Modrobradi u HNK: plesni konglomerat s puno općih mjesta

Modrobradi
Prva ovosezonska baletna premijera u prvoj cjelovitoj godini mandata još uvijek relativno friškog ravnatelja zagrebačkog Baleta Leonarda Jakovine, nije nažalost – recimo to odmah na početku – ispunila očekivanja.

A ona su bila utoliko veća što je riječ o predstavi Staše Zurovca (1973. – ), etabliranog autora koji je u rodnom Zagrebu doživio prve od svojih velikih plesačkih i koreografskih, kasnije i međunarodno potvrđenih uspjeha, te što je baletna premijera Modrobradoga jedna od samo tri predviđene za ovu sezonu (dok ih iz nekih drugih razdoblja, primjerice Bogdanićevoga, pamtimo i po šest). A s obzirom da je i od te tri planirane tek jedna – Romeo i Julija – klasična, na onima suvremenima je to veći teret da ispune velika očekivanja publike, još uvijek pretežno klasično orijentirane.

S posljednjim modernim baletnim uprizorenjem, Kraljevima bogova, to nije bio slučaj – o čemu je svjedočilo redovito poluprazno gledalište – dok je s novim baletom dojam osjetno povoljniji, ali samo uzme li se opet, i jedino, posjećenost kao kriterij. Prema svima drugima – koreografskom (Staša Zurovac), scenografskom (Miodrag Tabački) i kostimografskom (Bjanka Adžić Ursulov), uz glazbu (Marjan Nećak) kao jedinu iznimku, ova je predstava ispod ranga pozornice najvećega nacionalnog teatra.

Odbacivši uobičajeno bajkovito viđenje Modrobradoga (kojega ovdje prilično bezizražajno utjelovljuje Guilerme Gameiro Alves) kao negativca koji ubija svoje žene, Zurovac se kao koreograf, redatelj, libretist i dramaturg ovoga baleta priklonio suprotnom viđenju poznate priče, onom utemeljenom na Modrobradom i njegovih sedam žena Anatolea Francea, a u kojem je glavni lik prikazan kao pozitivac, koji je zapravo žrtva svojih agresivnih, vulgarnih i pohotnih žena.

No s obzirom na prikazano, mora se konstatirati kako se od autora Zurovčeve reputacije očekivala, pa i podrazumijevala, ipak nešto veća maštovitost, originalnost, humor po kojemu je poznat, te barem ležerna konzistentnost i zaokruženost ideje. A dobiveno je sat i 15 minuta pjesme, glume i plesa, što napisano dobro zvuči i puno obećava, ali samo konceptualno. Scenski uobličen, ovaj je plesni konglomerat rezultirao s tek puno općih mjesta, odnosno posrtanja na uobičajenima skliskim točkama modernih baleta: od rotirajuće i gotovo ogoljene scene (ne i minimalističke, jer minimalizam, osim minimuma, zahtijeva i određenu preciznost i shematičnost), preko dramaturgije razložene u prologu, jedanaest scena i epilogotafu, no čija se provedbena nit – iako iscrpno predstavljena u programskoj knjižici – na putu do scenske realizacije redovito prekida i gubi, pa do razrade kostima, koji su u formi, boji i detaljima posve neinventivni (uz nekoliko iznimaka, ali koje ne korespondiraju s ostatkom).

Zato je glazbena podloga – dinamična, melodična, ritmična, slušna – jedan od rijetkih uspjelih elemenata predstave, koji u gledatelja tijekom cijele izvedbe zadržava pažnju i koncentraciju, mada je i ona od polovine nadalje u ritmu i dinamici prilično repetitivna, time i predvidiva. U tom kontekstu treba spomenuti Nikšu Kušelja u ulozi Conciergea, čija pjevačka i glumačka uloga nadograđuje i pojašnjava plesna zbivanja, a u kojoj se iskazao uistinu impresivnima vokalnim dosezima. Pa ipak, ostaje diskutabilno je li i u kojoj mjeri njegov nastup pridonio cjelovitosti predstave i povisio opći dojam, s obzirom da je (ne)namjerno svojom karakterističnom glumačkom osobnošću i snažnom scenskom prezentnošću povremeno djelovao – možda je pretjerano reći razmetljivo – ali svakako nedovoljno osjetljivo za druge kolege na sceni, te posljedično nedovoljno monolitno i inkorporirano u cjelinu.

Sve ranije spomenuto možda bi se u određenoj mjeri moglo sagledati i kroz estetski donekle rastezljivija mjerila, da predstava nije podbacila na bazičnome baletnom faktoru – koreografiji. Podjednako rutinirano jednoobrazna u solima, podrškama i ansambl scenama, praktički se svodila na tisuću i jednu varijaciju pliéa i attitudea, bez ikakvih tehničkih ili ekspresivnih elemenata, a koji bi istaknuli bilo tehničku virtuoznost plesača, bilo njihovu izvedbenu prepoznatljivost, izražajnost ili sugestivnost. Upečatljiva je bila jedino igra bešteka, kao uistinu briljantna u zamisli, podjednako kao i u izvedbi, no svojim odskakanjem od cjeline ona je tek dodatno naglasila kontrast, a nimalo nije pridonijela povoljnijem općem dojmu. I pritom je bilo sasvim svejedno plešu li prvaci ili članovi ansambla – razlike između njih bile su jedino u dodijeljenoj minutaži (i korisnom iskustvu za mlade, još neafirmirane plesače, koji ne dobivaju puno prilika pa je svaka dobrodošla).

No u sveopćemu bljedom dojmu dvoje se solista svojim stilom i osobnošću ipak uspjelo nametnuti: Pavla Pećušak u ulozi Jeanne de la Cloche i George Stanciu u ulozi Sluge. Pećušak se, kao jednu od tehnički najsuperiornijih plesačica ansambla, u klasičnim rolama rijetko može vidjeti toliko opuštenu, slobodnu, uživljenu u lik i svaki trenutak. Ali zato je cijelom nizu odlično izvedenih suvremenijih uloga, dodala i ovu posljednju, u kojoj naprosto plijeni iskričavošću, sigurnošću, facijalnom i tjelesnom ekspresivnošću.

Stanciu je pak, iako s minornima scenskim zadacima, ponovo uspio pokazati kako je plesač rijetke scenske karizme, čiji se osmijeh ili podignuta obrva gledatelja u stanju dojmiti više negoli i najveće bravure tipičnih školskih plesača. Gledajući ga, podsjetio me na svojevremeni kompliment Herberta von Karajana Ivi Pogoreliću, kako njegov klavir zvuči kao orkestar; za Stanciua bi se utoliko bez pretjerivanja moglo reći kako njegov ples izgleda kao ples ansambla. Neizmjernih interpretativnih, kao i neupitnih tehničkih mogućnosti, ovaj je plesač – repertoarno gledano – još uvijek daleko od svojeg zenita, a kojemu će se – za nadati se – uskoro približiti, za promjenu kao siguran i stalan izbor u novima (te po mogućnosti puno zahtjevnijim) podjelama.

Marija Živković

Marija Živković (Zagreb, 1976.) završava poslijediplomski doktorski studij književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s disertacijom na temu produkcije i recepcije zagrebačke baletne scene u razdoblju od 1992. do 2012. godine. Baletom se neprofesionalno bavi petnaestak godina. Piše i povremeno objavljuje poeziju, prozu i esejistiku.
Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...