Zahuktavaju se pripreme za predstavu “Živjet ćemo bolje” koju Senka Bulić režira prema predlošku istoimenog romana Maje Hrgović (Biblioteka Arteist, 2014.), a koji će premijeru imati 16. siječnja u ZKM-u.
Mali uvid u glazbeno čudo koje za predstavu stvara Damir Martinović Mrle iz grupe Let 3 pogledajte na ovom videu. Eksperimentima sa zvukom nekoliko instrumenata, ali i sa hukanjem prazne plastične boce, Mrle nastoji – i uspijeva – postići apokaliptičnu atmosferu koju na početku romana izazivaju gusta jata bučnih ptica koja se u predvečerje spuštaju u jedan park u novozagrebačkom naselju Utrine.
U nastavku eksluzivno donosimo ulomak koji otvara Živjet ćemo bolje.
ŽIVJET ĆEMO BOLJE – PTICE
Posted by Let3 on Friday, November 20, 2015
Kazne: prvih mjeseci iskušala sam na sebi neke od najgorih kojih sam se mogla sjetiti. Dopustila sam da Vjeran ode. Samo sam šutjela dok je trpao u torbe i kutije svu svoju odjeću, drven od tableta za smirenje koje mu je propisao doktor, nije čak ni plakao, samo je sustavno, beskrajno sporo, satima slagao tu robu, pa kozmetiku, cipele, sitnice s radnog stola. Kad je bio gotov s pakiranjem htjela sam mu pomoći, ali samo me je gledao tim crvenim očima, dugo me je gledao – prezrivo ili ravnodušno?, nisam znala razaznati – sve dok nisam počela osjećati da nešto u meni vene i da bih se mogla srušiti na koljena pred njim. Tada sam se okrenula i izašla na balkon, i pustila ga da se sam pati s prtljagom. Kasnije je došla i njegova majka i otac i bez riječi su odnosili stvari u kombi koji je čekao dolje pred zgradom.
Igračke i bebina robica: ostale su u stanu. Hranilica i neraspakiran mali sklopivi tobogan od debele plastike u živim bojama.
Terapija koju mi je propisao doktor: ne uzimam je. Ne pijem nikakve tablete, nikakav alkohol, ne želim popust u ispaštanju. Nikakvu anesteziju za dušu. Umjesto toga, svaki dan za sebe smišljam novu kaznu. Danas sjedim na balkonu i slušam to stravično kričanje.
Gospođa Crnjak sa susjednog balkona pripremila je stari lonac i nekakvu željeznu polugu, naginje se preko ograde i zavjerenički zakrekeće “E baš da vidim ko će prvi odustat, one ili mi!”. Kao da smo zajedno u tom ludilu. Nekoliko katova iznad, nad teglama gardenija još je jedna sijeda glava isturena prema krošnjama stabala u parku. Dokoni penzioneri, neki izluđeni adrenalinom, ohrabrujućim pogledima bodre jedni druge kao suborci koji se, sa šljemom na glavi, šuljaju kroz prašumu Vijetkonga. Susjeda se opet naviri preko ograde pa teatralno, dartanjanovski zamahne metlom prema bujno razlistanim granama koje joj se upiru u balkon: “Sad će one…”
Ptice dolaze nešto prije Dnevnika i zaposjedaju park. To su jata nevjerojatno bučnih malih ptica; sruše se s neba kao rojevi tustih osa, toliko ih je da na trenutak zatamne nebo, onda zauzmu krošnje pa satima uznemirujuće, nervozno i u visokim frekvencijama pište, vrište, krešte. Stabla sve do noći prosijavaju perje i izmet. Smrad u parku nalik je onome u zoološkom vrtu. Ovako će biti sve do kraja kolovoza. A ljeto je tek počelo.
Već četiri godine, otkako živim ovdje, gledam kako usred ljeta balkoni postaju prva linija fronta. Svatko bira svoje oružje, neke su tave već ulubljene od lupanja po željeznoj ogradi, neke drške metli polomljene. Penzioneri su najgorljiviji: namršteno gledaju u nebo i s pravovjernošću križara glade plastične zviždaljke koje im vise oko vrata. Kućepazitelj mi je u liftu povjerio da čuva zalihe petardi od Nove godine.
I evo ih! Lupanje počinje, ograda metalno ječi od odlučnih, ritmičnih udaraca, prodorno pištanje zviždaljki i kričanje raspomaljenih jata udružuje se u jedan nečovječni, zaglušujući zvuk: stadionska agresija. Užasnuta sam, tijelo mi se opire porivom da pobjegne u stan, skljoka se u neki kut i pokrije se dekom po glavi. Ipak ostajem na balkonu: naposljetku, ovo je moja današnja kazna. Sjedim u bambusovoj stolici koju je Vjeran ugrabio na glomaznom otpadu, skutrena i mala, i odjednom tako želim da nisam ovdje, da se vrijeme vrati, da poništim ovu verziju stvarnosti: i zaista, pred mojim se očima film vrti unatrag, prebrzo.
