Moramo razgovarati o domoljublju, Lionel

mrs robinsonMoj kolega s Filozofskog Marul Kuljiš vratio se sa studijskog boravka u Kopenhagenu. Rekao je da su mu se u tom dobrovoljnom izgnanstvu dosta promijenili nazori o Hrvatskoj.

Poveo sam ga na otvorenje Festivala europske kratke priče na krovu Muzeja suvremene umjetnosti da se lagano vrati u žižu i ostvari kontakte potrebne za njegovo buduće bavljenje književnosti, za koje se uostalom i obučavao na studiju komparativne na Filozofskom.

Na krovu MSU-a teško razočarenje. Nikakv miris roštilja, nikakve boce alkohola na stolovima. Po prvi put u deset ili koliko godina ovog festivala Senko Karuza ne peče roštilj! Šta baš sve u ovoj državi mora propast? Okej, recesija, nema se love. Ali mogao je svatko od sudionika dat po deset kuna da se kupi meso u Billi!

Onda me Marul podsjetio da je sigurno zabranjeno paljenje roštilja na ovom krovu. Krov Muzeja suvremene umjetnosti napravljen je od najjeftnijeg od najeftinijih poliestera i da na njega slučajno padne grumenčić roštiljnog žara, čitav krov i MSU zapalili bi se kao kuća od karata.

Okej, dakle ništa od roštilja. A gdje je cuga? Otišao sam do jedne od organizatorica postavit to pitanje, a ona mi je rekla, Eno tamo za improviziranim šankom se toči. Čaša točenog piva dođe petnaest kuna.

– Pa to je suludo. Da slušam hrvatske pisce i da si za to još sam plaćam pivo!? – zgranuo sam se.

– Nisu danas hrvatski pisci nego dvoje uglednih svjetskih autora – odvratila je ženska.

– O, onda super, posprdno sam odvratio.

Otišli smo do bine vidjet te, kao, svjetske autore. Američka spisateljica, autorica hita Let’s talk about Kevin, Lionel Shiver, upravo je voditeljici Mimi Simić govorila kako je pristala doći u Hrvatsku jer je čula da hrvatski pisci u svojim djelima ne pljuju po svojoj domovini.

– Svugdje drugdje u svijetu je to trend. Moraš pljuvati po svojoj domovini da bi te priznali kao velikog pisca – rekla je Lajonel.

Na to se Mima Simić trgnula kao da joj je netko rekao da mrzi mačke, Tita i emisiju Peti dan.

– Krivo ste informirani, gospođo Lajonel. Mi hrvatski pisci itekako smo kritični prema vlastitoj državi. Mislimo da je to dio moralne higijene…

Lajonel se namrštila kao djevojka kad joj neki mačo tip obeća da je vodi u kino na romantičnu komediju, a odvede je na akcioni film sa stentanim Stentonom u glavnoj ulozi.

Kasnije na partiju na kojem ničeg u ponudi nije bilo osim neke hipsterske glazbice, prišao sam Lajonel i rekao joj da nisu baš svi pisci u Hrvatskoj takvi kakvima ih je opisala Mima Simić, napižđeni na domovinu.

– To je samo jedna uska skupina koja izumire, a totalno će nestat sad kad na vlast dođe jedna naša konzervativna stranka koja se bori za to da se domovini vrati dostojanstvo. Budući premijer Karamarko najavio je da će državnim dotacijama prestati poticati one pisce koji u svojim romanima ne ističu hrvatske vrednote, među koje spada i Bog.

– Znači, ipak mi nisu lagali kad su mi rekli da hrvatski pisci afirmativno pišu o svojoj domovini.

– Nisu. Evo… moj otac je veteran domovinskog rata. Kad god pišem o njemu u svojim knjigama, uvijek to radim s određenom dozom pijeteta. Kao i kad pišem o Hrvatskoj – pohvalio sam se.

Onda je uletio moj također fakultetski kolega Sven Popović koji ove godine nastupa na Festivalu i počeo Lajonel u kul tonu žicat njezine bonove za pivo.

– Anđrija Shkare, Korana, Ajvana end aj drinks ol dej. End naši bonovi su potrošeni. A nemamo para za to točeno pivo.

