Mogu li studenti glume spasiti hrvatsko kazalište?

tartuffeOprezan je to rizik s kojim su započele ovogodišnje 29. Gavelline večeri u izboru teatrologinje i kazališne kritičarke Nataše Govedić.

Opreznost rizika ogleda se u činjenici da smo u zagrebačkim kazalištima već mogli svjedočiti, štoviše svjedočimo i dalje, ambicioznosti i hrabrosti mladoga naraštaja hrvatskoga glumišta da se nosi s različitim redateljskim zahtjevima i ulogama koje nekad manje ili više odgovaraju njihovu senzibilitetu. Poziv na upućivanje u nepoznato, istraživanje, pomicanje granica u prvome se redu odnosi na mentore mladoga naraštaja u istraživanju njihovih mogućnosti (Bobo Jelčić, Rade Šerbedžija, Krešimir Dolenčić), dok se pritom zanemaruje mladi naraštaj redatelja koji ostaje gotovo nevidljiv. Začudno, čak ga je i dramski pisac zasjenio.

Kazališni princip kojim se vodila Nataša Govedić u odabiru repertoara usmjeren je na gledatelja. Gledatelj je ujedno i tema konferencije u Barceloni (4. – 7. lipnja 2015.) Njemačkoga društva za suvremenu dramu i dramu na engleskome jeziku (CDE) na kojoj će se raspravljati o teoretskim i metodološkim teškoćama uloge gledatelja kao nejasnoga i neodvojivoga dijela izvedbe. S obzirom na tu neodvojivost, Govedić izabire repertoar intimnoga ugođaja koji će gledatelju, suputniku ponuditi približavanje. U takvome se promišljenome, dubokom kazalištu ”problem” publike dokida – jer jaza između izgovorenoga i usvojenoga više nema.

Gavelline su večeri 10., 11. i 12. prosinca 2014. pretpremijerno otvorili pripadnici najranjivije generacije, studenti zagrebačkog ADU-a i riječkoga poslijediplomskoga sveučilišnog studija Gluma, mediji, kultura. U Tihome obrtu Bobe Jelčića nedovoljno je razrađen izvrstan i aktualan motiv klasičnoga sukoba pojedinca i društva. Sara (Stanić) odbija igrati uobičajenu (hrvatsku) društvenu uloga snalažljivosti u traženju zaposlenja, no spletom okolnosti osuđena je na igru odnosa moći. Ti se odnosi gube u mnoštvu ponavljanih, automatiziranih i donekle humorističnih autoreferencijalnih replika ostalih likova u hijerarhiji.

Rečenice bez točke i zareza, poigravanje sa seksualnošću i bezizlaznošću bivaju svjedokom isključivo jednoga pogleda na svijet. Jelčić ima jasnu ideju što je za njega teatar, no donekle sam skeptična prema uvjetnoj prirodnosti i glumljenju samih sebe članova ansambla koji se još uvijek gradi u privatnome i poslovnome smislu.

Sluškinje

Sluškinje Jeana Geneta, u režiji Staše Zurovca i pod glumačkim mentorstvom Rade Šerbedžije, prati hrabro četverstvo uloga. Predstava se odvija u četiri različite sobe s četiri različita para glumica, da bi svoje finale sadomazohistička igra doživjela na velikoj pozornici konačnim posrednim ubojstvom gospodarice uz pratnju arije kontratenora Kristijana Dragovića. Riječ je o svojevrsnom vježbanju glume od pojedinačne uloge do zajedničke suigre. Izvedbe osciliraju kvalitetom, no u njima je vidljiva svježina i hrabrost da se pomiču vlastite i prostorne granice te promišljanja teatra.

Molièreov bezvremenski Tartuffe jedan je od razloga zašto mlada belgijska i francuska kazališna publika zamrzi kazalište jer im se klasicistički tekst s univerzalnom temom licemjerstva teško može približiti patetičnim aleksandrincem. O uspjehu Dolenčićeva blagoga moderniziranja klasika i izvrsnosti mladih glumaca već je na Arteistu u veljači pisala Frana Marija Vranković. Snaga, smisao za humor i igranje s ulogama diplomskome ispitu s pravom mogu dati atribut predstave koja zaslužuje još izvedbi.

Tartuffe

Studenti glume su opravdali povjerenje u sebe i svoj zadatak. Bez obzira na određene manjkavosti i oscilacije u izvedbama koje će se dodatno brusiti radom i iskustvom, mogu zaključiti da hrvatsku budućnost u glumačkome smislu čekaju uzbudljivi dani. Velika europska imena poput Pippa Delbona, Declana Donellanna, Ilana Ronena, Gábora Tompe, Andrása Urbána, Roberta Woodruffa i ostalih koje sam imala priliku nedavno vidjeti na festivalu Interferences u rumunjskome Cluju ukazali su mi na pretjeranu kritičnost vlastitoga dvorišta. Loš, uvjetno radikalni postmodernistički teatar nosi se po cijeloj Europi, a naš još uvijek ima razloga za optimizam. Jedan od njih su svakako mladi koji dolaze.

     Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More