Vozim fiat pandu, moj prvi auto, crveni, kupljen na studentski kredit. Sjedala još mirišu na plastiku, kao torba puna novih udžbenika i bilježnica, to je moj najdraži miris, podsjeća me na nove početke, na djetinjstvo i ranu jesen. I sad je jesen, stabla uz aveniju su narančasto-žuto-smeđa, kao loše ofarbana trajna neke sijede žene, vozim svoj novi auto u kasno popodne, u Novom Zagrebu je gužva, kraj je radnog vremena, na velikom raskrižju kod jezera igraju se bosonogi cigančići, njih dvoje-troje pauzira s prošenjem, naganjaju se s plastičnim pištoljima na vodu. Kad vijesti na radiju smijeni pjesma koju volim, MTV hit, nagnem se da pojačam dok polako vozim prema mostu, pjevušim refren. I onda, u idućem trenutku – krik, prodoran kao zviždaljka istjerivača ptica, i udarac, tup kao dugotrajna glavobolja: dugokosa cigančica je, u trku, naletjela na moju Pandu, ili sam ja Pandom naletjela na nju, na njezine razrogačene oči ispod zamršenih masnih šiški. Zakočila sam i u mene se otraga odmah zabio drugi automobil, djevojčicu je udarac odbacio u stranu kao jednu od onih lutki kojima reklamiraju sigurnost automobila, vidjela sam crveni pištolj na vodu kako leti— Pregazio ju je terenac sa zatamnjenim staklima, vozio ga je jedan naš poznati operni pjevač.
Djevojčica se zvala Giza, pisalo je idućeg jutra u novinama. Njezina mi je majka pljunula u lice kad sam došla k njima u romsko naselje izraziti sućut.
***
Ove zloguke ptice: nitko pouzdano ne zna kako se zovu ni zašto su od čitavog Novog Zagreba odabrale baš ovaj park u Utrinama. U besplatnim novinama koje dobivam u kaslić, u rubrici “Glas građana” pročitala sam komentar bogobojaznog studenta kineziologije koji u njihovim bučnim pohodima vidi najavu skorog dolaska Nečastivog u Utrine.
Moja bol: obično dolazi u valovima. Malo surfam na njima, a onda me poklopi plima. Pred jutro završim kao utopljenik na obali.
I evo, počinje. Tu na balkonu, dopola zatrpana plastičnim bocama, stoji kutija s toboganom. Karton je izblijedio od kiše i sunca, slika nasmijanog djeteta koje sjedi na vrhu već je pomalo žućkasta.
Susjeda se opet naginje preko ograde, rumena i ozarena, sijeda joj se kaciga raskuštrala od vitlanja metlom po zraku, izgleda dvadeset godina mlađe. Nije to više ona ista gospođa Crnjak koja je zimus, odjevena u skijašku jaknu kao promrzli vrapčić, artritičnim prstima metlicom gurkala snijeg s ograde.
– Dajte, suseda, uključite se i vi! – kaže, a ja u prvi mah nemam pojma o čemu govori. Postane mi jasno tek kad odnekud izvuče dječji skijaški štap i uperi ga u mene. – Uzmite, zamlatite, razmrdat će vas malo, meni je to pomoglo kad je umro onaj moj…
Iznenađujem samu sebe kad stvarno ustanem iz bambusove fotelje, sa štapom marke Elan u ruci.
– Ovako, gledajte – ohrabruje me Crnjakova vitlajući svojom metlom po zraku tako žustro da joj se koža na nadlakticama mlohavo leluja. Na sebi ima preveliku razvučenu potkošulju, valjda od pokojnog. Metlom dohvaća i grane divovskog stabla u čijim krošnjama divljaju invazivna jata. Zamahnem štapom, isprva oklijevajući, nespretno, a onda se zalaufam, mačujem se s granama kao pobješnjeli mačevalac, trgam lišće, svaki zamah je odlučniji od prethodnog, nemam milosti. Dišem iskrzano, odsječenim dahtanjem pratim svaki zamah, onda počnem i podvikivati: Hu!, Hu! Aha!, Crnjakova je zadovoljna, smije mi se nad svojim bujno rascvalim pelargonijama, kao da veli «Zajedno smo u ovome!», i stvarno, ne mislim više ni na što osim na sljedeći zamah, ritam mi određuje netko iz susjedne zgrade tko puca iz zračnice – i odjednom se blesavo smijem, budalasto, ispljuskana entuzijazmom, gotovo sretna što sudjelujem u tom poremećenom slavlju života: «We’re in this together!»
