Možete li zamisliti cijelu Dalmaciju pod vodom?

Sonja Tarokić

Zagreb film festival (14. – 22. studenog) će 10. godinu zaredom u sklopu projekta Kockice prikazivati kratkometražne igrane filmove mladih domaćih autora. Slavljenički program će se prikazivati u Kinu Tuškanac u prime time terminu u 20 sati i 30 minuta, a ulaz na projekcije je besplatan.

U konkurenciji za osvajanje najbolje Kockice ove godine su filmovi Dubravka Turića, Judite Gamulin, Ivana Sikavice, Jasne Nanut, Darije Blažević, Igora Jelinovića, Andrije Mardešića, Josipa Lukića, Ivane Škrabalo, Daine Pusić te već nagrađivani film “Piknik” Jure Pavlovića. U konkurenciji je dakle  11 filmova, koji će biti prikazani zajedno s 10 kratkometražnih inozemnih filmova. Tako će publika moći dobiti širu sliku svjetskih tendencija u kratkometražnom filmu, a obje će kategorije ocjenjivati jedan žiri.  U tom se međunarodnom žiriju nalaze Sata Cissokho  iz Memento Film Internationala, zatim redatelj Andrei Cretulescu, prošlogodišnji dobitnik Zlatnih kolica za najbolji kratkometražni film te redateljica Sonja Tarokić, čiji je film Tlo pod nogama pobijedio na lanjskim Kockicama.

Prije početka Festivala razgovarala sam uz jazz u Bacchusu sa Sonjom Tarokić o njezinom doživljaju Kockica te filmu kojeg upravo priprema.

Na što ćeš posebno obraćati pažnju gledajući kratkometražne filmove s pozicije članice žirija?
Uvijek me zanima neka vrsta posebne režijske inovacije ili jednostavno neke preciznosti i nekog novog duha, kojeg možda još dosad nisam vidjela. Još je tu drugo dvoje članova žirija koji nisu iz Hrvatske i zanima me na koji će način oni gledati na naš domaći kratkometražni igrani film. Njima je to okružje novo, a ja ga ipak bolje poznajem. U principu se uvijek dogodi da jedan film nekako iskoči. I kad sam bila publika na filmskim festivalima, uvijek nekako jedan ili dva filma sami od sebe pokažu i dvoumiš se između njih.

Prošle godine u programu Kockice pobijedila si s filmom Tlo pod nogama. Kako je pobjeda utjecala na život filma?
Prije Zagreb film festivala Tlo pod nogama imalo je premijeru na festivalu u Roterdamu, a taj je festival jako cijenjen i teško je upast na njega. Tako da je taj Roterdamski festival bio neka vrsta glavnoga pomaka. Nakon Zagreb film festivala film je bio na još nekoliko festivala. Imao je lijep festivalski život, ali nije eksplodirao poslije ZFF-a. Meni je ZFF više bio lijep zaključak ovog perioda bavljenja kratkometražnim filmom u zadnjih nekoliko godina.

Kakav je osjećaj kad ti se film kao domaćem redatelju prikazuje na festivalu pred domaćom publikom i kolegama?
Kockice kao program su jedan od najgledanijih programa uopće u Hrvatskoj što se tiče festivala. Uvijek su dvorane pune i hrpa navijanja za ljude uglavnom publika poznaje. ZFF ima jednu emotivnu crtu za mlade ljude koji se bave filmom. Jako je lijepo dobiti tu nagradu. Nekako imaš jako dobar osjećaj da si nagrađen tom programu na koji ideš svake godine i gledaš filmove svojih prijatelja. To je neki lijep pečat svemu tome.

Sudjelovala si na još jednom projektu Zagreb film festivala namijenjenom mladima, radionici Moj prvi scenarij, koja pomaže mladim filmskim umjetnicima koji namjeravaju napisati svoj prvi dugometražni igrani scenarij. Potom si nastavila raditi na scenariju  Zbornice na radionici u Torinu, zar ne? Kako je tekao razvoj scenarija od ZFF-a do produkcije?
Pretprošle godine sudjelovala sam na radionici Moj prvi scenarij. Film još nije u produkciji. Sad ću aplicirati na ovom natječaju za sredstva Hrvatskoga audiovizualnoga centra. Od HAVC-a sam dobila Poticaje za razvoj scenarija i razvoj projekta, a sad ide ova treća faza na koju ću aplicirati, a to je razvoj produkcije. Kad sam pretprošle godine bila sa scenarijem na radionici to je bilo još u samim začetcima. Imala sam samo “treatement“ tog filma i on se odonda stvarno jako puno promijenio. Pisanje dugometražnog scenarija je užasno teško i zahtjevno i traje jako dugo. Često se pitaš: “Što mi je to trebalo i zašto sam se u to upustila?“ Zbornicom se tako bavim već dvije godine, a intenzivno pripremam scenarij zadnjih godinu dana. Kroz radionicu na kojoj sam bila poslije ZFF-a, Script & Pitch na Torino Film Labu, u grupnom i mentorskom radu prepravlja sam scenarij i razmišljala sam o njemu. Ima nekoliko faza rada. Nalazili smo se po raznim radionicama u Europi i preko Skypea sam se čula s mentorom. Ta je radionica stvarno jako kvalitetna i da ti uvid u to kako stranci vide ono što si napisao. Taj će se scenarij sigurno još mijenjati dok dođe do produkcijske faze. Kompliciran je to pothvat.

