prvo slovo kulture

Moja ljubavna priča naprosto je trebala biti ispričana

Moja ljubavna priča (The Big Sick, 2017., 117 min)
Režija: Michael Showalter
Scenarij: Emily V. Gordon, Kumail Nanjiani
Uloge: Kumail Nanjiani, Zoe Kazan, Ray Romano, Holly Hunter, Anupam Kher

Premijerno prikazana na filmskom festivalu u Sundanceu u siječnju ove godine, romantična komedija The Big Sick producenta Judda Apatowa i redatelja Michaela Showaltera pobrala je lovorike i razveselila obožavatelje pakistansko-američkog stand-up komičara i zvijezde serije Silicon Valley, Kumaila Nanjianija. Nanjiani, naime, tumači glavnu ulogu u ovom hvaljenom filmu za koji je scenarij napisao zajedno sa svojom suprugom Emily V. Gordon, inače spisateljicom i producenticom. Ta suradnja ne čudi jer ipak, priča koju su imali namjeru obraditi i ispričati zapravo je – njihova.

Tako Nanjiani tumači fiktivnu verziju sebe samoga – stand-up komičara, ujedno i vozača Ubera, koji živi u Chicagu zajedno s cimerom, dok svako malo odlazi na večere kod svojih roditelja koji uporno pozivaju Pakistanke na ta okupljanja, s ciljem da Kumailu nađu ženu. Jer ipak, u rodnoj su im državi ugovoreni brakovi još uvijek itekako na snazi. No, naš junak nije zainteresiran niti za jednu od dotičnih, pogotovo kada na svom nastupu upozna Emily (Zoe Kazan), koja ga u istome omete. Ono što pomalo nespretno počne kao one-night stand ubrzo preraste u višemjesečnu vezu, no kako Kumail izbjegava upoznati svoju (bijelu) curu s roditeljima, Emily dozna istinu i prekine s njim. Nedugo nakon raskida, Kumail dobiva poziv da mu je bivša nenadano završila u bolnici…

Zajedničko stvaranje scenarija dvoje supružnika mora da je bilo zabavno i otkrivajuće iskustvo. Usuglašavanje oko detalja i sjećanja koja datiraju s početka veze započete prije 11 godina, pregovaranje oko razine do koje će ostati vjerni stvarnim događajima i, u konačnici, donošenje odluke o tome koliko će istinito prikazati ostale likove, prvenstveno roditelje, a do koje će si mjere dopustiti novu kreaciju u svrhu podebljavanja komičnog efekta – sve su to izazovi s kojima su se Kumail i Emily susreli. Tako, primjerice, njeni filmski roditelji, koje tumače Ray Romano i Holly Hunter, navodno nisu ni po čemu slični ljudima na kojima su temeljeni. Štoviše, Hunter je čak izjavila kako nije niti htjela upoznati Emilyinu pravu mamu, kako bi imala što veću slobodu u kreiranju lika koji će joj biti izazovan.

I ako išta, Kumailovoj Ljubavnoj priči nikako se ne može osporiti životnost. Likovi su razrađeni, ljudski manjkavi i kompleksni, dok cijela neočekivana situacija s Emilyinom misterioznom bolesti koja stvarno zvuči kao idealni, a naizgled potpuno nevjerodostojni zaplet tipičnog romcoma, na ovakav način uprizorena i razrađena već ima težinu, a kamoli kad se uzme u obzir da je inspirirana stvarnim događajima. Upravo zbog tog segmenta Moja ljubavna priča i zaslužuje hvale koje pristižu sa svih strana – omjer drame i komedije nevjerojatno je dobro postignut, pružajući glumcima mogućnost za sirovim izražajem u situacijama koje točno to zahtijevaju, s druge im strane pak omogućujući ekspresivnost sasvim druge vrste, u scenama koje za cilj imaju isključivo komični efekt.

Ipak, ovo nije tip komedije koji će vas nagnati da se smijete na sav glas. Većina humora izvire iz dovitljivih dijaloga, neverbalnog samih glumaca, situacijske dosjetljivosti ili pak inteligentnog igranja upravo s činjenicom da većini likova Nanjianijev humor i nije toliko smiješan, no više će izmamiti poluosmijeh ili pak misao “ovo je bilo poprilično duhovito”, nego što će izazvati salve smijeha. A u konačnici, to ovisi i o tome koliko vam Nanjianijev tip stand-upa, a samim time i humora odgovara, odnosno u kojoj vas je mjeri on kao persona uspio kupiti – i komičarski i glumački. Mene, ako ćemo iskreno, u razmjerno maloj. Možda i bolje tako, iz razloga što je time drugim elementima filma dana mogućnost da dođu do izražaja. Jer ako glavni junak, pokretačka sila cijele štorije, nije tip karizme koji bi sjeo svakome, velika je pohvala to da film kao cjelina svejedno – jako dobro funkcionira.

Razvoj odnosa između Kumaila i Emilyinih roditelja, koje su fantastično utjelovili ranije spomenuti Romano i Hunter, nevoljko spojenih bolešću jedine osobe koja im je “zajednička”, milina je za pratiti, dok se Emilyina prisutnost, makar ona većinu filma provela ležeći iza zatvorenih vrata, nepogrešivo provlači kroz cijeli film te biva osjetnom u svakom kadru – uključujući one u kojima se uopće ne pojavljuje. Ipak, upravo su roditelji ti koji kradu “scenu”, kako njeni, tako i njegovi, prikazujući (odnosno simbolizirajući) dvije krajnosti i kulturalni rascjep koji je savršeno opipljiv u filmu, makar se svo četvero na ekranu nikad ne susreli.

Unoseći dašak svježeg zraka u već poprilično ustajali žanr romcoma i oslanjajući se na stvarni život koji je idealan pokazatelj toga kako se naizgled nepremostivim razlikama može doskočiti, Moja ljubavna priča naprosto je trebala biti ispričana. Svojim odmjerenim ispreplitanjem i balansiranjem solidne dramice i ne-pretjerano-ali-sasvim-dovoljno duhovite komedije, izvrsnim glumačkim izvedbama sporednih glumaca, svojom neospornom toplinom te hvatanjem u koštac s više nezahvalnih tematika koje začudno nenametljivo, sa stilom i ukusom obrađuje, Kumailova i Emilyina ekranizirana, polu-fiktivna ljubavna priča u svakom slučaju osvaja. I to je, u biti, sasvim dovoljno.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...