivanje hrvatskih predrasuda

Moglo bi se stoga kazališnoj kritici pripisati sitničarenje kad uočava nerazmjer između najavljene programske knjižice i odgledane predstave, no jednako bi se tako moglo postaviti pitanje: Ako sve to nije osobito važno, zašto je onda napisano?
S obzirom na Čadežovu napomenu kako je Frljić izostavio većinu Shakespeareova zapleta, a publici to nije ničim naznačeno u knjižici, smatram važnim pripomenuti kako se Gavellina programska knjižica za premijerni autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić My Little Corner of the World (21. ožujka 2014.) prema motivima Fassbinderova Južnjaka zapravo ne odmiče od dramskoga, kazališnoga pa i filmskoga predloška.
Ako je scenski život postavljenoga predloška iznadprosječne kvalitete i važan nositelj (makar malenih) promjena kazališnoga izraza, sitničarenja oko programske knjižice padaju u vodu. U ovome slučaju dopuštam si slobodu sitničarenja oko knjižice jer posrijedi nije bio uradak iznadprosječne kvalitete.
Rainer Werner Fassbinder (1945. – 1982.) je bio ujedno homo universalis i enfant terrible Novoga njemačkoga filma. S njime je to važno razdoblje njemačke kinematografije krajem šezdesetih do početka osamdesetih godina 20. stoljeća započelo i završilo. U prvome su ga redu tematski zanimali problemi društvenih otpadnika i kritika institucionaliziranoga nasilja te je za života snimio četrdeset dugometražnih filmova, režirao i postavio dvadeset i četiri predstave, glumio, producirao, vodio kazališnu trupu i dr. Predstava Katzelmacher (1968.), u hrvatskome prijevodu Južnjak, označuje njegov probitak i početak rada.
Riječ je o bavarskome pejorativu za privremene radnike sa Sredozemlja, a u tekstu se propituju rasni, seksistički i politički izljevi mržnje tamošnjih mjesnih lijenčina. Nakon uspješne predstave i osnivanja kazališne trupe Anti-Teatar 1969. godine Fassbinder je načinio filmsku adaptaciju vlastite drame. Njegovo je kazalište odlikovala kreativnost, kombinacija pokreta i mirovanja u scenama, elementi mjuzikla, cabareta, studentskih prosvjeda i filma. Polazeći od toga što je sve Fassbinder dao kazališnoj i filmskoj umjetnosti, načine na koje je provocirao, poruke koje je slao, ostajem pod dojmom kako je hrvatski autorski projekt My little corner of the world mlaki govor o predrasudama hrvatskoga društva iz više razloga.
Prvi se problem javlja u ulozi Stranca (Đorđe Kukljica) čije nam podrijetlo ostaje nepoznato. Možemo pretpostaviti kako je riječ o osobi iz daleke zemlje. Hrvatsko je društvo statistički homogeno i ostaje nam zamišljati kako bi reagiralo na stranca, no ono što ipak možemo naslutiti jest odnos društva prema radnicima iz zemalja u okružju. Smatram da se tu krio prostor za uspjeliju adaptaciju, a takav vid provokacije u drugome kontekstu već duže vrijeme mudro iskorištava Frljić.
Drugi se problem krije u nedovoljnome portretiranju dosade, dokolice protagonista koja zapravo dovodi do zlostavljanja Stranca. Upoznajemo nesretnu Gundu (Ksenija Pajić), besperspektivni alkoholičarski par Helu (Iva Babić) i Pavla (Sven Medvešek), patrijarhalnoga nasilnika Rika (Franjo Dijak) i njegovu priglupu djevojku Mari (Antonija Stanišić Šperanda). Njihova okupljanja povremeno povezuje Ingino (Jelena Miholjević) kabaretsko pjevanje. Stranca u njihovo okruženje dovodi Ema (Barbara Nola) kao svojega zaposlenika.
Nasilje se u predstavi događa bezrazložno, gotovo apsurdno zbog Gundine inscenacije silovanja koje se nije dogodilo. Od njezine se priče dalje kreću razvijati druge koje će dovesti do ritualnoga zlostavljanja Stranca. U čitavu je portretiranju tih sitnih, neopravdanih kotačića nasilja nedostajalo mesa, provociranja, vrijeđanja, apsurdnih nijansi. Nasilje je prikazano prazno i pomalo dosadno.
Scenografija su i glazba bili primjereni, glumački ansambl na visini zadatka, no autorski i redateljski je nedostajalo vizije u kolažiranju i adaptaciji teksta kako bismo na sceni gledali zanimljivu i dinamičnu predstavu koja će nas šokirati, natjerati da osjetimo Drugoga/Stranoga pored nas i preispitamo se, a ne da s mlakim okusom u ustima napuštamo Gavellu.
Anđela Vidović