– Kako te nije sram žicat! U Kopenhagenu se za to ide u zatvor! To je najgora sramota! – sasuo mu je Marul koji je na Svena imao pik još otkako je ovaj zimus objavio zbirku priča u kojoj se pokazao i kao baštinik kvorumovske poetike, a koju Marul nije podnosio.

– Daj, kaj ti i dalje briješ na neoliberalni kapitalizam? – prođonjao je Sven.

– Ne, nego bih se kao ti i Sara Renar trebao u isusovkama vozit na biciklu i pit po parkovima kao da je ideja Vudstoka i dalje živa i kao da se na nju još uvijek pale mladi? Ne, mladi danas žele učiti i poslije zarađivati. Ako će pisat, bit će to knjige za široku publiku od kojih će moći dobro zaraditi i kupiti si udoban stan i auto! Tako je to u Kopenhagenu, Americi i svim drugim uljuđenim zemljama! – planuo je Marul.

Povukao sam Lajonel na stranu. Pitao sam je želi li se maknuti iz ove smorane, otići sa mnom da joj pokažem pravu Hrvatsku, a ne ovaj fejk na krovu Muzeja. Kimnula je. Bilo je očito da joj se sviđam.

A kad je u pothodniku na Glavnom kolodvoru ušla u kiosk Tiska kupit Orbit žvake, bilo mi je jasno da računa s tim da ćemo se na kraju večeri ljubiti. Lajonel mi je putem nekoliko puta ponovila da se jako razočarala kad je skužila da na otvorenju Senko Karuza neće peći roštilj.

– Osim zbog domoljubnih pisaca, zbog tog sam i došla… Vels Tauer mi je na stipendiji u Nebraski pričao o tom Karuzinom roštilju kao o hrani bogova – rekla je na engleskom.

– Vels Tauer? To je onaj što je napisao Sve poharano, sve spaljeno? E, pa upravo taj naslov opisuje što ostane nakon Karuzinog roštilja.

– Voliš Tauerove priče? Meni su odlične, kao najbolje ispečeno bafalo meso.

Bilo je očito da je gladna. Sjetio sam se da je manekenka Anica Martinović obećala u šator u Savskoj poslati dva janjca za ražanj. Stari mi je još tamo. Pa da, mogu u odvest Lajonel u šator. Em će upoznati hrvatske veterane i rodoljube, em će probati nepatvorenu janjetinu s Klisa.

Ushićeno je pljesnula rukama kad sam joj to predložio…

Nažalost, što je bilo dalje, ne smijem napisati jer sam đentlmen. Lajonel živi u sretnom braku i ne bi bilo zgodno da njezin muž, izguglavajući ženino ime na internetu, naleti na ovaj tekst, pa ga pročita preko gugl translejta. Mogao bih se jedino po prvi put u svom perišićevski stvarnoprozaškom pisanju prešaltat na kortazarovski postmodernizam i okončat ovo tako da ispišem dva različita završetka i ostavim čitatelju da si uzme kraj koji bolje odgovora njegovom senzibilitetu, očekivanjima. Ajde, idem tako.

1. Odveo sam Lajonel u šator. Tamo smo se fino najeli Aničine janjetine. Kasnije, kad smo nad vatrom iz bačve pjevali Vilu Velebita, pokušao sam Lajonel uvaliti jezik. Ona me blago, ali odlučno odgurnula i rekla da jako voli i poštuje svog supruga. Imaju izvrstan brak i ne želi sve to pokvariti nepromišljenom avanturom. Ona ne zna lagati. Osim u svojim knjigama. Ne bi mogla zamisliti život da mora lagati mužu. Simpatičan sam joj i sve to. I neka na tome ostane. Mogu je eventualno zagrliti dok ovako pjevamo te njoj jako lijepe, muzikalne hrvatske pjesme koje je podsjećaju na prerijske pjesme nekadašnjeg divljeg zapada.

The End

2. Odveo sam Lajonel u šator, tamo smo se najeli a kasnije se dugo ljubili na Manduševcu. Onda mi je Lajonel pokazala ključeve od hotelske sobe i mazno rekla:

– Ju vont mi?

– Jes, jes, Lajonel. Aj vont ju veri mač.

The End

 

Ja osobno preferiram ovaj drugi kraj. Onaj prvi bih najradije izbrisao.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More