Tomislav Kurelec kritiku Frljićeva “Hamleta” započinje zanimljivom tezom kako dramski tekst, odnosno predložak svoj puni smisao dobiva na sceni te stoga ustrajanje na vjernosti piscu ili pak supotpisivanje dramaturga, redatelja kao suautora nije osobito važno.
Moglo bi se stoga kazališnoj kritici pripisati sitničarenje kad uočava nerazmjer između najavljene programske knjižice i odgledane predstave, no jednako bi se tako moglo postaviti pitanje: Ako sve to nije osobito važno, zašto je onda napisano?
S obzirom na Čadežovu napomenu kako je Frljić izostavio većinu Shakespeareova zapleta, a publici to nije ničim naznačeno u knjižici, smatram važnim pripomenuti kako se Gavellina programska knjižica za premijerni autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić My Little Corner of the World (21. ožujka 2014.) prema motivima Fassbinderova Južnjaka zapravo ne odmiče od dramskoga, kazališnoga pa i filmskoga predloška.
Ako je scenski život postavljenoga predloška iznadprosječne kvalitete i važan nositelj (makar malenih) promjena kazališnoga izraza, sitničarenja oko programske knjižice padaju u vodu. U ovome slučaju dopuštam si slobodu sitničarenja oko knjižice jer posrijedi nije bio uradak iznadprosječne kvalitete.
Rainer Werner Fassbinder (1945. – 1982.) je bio ujedno homo universalis i enfant terrible Novoga njemačkoga filma. S njime je to važno razdoblje njemačke kinematografije krajem šezdesetih do početka osamdesetih godina 20. stoljeća započelo i završilo. U prvome su ga redu tematski zanimali problemi društvenih otpadnika i kritika institucionaliziranoga nasilja te je za života snimio četrdeset dugometražnih filmova, režirao i postavio dvadeset i četiri predstave, glumio, producirao, vodio kazališnu trupu i dr. Predstava Katzelmacher (1968.), u hrvatskome prijevodu Južnjak, označuje njegov probitak i početak rada.
Riječ je o bavarskome pejorativu za privremene radnike sa Sredozemlja, a u tekstu se propituju rasni, seksistički i politički izljevi mržnje tamošnjih mjesnih lijenčina. Nakon uspješne predstave i osnivanja kazališne trupe Anti-Teatar 1969. godine Fassbinder je načinio filmsku adaptaciju vlastite drame. Njegovo je kazalište odlikovala kreativnost, kombinacija pokreta i mirovanja u scenama, elementi mjuzikla, cabareta, studentskih prosvjeda i filma. Polazeći od toga što je sve Fassbinder dao kazališnoj i filmskoj umjetnosti, načine na koje je provocirao, poruke koje je slao, ostajem pod dojmom kako je hrvatski autorski projekt My little corner of the world mlaki govor o predrasudama hrvatskoga društva iz više razloga.
Prvi se problem javlja u ulozi Stranca (Đorđe Kukljica) čije nam podrijetlo ostaje nepoznato. Možemo pretpostaviti kako je riječ o osobi iz daleke zemlje. Hrvatsko je društvo statistički homogeno i ostaje nam zamišljati kako bi reagiralo na stranca, no ono što ipak možemo naslutiti jest odnos društva prema radnicima iz zemalja u okružju. Smatram da se tu krio prostor za uspjeliju adaptaciju, a takav vid provokacije u drugome kontekstu već duže vrijeme mudro iskorištava Frljić.
Drugi se problem krije u nedovoljnome portretiranju dosade, dokolice protagonista koja zapravo dovodi do zlostavljanja Stranca. Upoznajemo nesretnu Gundu (Ksenija Pajić), besperspektivni alkoholičarski par Helu (Iva Babić) i Pavla (Sven Medvešek), patrijarhalnoga nasilnika Rika (Franjo Dijak) i njegovu priglupu djevojku Mari (Antonija Stanišić Šperanda). Njihova okupljanja povremeno povezuje Ingino (Jelena Miholjević) kabaretsko pjevanje. Stranca u njihovo okruženje dovodi Ema (Barbara Nola) kao svojega zaposlenika.
Nasilje se u predstavi događa bezrazložno, gotovo apsurdno zbog Gundine inscenacije silovanja koje se nije dogodilo. Od njezine se priče dalje kreću razvijati druge koje će dovesti do ritualnoga zlostavljanja Stranca. U čitavu je portretiranju tih sitnih, neopravdanih kotačića nasilja nedostajalo mesa, provociranja, vrijeđanja, apsurdnih nijansi. Nasilje je prikazano prazno i pomalo dosadno.
Scenografija su i glazba bili primjereni, glumački ansambl na visini zadatka, no autorski i redateljski je nedostajalo vizije u kolažiranju i adaptaciji teksta kako bismo na sceni gledali zanimljivu i dinamičnu predstavu koja će nas šokirati, natjerati da osjetimo Drugoga/Stranoga pored nas i preispitamo se, a ne da s mlakim okusom u ustima napuštamo Gavellu.
Anđela Vidović
