Knežev dvor u Dubrovniku ugostit će 25. rujna, u suradnji sa svojim Simfonijskim orkestrom, prilično neobičnu pojavu na domaćoj glazbenoj sceni – zovu se More Love Ensemble, a izvode, kako sami to nazivaju, “vlastite impresije na kulturne stupove hrvatske klasične glazbe”. Njihov treći album nazvan “Crossing”, naime, sadrži pjesme inspirirane domaćim velikanima klasike, kao što su Luka Sorkočević, Vatroslav Lisinski, Ivan pl. Zajc, Blagoje Bersa, Dora Pejačević, Ivo Tijardović, Jakov Gotovac i Boris Papandopulo, a sve zajedno u crossover stilu koji je rezultat višegodišnje suradnje, detaljnog proučavanja, ali i nesmetanog unošenja vlastitih glazbenih iskustava i vještina u čitavu priču.
Grupu More Love Ensemble predvodi svestrana glazbenica Melita Lovričević koja se dosad, otkriva, okušala u brojnim glazbenim smjerovima, a u ovom je neobičnom projektu još jednom iskušala svoje umjetničke granice, i to ne samo zahvaljujući neobičnoj misiji koje se prihvatila sa svojim glazbenim istomišljenicima. Snimanje albuma usred pandemije i karantene grupu je, kaže, dodatno zbližilo, a od nje prvo prisilno, a onda i s guštom, učinilo i “priručnom producenticom” koja se s kablovima i ulazima po prvi put morala snaći sama.
Kako je i kad nastao More Love Ensemble?
More Love Ensemble (MLE) je nastao kao rezultat moje iskrene želje za bendom, a opet, na neki način, i organski, s obzirom na to da smo Petar Ćulibrk (klavir), Enos Kugler (bubanj) i ja imali različite prethodne glazbene suradnje i ljudske interakcije. Da pojasnim svaku biranu riječ… Domena umjetnika, glazbenika, jazzera zna biti poprilično solistički i promiskuitetno orijentirana. I sve to ima svoje prednosti, naravno, lijepo je igrati se s brojnim igračkama, rad na vlastitoj individualnosti je esencijalan dio procesa. No, već sam i ranije, u samo slušalačkoj ulozi shvatila da je princip ”ili sviraj sam ili sa bendom prijatelja i istomišljenika” zapravo jedini put do iskrenog zvuka i do kraja provedene glazbeno-ljudske ideje. Nekad su to članovi obitelji, prijatelji iz djetinjstva, ljubavni parovi, kolege s akademije, a nekada su to odrasli ljudi s kojima se sprijateljiš u procesu i klikneš, iako ste možda u puno područja jako različiti. Tako se dogodilo. Petar i ja smo prethodno surađivali, pojavila se prilika za lijepi koncert, pozvali smo Enosa i od tada sviramo zajedno. Prvo kao baseless fusion jazz trio, no kako smo bili poprilično kreativni i produktivni, sa svakim novim albumom dodali smo člana. (smijeh)
S violinistom i multiinstrumentalistom Markom Firstom spojio nas je naš prvi crossover projekt ”More Love to Tchaikovsky”, a s trombonistom i klaviristom Lukom Žužićem životne okolnosti oko albuma ”Crossing”. And then there were five. Negdje između, kao trio s gostom Mariom Igrecom izdali smo i autorski album ”Waking up”. Svaki album je drukčiji, različit, rastemo, mijenjamo se i iznova pokazujemo kakva se glazba dogodi kada se okupi troje (ili petero) kompatibilnih, no na puno načina različitih individualaca i glazbenika.
Kako bi onda, uz sve te fuzije i dolaske, opisala vaš stil?
Sviđaju mi se riječi fusion jazz i world music. Daje dovoljnu širinu, ali riječi mogu samo donekle opisati ono što je puno bolje – samo poslušati i osjetiti. Glazba je slušalačko-emotivni stimulans, često nezahvalan za interpretaciju riječima. Već odavno je žanrovski nemoguće smjestiti jako puno glazbenika i bendova, i uglavnom svi zaziru od tih ladica. Dolazimo iz svijeta jazza, klasike, etna, elektronike, funka, hip hopa, new agea, rocka, popa, avantgarde i puno fusion-world music klasificiranih utjecaja. To, pa onda moguće i nešto baš naše originalno, sve su utjecaji, arome, začini i nijanse koje se isprepliću u zvuku MLE. On je doista vizit karta ili krvna slika sastavljena od različitih utjecaja koje donosimo u naše sviranje i muziciranje. Mogla je biti propast, no ispalo je baš suprotno, zanimljivi spoj potencijalno nespojivog. I na ljudskoj i na umjetničkoj razini. To je jako bitno za kolektiv koji zajedno radi vrlo emotivan i zahtjevan posao, putuje zajedno, ide u avanture zajedno.
Odakle inspiracija?
