‘Početne koordinate’ odmjereno i bez patetike progovaraju o dualitetima

Nagrađivana pjesnikinja Monika Herceg napokon je objavila svoju prvu zbirku "Početne koordinate".

Prošlogodišnja dobitnica Gorana za mlade pjesnike, a ujedno i ovogodišnja dobitnica nagrade Na vrh jezika Monika Herceg, napokon je objavila svoju prvu zbirku Početne koordinate (SKUD IGK). Knjiga od 56 uglavnom nesamostalnih pjesničkih brojeva obrubljenih otvarajućom i zatvarajućom pjesmom sadrži četiri ciklusa manje-više jednake duljine, Četiri Jahača Apokalipse: zmijske smrti (podrijetlo), ptičje smrti (bijeg), mačje smrti (izbjeglištvo), zečje smrti (povratak).

Pjesme su i same podjednake duljine, obično sastavljene od triju ili četiriju strofoida, pisane od naslova do zadnje riječi isključivo malim slovima, u čemu se krije jednakost sviju nas. Pred nesrećom, bolešću, ratom i divljim zvijerima svi smo jednaki, kao što je pred smrću jednak i kralj i prosjak.

Početne koordinate naglašeno su konceptualan i pripovjedan prikaz dualiteta stvaranja i razaranja, plodnosti i pustoši, dijalektički ples principa života i principa smrti, inkapsuliran u jednoj obiteljskoj biografiji, čiji lirski glas pokušava odmaći od zla i smrti, njihovim apsolutnim poništenjem u naravi zakona prirode: „generacijama čuvamo tajnu / da ptice zapravo ne umiru / s prvom južinom / u njima ožive sunčeve pjege / koje ih vrate na početne / koordinate“.

Zakon prirode glasi da se svugdje oko nas poput urobora zatvaraju krugovi, živi svijet prelazi u neživi i u ritmu prirodnih promjena služi nekome drugome za daljnji ili novi život. Crvi. Znojna ilovača. Reklo bi se u narodu, dok jednom ne omrkne, drugom ne svane. A bujna je priroda. Ne osvrće se na ljudske stvari, raste, zrije, cvjeta – svjeta, razrasta u svijet: „od trenutka pada sve je u iščekivanju vrenja“. Priroda ne diskriminira. Svatko pada njezinom žrtvom. Propada i tijelo i lišće. Sve je isto. I često se ne zna kada kucne čas. Aksiom da se „smrt kojom hranimo druge ponekad vrati i u nas“ može se rastegnuti i reći da u svakome od nas u trenutku koji nam je uglavnom nepoznat „počinje posljednji lov / u kojem nas smrt upoznaje osobno / prije zatvaranja vrata“. Isto tako, svatko bere i slatke plodove prirode i živi u njezinu (pan)naturalizmu.

Što je s čovjekom? On je i prirodan i kulturan. Dobar i zao. Manihejistički. Okovan vječnim nasiljem: „voda je već odavno pobjegla pred nasiljem“.

Lirski glas Monike Herceg ispjevao je o životu na selu, o suzvučju s prirodom, o prijetnji i tjeskobi nahranjenima zlom i nasiljem, o povratku, o prolasku, o društvenoj patologiji koja je proizvela individualne patologije, o obiteljskoj krošnji koju ništa nije štedjelo bez ikakve patetike, bez suviška jezičnoga materijala, cizelirano, odmjereno, klesano, obrezivano. Jedino na mahove (pre)jednostavno, tek ponegdje možda napete sintakse koja na rijetkim mjestima zapinje kao komad sačme među zubima, kao kost o noge, zakopana u zemlju, izvirila iz oznojene ilovače (treći ciklus). Možda i s plahošću prvoga ostvaraja, ali ne u pejorativnom smislu. Početne koordinate pri vrhu su ovogodišnje pjesničke produkcije. U povezanosti prirode i čovjeka u dobroj maniri Ivšića, samo bez nadrealizma; Sudete, samo bez sentimentalizma; Anke Žagar, samo bez hermetičnosti; kudikamo bolje od Maleša i njegova kasnog antropovitalizma.