Problem s disanjem: kad sam bila mala, kod bake na selu, na dan svinjokolje, dobila bih loptu. Baka bi mi je napravila od napuhanog mjehura ubijene životinje, kao utjehu što sam morala gledati klanje i skupljati u lavor krv koja je šikljala iz prerezanog vrata svinje, krv je trebala za kobasice. Moj problem s disanjem podsjeća me na to: mjesecima osjećam kako su mi pluća stisnuta, slijepljenih stijenki, kao ispuhana lopta napravljena od mjehura masakrirane krmače.
Ali sad, dok uništavam grane štapom za skijanje što ga je prerastao unuk gospođe Crnjak, pluća mi opet napuhuje nešto što mutno nalikuje spokoju koji sam osjećala s Vjeranom, a na koji više nemam pravo.
Vjerana sam upoznala na scenarističkoj radionici u Taormini, na filmskom festivalu. Spojio nas je prezir prema predavaču, nagrađivanom redatelju i scenaristu koji je nosio tregere na hlačama mrkva kroja, a na glavi šeširić i tamne naočale čak i unutra. Nadmen i indoktriniran idejom o potrebi čvrste strukture činova, gnjavio je isticanjem holivudskih uspješnica kao ultimativnog uzora dobrog scenarija. Vjeran je kolutao očima, kao i ja. “Ražnjići od mudetine”, pisalo je na papiriću koji mi je dobacio. Na pauzi za ručak, tog prvog dana, jeli smo mikro sendviče u vrtu, i kad je konobar u fraku na trenutak nestao u zgradi, Vjeran je sa stola s pićima uzeo butelju vina, mahnuo mi njome pa je gurnuo u ruksak. Razmišljali smo slično; na radionicu se tog dana nismo vratili, šetali smo gradićem i provodili se kao školarci koji su zbrisali s nastave. Nakon toga se ustvari i nismo razdvajali, tih nekoliko dana stalno smo bili pomalo pijani, hodala sam uspravno i imala najširi osmijeh na svijetu; bilo je nečega razvratnog u mojoj sreći, “Ciao bella”, dobacivali su mi tamnoputi ulični prodavači.
Sutradan uvečer, na vrtnoj zabavi, moderator okruglog stola o koprodukcijama pitao nas je koliko smo dugo zajedno, “Jučer smo se upoznali”, rekao je Vjeran. “Oh!”, poskočio je moderator. “A ja mislio da ste oženjeni”. Što reći na to, samo smo se smijuckali i gucnuli još malo. U vrtu je bila gužva, moja je ruka zamalo dodirivala njegovu, bila sam nervozna od želje da isprepletem prste s njegovima, od želje da on želi to isto. Ali on je imao djevojku koja ga je voljela, a ja sam imala dečka koji me varao, to tada nisam znala, i zato smo navečer, u hotelu, otišli svatko u svoju sobu, ukaveženi obzirima. Kad sam ujutro zakasnila na radionicu, na papiriću koji mi je poslao pisalo je “You have 2375 missed heart calls”, taj papirić još čuvam.
Zadnje popodne u Taormini, dok smo se uspinjačom spuštali u podnožje na posljednju šetnju uz more, pitao me što mislim o djeci. Nisam mislila ništa. On je rekao da želi biti tata, da želi imati kćer, zamišlja je kao veselu plavokosu debeljucu, stalno umazanu čokoladom, i da bi, također, mogao zamisliti mene kao mamu jedne takve djevojčice, što ja mislim o tome? Nisam mislila ništa, nasmijala sam se iako mi se ustvari plakalo jer za nekoliko sati smo se trebali rastati, ipak, uzeo je moju ruku u svoju, ja sam naslonila glavu na njegovo rame i duboko udahnula njegov miris, i osjetila spokoj u plućima. Kao da sam sve dotad bila space bag, ona vreća za odjeću iz koje usisavačem izvučeš zrak da zauzima manje mjesta u ormaru. Tek uz njega sam bila onakva kakva ustvari jesam, u svojoj prirodnoj veličini.
A sad, na balkonu, bila sam ostavljena žena na rubu ludila, zapuštena, prljava, koju susjedi sažaljivo gledaju. U liftu su me pozdravljali obazrivim trzajem glave, kao ožalošćenu rodbinu na sprovodu. To sam i bila, ali svejedno, bilo bi mi draže da su od mene okretali glavu ili me drsko odmjeravali s gađenjem, to upalo lice, te ruke koje su visjele niz tijelo, prazne i uzaludne, ruke ubojice. Bilo bi mi draže da se netko od njih odvažio sprejem napisati «Ubojica» na vratima mog stana, to sam na neki način priželjkivala, to bi bilo pravednije.
// ]]>