Od svuda i od svagdje. Najviše bih rekla iz same glazbe i prirode. Ja sam, na primjer, propuzala u glazbenoj školi FMP Elly Bašić, u kojoj mi još uvijek radi majka. Od glazbenog vrtića, preko flaute i klavira, klasika je, uz brojne dječje pjesmice, bio moj soundtrack djetinjstva. Tata je bio Pink Floyd, Led Zeppelin orijentiran. Kasnije kreće eksplozija – od folklornog zbora do elektronskih festivala, zanimljivih ljudi na putu odrastanja… I onda koncert Bobbyja McFerrina koji mi je doista promijenio DNK i osobni svemir. Vjerujem da puno utjecaja dolazi iz našeg individualnog glazbenog odrastanja. Svi smo na neki način i avanturisti, istraživači života i prirode, neki filozofi više, neki manje, neki znanstvenici više, neki manje. Ali smo i publika brojnim umjetničkim izražajima, te iz toga također dolazi inspiracija.
Mene inspirira glazba velikana, glazba mojih kolegica i kolega, moda moje drage Ana Marije Ricov, čije kreacije nosim na koncertima te me odmah prebace u neku drugu ulogu, neko kompletnije “ja”. Bivša sam plesačica, inspirira me pokret, ekspresija tijela, vizualne ljepote… No, prije svega, tu je glazba kao ultimativni medij, ljubav i inspiracija za život i našu glazbu, a kada stanemo na pozornicu ili kada se nađemo na probi, konstantno učimo jedni od drugih i inspiriramo se, nadopunjavamo. Trenutno sam u Savičenti gdje sam na umjetničkoj rezidenciji i istražujem spoj organskih zvukova sela isprepletenih sa zvukovima proizvedenim putem mašina. Inspiriraju me dokumentarci o prirodi, poezija, zanimljiva hrana, neobični ljudi i njihovi životi… Za umjetnost treba istraživati i živjeti otvoreno.
Vaš novi album nastao je u karanteni. Kad uspoređuješ takve uvjete s klasičnom, nepandemijskom produkcijom, koji su nedostaci i ima li prednosti?
Imali smo plan! Svi znamo što se u tom slučaju često dogodi… No ovu godinu je malo tko mogao predvidjeti, zar ne? Kako je u kritičnim mjesecima bilo nemoguće ući u studio i okupiti se (raspršeni smo na lokacijama u Hrvatskoj i Sloveniji), odlučili smo se za neplanirano – snimiti album na temelju prethodnih zajedničkih probi ovog materijala, naravno, uz našu glazbenu povijest i svjetsku tehnološku budućnost. Snimali smo se svatko od svoje kuće, ja sam vokal snimala na četiri različite lokacije, Luka je dolazio kod mene da snimamo u duu neke dijelove, Petar i Marko držali su tempo i visoku razinu kreativnosti tijekom procesa, a ništa se ne bi dogodilo da nemamo asa u rukavu, našeg Enosa, koji ima studio u Ljubljani, koji nas je svakoga po potrebi vodio kroz proces te preuzeo na sebe cijelu postprodukciju i art direkciju. Prava bendovska priča, i baš zato stojim iza svake note, iza svakog zvuka. Tu su još i naši divni gosti – flautistica Nika Bauman koja je snimku svoje dionice poslala iz Beča, čelist Stanislav Kovačić iz svog studija u Zagrebu te kontrabasist Mladen Baraković kojeg smo snimili u studiju Ante Gele.
Mogla je biti propast, no ispalo je baš suprotno, zanimljivi spoj potencijalno nespojivog. I na ljudskoj i na umjetničkoj razini.
Ja sam svoj studio opremila sa svom potrebnom aparaturom te naučila jako puno u procesu, uz puno smijeha, strpljenja, volje, želje i kvalitetnih živčanih slomova… (smijeh) Svakako da mi je falilo da kao ”diva” uđem u spreman studio i fokusiram se samo na pjevanje, no ima nešto osnažujuće u preuzimanju sudbine u svoje ruke, kreiranju vlastite realnosti i otporu preprekama koje su se samo nizale ispred nas. Ali stvaranjem svog malog studija, oaze mira i bezvremenske dostupnosti, mogla sam snimati i u jedan ujutro, mogla sam ideju snimiti baš onda kada je došla. Bilo je baš onako kako je trebalo biti. U krajnjem slučaju, prepuštam svakom slušatelju da čuje onako kako čuje.
Koliko u vašoj “impresiji na kulturne stupove hrvatske klasične glazbe” imate slobode, koliko se vodite za formom i kako balansirate u tom crossoveru?
