”Monovid-19” je lucidan, ali nedovoljno svjež dramski odgovor na koronakrizu

Portal drame.hr nije novina u domaćoj ponudi online kulture. Proteklih je tjedana, kao odgovor na epidemijske okolnosti, tamo objavljivan niz monologa u sklopu projekta Monovid-19 stvarajući tako zbirku krhotina iz života u eri koronavirusa. Projekt je ostvaren u suradnji s umjetničkom udrugom SPID i časopisom Kazalište.

U brzom ritmu objavljivanja, svaki radni dan po jedan, osvanulo je ukupno devetnaest tekstova. Neki u proznoj formi, a neki u stihu (ako kao kriterij uzmemo grafičku karakteristiku, lom prije ruba stranice ili prostora predviđena za zapis). Stilski neujednačeni, slobodne forme i duljinom i organizacijom, odabirom tema i motiva. Iako ih na značenjskoj razini logično prožima monovidski karakter, zapisi su to trenutka. Monovid tako, možda i nenamjerno, propituje odnos fikcije i fakcije. Kratko i neposredno, publici dostupno dok još njihov fakcijski poticaj snažno utječe na živote jednih i drugih. Time postaju vjesnici žanra i pokazatelji trenutka u kojem se snažno prožimaju književna i neknjiževna, dramska i izvandramska stvarnost. Nakon epidemijskog vremena može se očekivati, kao i nakon svakog događaja koji ostavlja trajne posljedice na društvo, pokretanje vala književnih radova na teme iz korona-kompleksa. Možda će za neko vrijeme i književna teorija bilježiti pojavu cijelog žanra korona-rukopisa, a slično se može očekivati u kazalištu i drugim umjetnostima. 

Devetnaest autora, Nina Mitrović, Dino Pešut, Rona Žulj, Tomislav Zajec, Ivana Vuković, Espi Tomičić, Dubravko Mihanović, Tena Štivičić, Ivana Sajko, Beatrica Kurbel, Luka Vlašić, Dina Vukelić, Mirna Rustemović, Vedrana Klepica, Olja Lozica, Jasna Jasna Žmak, Ivan Penović, Goran Ferčec i Katja Grcić uglavnom su poznati pratiteljima recentne hrvatske dramatike. I u monovidskim tekstovima prepoznatljive su odlike njihovih specifičnih stilova. Ima dakle svega. I zabrinutosti za sutrašnjicu koja nas sve barem na neki način dotiče, i iščašenog pogleda na pojedine korona-fenomene u komediografskoj maniri, i literarizirane angažirane esejistike. Ipak, pojedini se tekstovi mogu izdvojiti bilo autorskom svježinom, bilo lucidnim uočavanjem trenutaka iz promijenjene i neizvjesne svakodnevice.

Tako Nina Mitrović u Više neću hodati sam svojstvenim malim emocionalnim pomacima raspliće priču o starijem čovjeku koji svoju samoću živi, a ne proživljava unatoč sveopćoj normi socijalnog distanciranja. Tomislav Zajec prepoznatljivo ispisuje Davida. Preko stakla (iz Ono što nedostaje), rekapitulaciju odnosa oca i sina posutog nerazumijevanjima. Stavi vodu za kavu Espija Tomičića u stihovima proživljava raspad veze snažno i usmjerenim glasom, istodobno nježnim i nekako okrutnim u izravnosti, a to postaje sve jasnija karakteristika ovog i inače zanimljivog autora.

znaš

kad mi je bilo devet

odlučila sam da moj život neće tako izgledati

moj muž neće imati glasan motor auta

i ostavljati me samu

ulomak iz ”Stavi vodu za kavu” Espija Tomičića

Njegove lekcije o sigurnosti Beatrice Kurbel i Muke svete Sanje u karanteni Dine Vukelić primjeri su priča o malim povijestima u nošenju s karantenskim ograničenjima, koje nepretenciozno dobro hvataju duh trenutka. Katja Grcić oblikovala je, sasvim postmodernistički dosljedno, Proljeće naše zlovolje. Posrijedi je farsično intoniran zapis o postupanju Shakespeareova Rikarda III. kao vlastodršca koji se suočava s epidemijom koronavirusa. Ujedno, ovo je jedan od rijetkih stvarno dobrih angažiranih, čak i političnih tekstova (a među uvrštenima ih je podosta koji bi se mogli ubrojiti u tu skupinu, primjerice radovi Tene Štivičić, Jasne Jasne Žmak ili Vedrane Klepice).

Odmah sam uveo karantenu i policijski sat, sve pozatvarao, ukinuo sve oblike javnih okupljanja, a zatim sam, da drugima poslužim kao primjer, i samoga sebe stavio u samoizolaciju. Bio sam nedavno na skijanju u Austriji, no mene to zapravo uopće ne zabrinjava. Ako se i pojave kakvi simptomi, u desnom krilu dvorca dao sam u tajnosti urediti vrhunski opremljen bolnički apartman.

ulomak iz ”Proljeća naše zlovolje” Katije Grcić

Dnevni ritam objavljivanja završio je prošli tjedan. Još se očekuje njihovo ukoričenje monologa u Kazalištu, kao i premijera u ZKM-u autorskog tandema Anice Tomić i Jelene Kovačić. No radovi ipak ostavljaju dojam kako su prvenstveno oblikovani, pa stoga i namijenjeni, za čitanje. Sveukupno, velik broj odaje dojam više prepoznavanja promijenjene stvarnosti, a manje umjetničke svježine. Ipak, neki su lucidan pogled na krhotine imaginarne stvarnosti likova koja je tako ostvarena u našim životnim, ne samo koronavirusom poharanim stvarnostima. Baš zbog tog dijela radova vrijedi dopustiti prodor likova, situacija i rukopisa bez brige o držanju distance i limitiranju kontakta. Od njih sigurno nema opasnosti, a može se pokupiti tek pokoji vrijedni djelić iz kreativnih svjetova hrvatskog dramskog pisma.

Leon Žganec-Brajša

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More