Ovo se dogodi kad se umjetnicima da sloboda da rade što žele

Scenska propitivanja redateljice i dramaturginje Olje Lozice mogu se sabrati pod zajedničkim nazivnikom nejasnoga izražavanja samih ideja – od predrasuda u Gozbi, Alzheimerove bolesti u Prvi put kad sam ti vidjela lice do intimnosti osobnih promašaja u Mojoj nuklearnoj ljubavi, diplomskome projektu studentice na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti Marije Kolb u produkciji Teatra Rugantino, Kotor teatra i ADU-a.

Moja nuklearna ljubav oslanja se na fast food dramaturgiju forum.hr-a sažetoga i ograničenoga objavama KRFLNK-a, Nisamtoja i Pbeatzea na podforumu Kad si jadna šupendara (priče iz prošlosti) koju izvan radnje povezuje dramaturg i skladatelj Matko Botić. Jezik kojim govore bezimeni likovi, odnosno forumaši sažet je, ograničen i neposredan. Siromašan poput scenografije Ane Sekulić koju čine četiri bijela stolca za četiri lika i mikrofoni. Novina je svakako korištenje digitalnih materijala, odnosno objava na sceni u kojima se forumski svijet napisanih i anonimnih igara pokušava prenijeti na kudikamo složeniju kazališnu stvarnost čiji su promatrači za razliku od tihih forumskih, itekako živi u publici. Dramaturgija je na emocionalnome planu očita isključivo u ispovjednom tonu jedne od protagonistkinja na samome kraju, dok u ostatku komada prevladava groteskni intimizam.

Složenija kazališna stvarnost potrebuje i slojevitije likove, no oni kao takvi dramaturški nisu razrađeni te ostaju forumski prazni i anonimni, a kod nekih su likova štoviše dovedeni do razine karikaturalnosti, odnosne pretjerane klaunovske zaigranosti, koja u konačnici komad čini pokušajem studije žrtava patoloških odnosa, tako blisko povezana s mladenačkom nezrelošću, i neobjašnjivo smiješna premijernoj zagrebačkoj publici. Dramaturško se povezivanje takvih forumskih objava čini ekvivalentom ozbiljnijega pristupanja sveprisutnom objavljivanju književnosti na društvenim mrežama, stoga umjetnički doseg takvoga podviga ostaje upitnim.

Ograničenu dramaturgiju i nedostatak radnje povezuje nesebično zalaganje glumačkoga četverca u kojem posebno valja istaknuti Sanju Milardović i Petra Cvirna. Njihova sugestivnost, neposrednost i povjerenje u zadatak, to kružno putovanje patološkim odnosima čine kudikamo podnošljivijim i slojevitijim.

Lovro Artuković je u razgovoru za Vijenac (br. 591) istaknuo kako je današnje vrijeme umjetnicima dalo slobodu da rade što žele, a to u konačnici umjetniku daje osjećaj ugode na poslu. No, čini mu se kako je činjenica da svatko radi što želi u društvu proizvela osjećaj ravnodušnosti prema kulturi. Upravo mi se takav osjećaj ravnodušnosti sve češće javlja odlaskom u kazalište. U neumornom i zaigranom traženju novoga, zaboravlja se da kazališna publika ne traži isključivo ideje i obrise, nego i punokrvne karaktere.

Anđela Vidović

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...