“Mogu postati bilo tko i bilo što”: Barbara Tomas je nova hrvatska body painting zvijezda

Umjesto na Muzičku akademiju, upala je na Učiteljski fakultet, a u radu s djecom doznala da je body painting njezina najveća strast. Upoznajte Barbaru, djevojku koja nevjerojatnim transformacijama oduševljava javnost, a svojom životnom pričom pokazuje da su talent i upornost jači od dosadnih sivih hrvatskih prepreka.

Iako još uvijek u začecima, domaća body painting scena u svojim redovima ima fascinantne, uglavnom samouke umjetnike i umjetnice, a jedna od trenutno najpopularnijih zove se Barbara Tomas, u virtualnom svijetu poznatija kao Brushbara. Odgojiteljica i nesuđena glazbenica oduvijek je znala da u njoj “čuči” likovni talent, ali tek nakon što je izvjesno vrijeme provela u radu s djecom, njezin san se konačno formirao te, zahvaljujući velikoj upornosti i satima provedenima u usavršavanju, napokon postao stvarnost.

Njezin Instagram profil danas izgleda poput neke pomaknute bajke – Barbara uživa u različitim ulogama, stilovima i tehnikama kojima postiže nevjerojatne optičke iluzije, a iako svoj zanat brusi posljednjih osam godina, mjesta za istraživanje i napredak, kaže nam, uvijek ima. Za jedan rad potrebno joj je četiri do osam sati, zbog uživljenosti u cijeli proces zaboravlja jesti i piti, a sve će svoje talente, nada se, jednom spojiti u vlastitom studiju, što je, uočit ćete u intervjuu, tek jedna od ambicija umjetnice koja je sebi i drugima dokazala kako rad, upornost i strpljenje otvaraju sva vrata.

Naravno, nije sve tako šareno – Barbarina priča ima zaplete, rasplete, uspone i padove, ali sve se, otkriva, isplati kad pred sobom ima završen rad, malu bajku kojom uveseljava sebe, svoje bližnje, ali i sve veći broj pratitelja i poklonika.

Kako si se, kada i gdje zainteresirala za body painting?
Oduvijek sam ”naginjala” na umjetničku stranu. Kao dijete sam imala smisao za ritam i glazbu što me na kraju odvelo i u glazbenu školu. Završila sam srednju glazbenu, smjer klavir. Nikad nisam crtala niti slikala, no u fazi puberteta nisam mogla izdržati bijele zidove svoje sobe pa sam ih iscrtala apstraktnim motivima. Naravno, to nije izgledalo baš najbolje, no barem više nisu bili tako prazni i sterilni. Ne sjećam se da sam pokazivala ikakve znakove likovnosti. Dapače, likovni mi je bio jedan od problematičnijih predmeta u osnovnoj školi (smijeh). Tek u srednjoj počela sam se zanimati za likovnu kulturu.

No, zapravo sve počinje u vrtiću, prije osam godina, kada sam se kao odgojitelj zaposlila i počela raditi s djecom. Nemirna duhom, sa snažnom željom da klincima ponudim nešto neviđeno i zanimljivije od svega što im je nadohvat ruke u skupini, počela sam istraživati po internetu i malo pomalo uvela samu sebe u svijet likovnosti. Njihova kreativnost, maštovitost i istraživački duh uspješno su postali dio mene te smo se zajedno oduševljavali novim likovnim tehnikama. Tako sam shvatila da imam to u sebi, samo nitko nikada to nije probudio. A zanimljivo je to što nikada nisam niti pomislila da bih mogla raditi s djecom, glazba mi je bila sve i samo sam htjela upisati glazbenu akademiju. No, velika trema odigrala je svoje, nisam uspjela i morala sam pauzirati godinu dana. Sljedeću godinu opet sam se prijavila, ali s dodatnom opcijom Učiteljskog fakulteta za svaki slučaj. I taj “svaki slučaj” postao je na kraju prvi slučaj! Sve se događa s nekim razlogom, možda u tom trenutku nama neshvatljivim i neprihvatljivim.