Crossover nam se prvi put dogodio potpuno slučajno. MUO Zagreb nas je angažirao da koncertom zatvorimo njihovu tadašnju izložbu posvećenu Orašaru pa smo si dali truda, inspirirali se probranim djelima Čajkovskog, pozvali Marka Firsta da nam se pridruži na violini, ja sam uključila svoj vokalizator i looper da pridoda još glasovnih dionica, odsvirali koncert koji je pokojni Nenad Jalševac tako dobro snimio da smo bez puno razmišljanja ili ikakve prethodne namjere ili plana objavili kao live album. Već tada smo bili jako slobodni sa formom originala, spajali nespojivo, uveli vokal tamo gdje nije bio predviđen, improvizirali na teme Nocturno ili Slavenski marš… Tada sam osvijestila da bih voljela ponoviti to iskustvo i posegnuti za predivnim opusom domaćih kompozitora klasične glazbe. Od tada su prošle tri godine kroz koje smo polagano odabirali skladbe, radili aranžmane, pisali tekstove, vježbali… Već je i taj proces bio predivno iskustvo, a jedna od anegdota veže me uz originalne partiture Borisa Papandopula za njegovu ariju Rona/Muha koju smo odučili uvrstiti u program, a note nisam mogla naći nigdje! Tada me moj dragi kolega i mentor Mladen Baraković uputio na našu opernu divu Lidiju Horvat Dunjko – imati priliku upoznati je bilo je ostvarenje malog sna. Album u izdanju Aquarius Recordsa će uskoro biti dostupan na svim fizičkim i digitalnim platformama.
Ideja uvijek počinje od originala, no u ušima je aranžera da preoblikuje kompoziciju u nešto doista novo, jer nismo klasični, nego fusion sastav. U ovom smo programu puno hrabriji, sada nas je petero, pet različitih utjecaja od klasike do etna do elektronike i modernog zvuka, od konceptualnog do tradicionalnog. U svakoj smo pjesmi doista drugačiji, a opet karakteristični. Teško je to do kraja objasniti. Velika sloboda znači i veliku odgovornost. Meni se čini da smo na razini izazova, no to je moje subjektivno mišljenje.
Koliko sluha ima za ovakvu vrstu glazbe, kakve su povratne informacije?
Iznenađujuće, postoji do neke lijepe mjere, no nikada se nisam orijentirala samo na hrvatsku publiku, potpuno svjesna koliko smo mali auditorij uz toliko različite glazbene ponude, te da stvaram glazbu (u ovom, tako i u drugim sastavima, te svom solo projektu koji upravo pripremam), kojoj je pozornica Svijet. Možda i beyond, barem se potajno nadam…
Iza sebe imamo niz koncerata, neki su imali suzdržaniju i manju publiku, neki izuzetno angažiranu, brojniju. Dio angažiranosti publike uvijek ovisi o prethodnoj svestranosti i interesu koji dolazi iz otvorenosti i zainteresiranosti, a to pak proizlazi iz osviještenosti, educiranosti i naslušanosti. Na tragu te ideje je, međuostalom, i nastao ”Crossing”. Želja da se klasične kompozicije predstave na jedan drugačiji, noviji način, gdje korištenjem forme fusion jazz kvinteta, raznolikih aranžmana koji od jazza skaču do elektronike i funka, predstavljamo predivnu glazbu kroz svoju interpretaciju. Sa sigurnošću tvrdim da ovakvog Lisinskog, Zajca, Papandopula, Pejačević, Sorkočevića, Bersu, Tijardovića i Gotovca niste do sada imali priliku čuti. Na taj način možemo i želimo na zabavan i umjetnički način potaknuti mladu publiku da istražuje, da se malo educira o svojoj kulturi i tradiciji.
U slušalačkoj ulozi sam shvatila da je princip ”ili sviraj sam ili sa bendom prijatelja i istomišljenika” zapravo jedini put do iskrenog zvuka i do kraja provedene glazbeno-ljudske ideje.
Što planirate?
Za početak dignitetno i entuzijastično popratiti izlazak našeg novog albuma ”Crossing” te kvalitetno pripremiti i izvesti taj program koncertom koji nas po prvi puta spaja s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, te s velikim zadovoljstvom najavljujem naš koncert 25. rujna u atriju Kneževog dvora u Dubrovniku. Iza nas su međunarodne turneje, ove godine smo trebali putovati u Argentinu i Japan kao najdalje destinacije, no… Život! Voljela bih da na tom tragu nastavimo kada bude moguće i sigurno, da kao kulturni ambasadori nastavimo putovati i dijeliti našu glazbu s internacionalnom publikom. Do tada, živimo u doista predivno inspirativnoj zemlji, gdje su nam se, van svih očekivanja, otvorila neka nova vrata, neki novi susreti, neke nove mogućnosti. Mnogima, kulturnjacima ili ne, slijedi težak i izazovan period. U kulturi pogotovo, jer iako joj se okrećemo za utjehu, inspiraciju, elan i dizanje razpoloženja, oplemenjivanje duha, ona je poprilično nisko na hijerarhijskoj ljestvici prioriteta kapitalistički orijentiranog doba i društva. Teško je trenutno imati dugoročne planove, no nužno je imati dugoročne snove. To je i naziv mog prvog samostalnog singla, s prvog samostalnog albuma van More Love Ensemble gnijezda. Zove se ”Pusti me da sanjam”, izlazi ove jeseni, a voljela bih vjerovati da će pružiti svjetlost svima onima koji se u mojoj glazbi pronađu.