Sonja Tarokić

U sklopu The Film School Villagea si također predstavila scenarij. O kakvom se programu radi?
U mjestašcu Les Arcs u Aplama se odvija jedan od najvažnijih filmskih marketa. Dolaze producenti i redatelji iz Europe i održavaju različite prezentacije svojih filmova, ovisno o produkcijskoj fazi u kojoj se nalaze. Tako “pitchaju“ svoje filmove i možda pronađu koproducente ili distributere. To je mjesto na kojem se sklapaju poslovni dogovori. Program u kojem sam ja sudjelovala je za one koji su tek završili akademije da iskuse kako to funkcionira. Nisam još bila u glavnom programu. Moja producentica Ankica Jurić Tomić iz Kinorame je tad predstavljala film Kosac od Zvonimira Jurića koji se taman snimio. Ja sam prezentirala svoj scenarij kao vježbu, da dobijem feedback. Neobičan je to i zastrašujući poduhvat jer postaneš svjestan koliko ovisiš o drugim ljudima i koliko je važno znati prezentirati svoj projekt i nekog za njega zainteresirati.

Koliko se scenarij Zbornice promijenio u zadnje dvije godine?
Tema je i dalje ista i likovi su isti, ali se dosta mijenja iz verzije u verziju. Struktura je slična. Ono što se događa je da se moj film sve više i više umrežava. To je jako verbalni film koji se sastoji od jako puno scena. Film se odvija u osnovnoj školi i bavi se isključivo profesorima. Ne bavi se djecom i obrazovanjem, nego funkcioniranjem zajednice. Funkcioniranjem tih ljudi koji tamo već dugo zajedno rade. Način na koji se ti međuodnosi isprepleću, gdje se stvara fokus i kako se tenzija povećava je nešto na čemu sam najviše radila zadnjih godinu dana.

Jesi li neke likove pisala za određene glumce i(li) ćeš imati audiciju?
Ovaj film ima jako puno likova tako da ćemo imati audicije kojima se jako veselim. Ipak sam pisala za jednu glumicu, to je Marina Redžepović. Ona će tumačiti glavnu ulogu i dio je autorskog filma jer je jako puno doprinijela scenariju svojim idejama i kreativnim inputom i energijom koju daje u čitav film. Neke druge ljude također imam u glavi, ali bolje da o tome ne govorim unaprijed.

Ako sve nastavi ići planiranim tijekom, kada možemo očekivati film u kinima?
Naravno da bih voljela proći na HAVC-ovom natječaju i držim fige za taj film, ali se on mora svidjeti i komisiji koja o tome odlučuje. Ako oni odluče financirati film, a rezultati stižu u proljeće, onda trebam potražiti dodatne koproducente i film bi se moga snimati ili na jesen ili na proljeće iduće godine i nekoliko mjeseci nakon toga bi mogao izaći. Rad na filmu je jedan dugotrajan proces.

Razmišljaš li već o nekom budućem scenariju?
Da. Moja producentica će pomisliti: “Ma otkud joj te užasno skupe ideje!?“. Razmišljala sam o filmu koji se odvija u budućnosti kada se razina mora podigla i potopila cijelu Dalmaciju. Kad neboderi u Splitu vire iz mora, a ljudi u Zagori su na obali.

Za kraj, vratimo se ovogodišnjem Zagreb film festivalu. Veseliš li se posebno nekom filmu s glavnog programa?
Jako me zanima film koji je nagrađen u Cannesu, Saulov sin, mađarskog režisera Lászlóa Nemesa. O tom se filmu jako puno govori i ljudi imaju predosjećaj da bi mogao dobiti Oscara.

* Detaljan program 13. Zagreb film festivala možete naći na stranici www.zff.hr, na kojoj od ove godine možete i kupiti ulaznice za projekcije.

FMV

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More