Koliko je sati/mjeseci/godina bilo potrebno da usavršiš vještinu i tko ti je najviše pomogao?
Niti osam godina rasta i razvijanja nisu me nagnala da pomislim kako je to sve što znam i mogu. I danas naučim nešto novo, i danas istražujem drukčije tehnike i načine slikanja. Sve što danas znam, znam zahvaljujući sebi i svom istraživačkom duhu. Naravno, bilo je demotivirajućih trenutaka i radova s kojima bih pomislila da možda previše nadobudno idem u sve to – ipak nisam obrazovana umjetnica. No, bilo je radova koji su me fascinirali po završetku – pogledala bih se u ogledalo i pomislila: Kako si to uspjela?!. Upravo su me takvi radovi gurali naprijed i bacali u vatru. U početku nisam imala previše onih koji su podržavali moj rad, ipak je to nešto što se u Hrvatskoj tek rada. No, 2017. godine sam skupila hrabrost i prijavila se na online natjecanje NYX Face Awards Hrvatska te na kraju i pobijedila. Tada službeno započinje moj uspon.

Što ti je najčešće inspiracija? Kako biraš teme?
Moja inspiracija je sve oko mene. Neki jaki ljudi koji ostave snažan dojam na mene, boje i oblici, priroda, životinje, umjetnost u svakom obliku, slike s interneta i nepresušna riznica svega, moja glava (smijeh). Nikada ne radim planski, ne volim se ograničavati niti ići po nekim (Instagram) pravilima i trendovima. Kada dobijem želju, kada se rodi ideja, sjednem pred ogledalo i krenem. Ponekad je to nešto prekrasno, ženstveno, cvjetno, ponekad sasvim mračno i dubljeg značenja. Ponekad su to realistični prikazi, ponekad apstrakcija iz moje glave. Nema pravila, u kakvoj sam trenutnoj životnoj fazi i raspoloženju, takvi su mi i radovi. Tko bolje gleda, znat će kako se osjećam. Rekla bih da mi je zapravo najsnažniji motivator činjenica da mogu postati bilo tko i bilo što. Transformirajući se u vješticu, zombija, dobru vilu ili bilo koju drugu ulogu određene tematike, ja sam ispunjena.

Barbara se u likovno istraživanje bacila potaknuta dječjom maštom i višegodišnjim radom u predškolskom odgoju

Koliko je truda, sati i živaca potrebno od same ideje do objave na Instagramu?
Jedan moj “radni dan” izgleda ovako: prije svega, moram namjestiti svoj kutak. Ako planiram snimati i video, moram podesiti rasvjetu ispred sebe, namjestiti pozadinu iza sebe, postaviti stativ i kameru, ogledalo, pripremiti boje, vodu, kistove. Nakon tog pripremnog dijela, kreće oslikavanje. Uglavnom mi za rad treba četiri, pet ili šest sati. Najduže oslikavanje trajalo je osam sati. Dok se oslikavam, u potpunosti sam unesena u to, ne osjećam glad, žeđ, fiziološke potrebe pa ni potrebu da odmorim. Sada, nakon toliko godina nepomičnog sjedenja i ukočenih leđa, shvaćam da vrijeme nije važno, da smijem stati i odmoriti pet minuta, ispraviti se i prošetati malo.

Apsolutno nikako ne toleriram obrađivanje samog make-upa (primjerice, na očima) i oslikavanja. To je zaista dno dna, neprofesionalno i, na kraju krajeva, vrlo amaterski.

Kada završim, slijedi meni najgori dio svega – fotkanje! Kako sve radim sama, tako se i fotkam sama. Ja želim “cijeli paket”. Želim da moje lice, moj pogled i poza budu uhvaćeni iz savršenog kuta, želim vibru na fotki, želim da je taj rad dočaran u svim mogućim pogledima. Slijedi obrada fotografija i, ponekad, izrada videa. Svoje fotke minimalno uređujem, na kompjutoru, ako je potrebno, podesim osvjetljenje, pojačam kontrast, izbrišem trenutne nesavršenosti na licu i to je sve. Sve što je na meni naslikano, zaista tako i jest. Nema lažiranja, jer ako ću lagati na fotkama, kako ću onda isto to ponuditi nekad nekome u stvarnosti?

“Dok se oslikavam, u potpunosti sam unesena u to, ne osjećam glad, žeđ, fiziološke potrebe pa ni potrebu da odmorim.”