Promocija zbirke “Početne koordinate” Monike Herceg u baru Botaničar

Kako to sve kruži u zbirci?

Urobor. Prirodni ciklus. Jeleni. Ježevi. Lisice. Krtice. Pčele. Stršljeni. Gujavice. Prepelice. Čaplje. Grožđe. Šljive. Jabuke. Krastavci. Paprike. Žirovi. Lješnjaci. Crni grab. Glog. Maslačak. Koprive. Vrijesak. Tekstualni herbarij i bestijarij.

Ruke. Ruke koje rade i grade, koje ubijaju. Oranice, voćnjaci, vinogradi, štala i marva (konji, krave, koze, ovce, kokoši, zečevi). Seoski život. Starina. Praznovjerje. Narodne priče. Ruske bajke. Folklor: „živio je u priči moje majke u kojoj se / ako je sumrak dovoljno oštar / i rastegnut rubom šume / pretvara u lisicu / i vraća svakih deset godina / kao prokletstvo“. Seoski fatalizam. Seoska erotika: „baka je bila puna i zdrava / rumena kao petrovke i prezreli paradajzi“. Magija. Uroci. Vještice. Čaranje i bajanje: „svi su pod zemljom / i njene priče godinama su grumen / grumen / grumen / u grob“. Vukovi. Divljina. Divlje životinje. Tama.

Tama, gustoća, bujnost, vlaga, zagasitost, smeđi, sivi, crni, plavi i modri tonovi. Polumrak, sumrak, zelena i tamnozelena boja šume, tonovi koji i šarenilu jeseni i bjelini snijega daju zagasitost. Uranjeno gušenje jeseni. Lomljenje drvenih leđa doline. Teško tijelo vjetra.

Amnezija. Potiskivanje. Pijanstvo. Smrti se grušaju ukraj usana. Preci svrdlaju pod kožom. Zahtijevaju svoje. Volovi podivljali od plamena. Zarazne bolesti. Seoske nesreće. Smrzavanja u zaleđenu jarku nakon pijanstva. Bjesovi. Nagon za preživljavanjem. Nagon ka smrti. Nasilje. Vječno nasilje. Zlo. Nematerijalizirano i neimenovano zlo kao minus-postupak. Samo slutnja: „neteko siječe ljudima glave / i sadi ih u šumi / da uzgoji vojsku“. Glave koje su nataknute ili zabodene, glave koje vire iz zemlje. Bijeg od zla. Zlo utopljeno u prirodi. Ugušeno njezinom amoralnošću. Bijeg od smrti u krilo smrti shvaćene glembajevski, na način doktora Altmanna: samo kao stvar biomehanike. Šimićevski: kao nešto sasvim ljudsko.

Slutnja. Prijetnja. Tjeskoba. Rat. Rat je naznačen i nije in extenso prezentiran u zbirci. Ne guši tekstualno, ali guši razornošću, makar i u aluzijama: „prostiranje debele / plahte magle na razorene bašte“, „polja su stratišta kojima se povlače / kišom natopljeni duhovi / neubranih gomolja / krumpira i cikle“. Proizvod je rata sjećanje na napušteno i izgubljeno: „sadili smo priče u grmove gloga / da se potomci znaju vratiti“. Bijeg. Izbjeglištvo. Povratak.

Hrastova bačva. Rupe u zemlji. Šuma. Skrivanje. Nemir. Strah. Jeza maloga djeteta koje drži „krijesnice u ustima ispod naše kuće“: „kada smo neposlušni / majka nas plaši / doći će po nas / sivodlaki oštrozubi kržljavi / izgladnjeli nakostriješeni / bijesni vukovi / krvavih gubica / ja natapam postelju / znojem i mokraćom / u mojim noćnim morama / ispadaju im zubi / i majka kaže / da to znači / netko će sigurno / opet / umrijeti“.