Ti si, dakle, “stara škola” i svoje radove ne popravljaš u photoshopu?
Budimo realni, photoshop je danas sveprisutan i može biti vrlo opasan. Vizažisti su umjetnici, ne kirurzi. U zadnje vrijeme internet je pun prije/poslije fotografija iz kojih je jasno koliko je tu obrade svega. Drago mi je da se to priznaje. Naravno da je ljepše vidjeti čistu, ujednačenu i besprijekornu kožu od one s prištićima, crvenilom i kapilarama, ali treba naći granicu u obrađivanju. Također, apsolutno nikako ne toleriram obrađivanje samog make-upa (primjerice, na očima) i oslikavanja. To je zaista dno dna, neprofesionalno i, na kraju krajeva, vrlo amaterski. Znam da postoje “vizažisti” koji nisu vični svom poslu te im fotograf naknadno popravlja makeup u programu. O čemu mi pričamo?!

“Bojaš” li i druge ljude?
Bojam i druge, da. Naravno da mi je najlakše bojati sebe – dok se s nekim dogovorim za termin, volja prođe i inspiracija prođu… No, neke veće ili ciljane stvari ipak dogovorim s djevojkama. Imam sada već nekoliko ljepotica koje mi se vrlo rado prepuštaju u ruke, svaka za određeni tip snimanja. Također, radila sam nekoliko puta na glazbenim projektima, primjerice za eurovizijski spot Franke Batelić bila sam zadužena za izgled plesača i plesačica. Radila sam i specijalne efekte na muškarcima – ozljede, masnice, otvorene rane i postaravanje. Taj dio makeupa ima posebno mjesto u mom srcu. Od ostalih suradnji tu je make-up i facepaint s dizajnericama nakita, s plesnim skupinama…

Dobio sam dojam – ispravi me ako griješim – da body painting scena u Hrvatskoj polako raste.
Scena postoji, ali je vrlo oskudna. Postoji WBA Prvenstvo Hrvatske u body paintingu na koje sam se također prijavila prošle godine i pobijedila osvojivši tako plaćeni put i kotizaciju na svjetsko natjecanje u Klagenfurtu. Nažalost, to je natjecanje neslavno završilo jer sam u zadnji trenutak ostala bez modela, iako sam prošla u finale. No, sljedeći put više sreće, nadamo se! Što se tiče oslikavanja lica, tu je već više ljudi koji se time bave. Vani je body painting scena ogromna i oslikavanje se koristi svugdje. Htjela bih da se ljudi i kod nas probude, da budu maštoviti, da im padne napamet napraviti glazbeni spot s oslikanim tijelom, da im mašta nema kraja. I da se meni jave, naravno! (smijeh)

Kreativnost i vještine prije nekoliko su je godina doveli do pobjede na natjecanju NYX Face Awards Hrvatska

Svaki umjetnik u svom radu ima neku misiju, poruku koju želi prenijeti. Što bi to bilo u tvom slučaju?
Prije svega, želim da moji pratitelji i gledatelji osjete ono što sam htjela poručiti radom. Nekolicina najvjernijih pratitelja daje mi povratne informacije i tada znam da sam uspjela. Također, željela bih proširiti ovu scenu, otvoriti ljudima neke nove vidike. Svaka umjetnost je prekrasna i dok god se čovjek može izraziti kroz neku od njih, svijet će biti lijep!

Kako namjeravaš proširiti scenu? Koji su ti planovi u dogledno vrijeme?
Neke planove imam, ali još uvijek ih ne realiziram. Preselila sam se u Zagreb prije dvije godine i još uvijek se tražim ovdje. Htjela bih jednog dana otvoriti svoj studio, a u sklopu toga imati i školu u kojoj bih educirala o oslikavanju. No, dok dođem do tog velikog koraka, željela bih što više suradnji s glazbenicima, dizajnerima, modelima, sa svima koji žele moj rad. Željela bih se okušati i na filmu, a tiha patnja mi je rad u kazalištu. Inače, jako volim tetovaže i piercinge, razmišljam o tome da se naučim i tetovirati. Kao što sam rekla, nemirnog sam duha, svaki mjesec je nešto novo, neprestano vapim za kreativnim izražavanjem i ne trpim monotoniju. Rekla bih da je dječja psiha uvelike utjecala na mene i da sam uspješno zadržala dijete u sebi.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More