Portreti obiteljske patologije: „uzalud / u našoj kući / gdje god ona bila / žive ljudi koji su umrli / proljeće nikada ne ulazi“. Paranoja. Ludilo. Društvene deklasiranosti. Margine. Diskvalifikacije. Zbližavanje sa smrti. Ujak. Baka. Otac. Mačak Miki. Pas Mimi. I ljudske i životinjske smrti u obitelji ironijski su jukstaponirane u istu ravan. Danse macabre: „zimsko jutro osuto je smrtima / kao jesen crvenim bobicama“.

I napokon sve opet kreće iznova. Urobor. Prirodni ciklus. Stvari se vraćaju na početne koordinate. Ljudi su priroda, jedno sa životinjama i biljem. Majka: „iz ruku probijaju joj mladice kupusa i rotkvice / koje presađuje u grla gredica / iz koljena raste najzelenija blitva / majčin pokrov su klice umjesto dlačica“. Otac želi: „ukrasti rasprsnuće prezrelim plodovima / i poput njih se vratiti u okrilje truleži“. Baka: „bila je polusrna polubaka / s blatom na papcima“. Djed: „on je širio ruke kao veliku hrastovu krošnju / s tisućama svjetlećih riječi koje su umirile / svaku zvijer koja je prolazila“. Sestra: „kose pune hrasta / polusrna polusestra“.

U pokušaju krajnjega brisanja zla i smrti, tvari kolaju iz jednoga stanja u drugo, iz jedne pojavnosti u drugu. Kao zakon. Pjesma bakino oko ogledna je za metamorfotičko pretakanje iz materije u materiju. Niti ovidijevsko niti usmenoknjiževno oranje biljnih preobrazbi: „početkom veljače / majka je na njenom krevetu pronašla / samo jedno smrznuto oko / drugo je vjerojatno pojela mačka / i pustila da iz njega izraste / cijeli grm jasmina“.

Glave vire kraj gredica luka, a ruke kliju iz mokre crnice, sve je prožeto i povezano. U neobičnim vezama riječi i rečenica rezanje drveća i klanje životinja (hrast i svinje) neodvojive su. Prekapanje grobova i jesensko okopavanje vrta zbližavanje su sa zemljom kojoj otplaćujemo dug i vraćamo joj se. Vraćamo se na početne koordinate.

Što se tiče koordinata suvremenoga hrvatskog pjesništva, Monika Herceg jedan je od nekoliko mlađih pjesničkih glasova zbog kojih se, kako se zasad čini, može reći da ono nanovo ima šansi. „Svijetli u mraku.“

zečje smrti
u životinje smo pažljivo spremali smrt
hraneći ih svježe pokošenom travom i sijenom
a onda tu istu smrt vadili iz njih bezbolno
jednim rezom ispod vrata

krzno zečeva uvijek bi visjelo na starom orahu
kao prevelik kaput
a kraj krznenog odijela
mišići koje smo ogolili
posramljeno su gledali prema nama
i lelujali u naletima vjetra

očevo ukočeno tijelo majka je
našla kraj zečinjaka
jednog rujanskog jutra
naslutivši tako aksiom
kojeg smo rijetko svjesni

smrt kojom hranimo druge
ponekad se nehotice
vrati i u nas

amnezija
toplina se posuđuje od rakije
šljive upiju mirodije sunca
pa u komini zavri
srž ljetne žege
ranije od kukurikanja potjera
praskozorje krošnjama
seljani večeraju vatru
da oljušte mrenu mraka
naslage sjete na organima
ujutro sjeverac
povija pijane vratove

susjed je sinoć tražio brata
umrlog prije deset godina
njegova smrt zgruša se kraj usana
svaki put kad razrijedi rakijom
potkožni žamor predaka

u svakoj noći jedna je provalija
spokojna kao štala prije požara
potrebno je popiti ljuti gutljaj ljeta
pa ne uzmaknuti kad navale ponovno
volovi podivljali od plamena

Bonislav Kamenjašević

Foto: Goranovo proljeće

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...