Modest Mouse: Cobainove želje ispunile su se drugom čovjeku

Modest Mouse
Nakon osam godina stanke, Modest Mouse su objavili novi album Strangers To Ourselves. S obzirom na neosporni talent frontmena Isaaca Brocka, nametnuo se jedini logičan zaključak: takav album mogao je snimiti bilo kad, a u svakom slučaju nisu trebala proći dva puna olimpijska ciklusa da ga objavi.

Glazbeno, prva asocijacija na Seattle – a mnogima i jedina – jesu Nirvana i grunge. Kad si je Kurt Cobain oduzeo život, od grungea i Seattlea su ostali barem Pearl Jam i Soundgarden, no nije baš da je s njima sve stalo na američkom sjeverozapadu….

Doduše, zvuk je omekšao, a i fokus se preselio u obližnji Portland, koji je proteklog desetljeća imao možda i najjaču scenu u SAD-u izvan tradicionalnih centara moći. Domicilnim bendovima, kao što su The Decembrists, Gossip, The Dandy Warhols, u najkišovitijem američkom gradu pridružili su se i The Shins, Spoon, kao i junaci ove priče, Modest Mouse, dotepenci upravo iz Seattlea, tj. njegovog satelita Issaquaha. Ovog tjedna i u Hrvatskoj, pod etiketom Menarta, objavljen je njihov album Strangers To Ourselves na kojeg su fanovi čekali punih osam godina.

Reakcije na album, najavljen singlovima Lapmshades on Fire i Coyotes, daleko su od onoga na što su Modest Mouse navikli. S obzirom na neosporni talent frontmena Isaaca Brocka, nametnuo se jedini logičan zaključak: takav album mogao je snimiti bilo kad, a u svakom slučaju nisu trebala proći dva puna olimpijska ciklusa da ga objavi.

Nije stvar da je album loš. Ako je to prvi njihov album kojeg ćete slušati, možete ostati iznenađeni loši(ji)m kritikama. Problem je u tome što Strangers To Ourselves predstavlja sve suprotno onome što govori naslov. Materijal na njemu je tako klasičan Modest Mouse da mi stvarno nije jasno otkud je Brock iskopao naslov u kojem tvrdi da su stranci samima sebi. Barem se oko naslova Brock znao potruditi i biti iznimno duhovit, uzmimo za primjer samo predzadnja dva koje je nazvao Good News for People Who Love Bad News te We Were Dead Before the Ship Even Sank.

Iako i tu moram stati malo u njihovu obranu. Recimo, The Nationalu ili Interpolu se gledalo kroz prste i kad se ponavljaju. Uostalom, kad pjevač Nationala u pjesmi Don’t Swallow The Cap zapjeva „I have only two emotions“ potpuno mu vjerujem s obzirom da jedan par emocija vrti do iznemoglosti na svim albumima, a eto, unatoč tomu, svi mu „jedu iz ruke“. I Brocku su jeli, barem do sada…

No, nije da će to čovjeka nešto smetati. Za razliku od Cobaina koji je cijelog života tvrdio da želi raditi ono što voli, baviti se glazbom, a istovremeno ne biti zvijezda (u čemu ga je Nick Kent prilično raskrinkao u jednom od najbrutalnijih nekrologa ikada, objavljenom i u knjizi „Tamna strana rocka“), Brocku se upravo to i ostvarilo. Uspio je napraviti veliki bend, a da zapravo nitko nije ni čuo za njega. Istina, suludo je usporedivati popularnost Nirvane i Modest Mousea, no ne može se reci da MM nisu uspjeli: od platinastih tiraža, nominacija za Grammy, do dobrih „slotova“ na festivalima, pa ako ćemo gledati i s materijalne strane, do komfornog života.

Ono što me iznenađuje jest koliko se Modest Mouse slabo primio u Hrvatskoj. Već je za pohvalu to što Menart distribuira njihove albume, no ako na tražilici Google filtrirate tekstove samo iz Hrvatske dobit ćete zapanjujuće malo rezultata s obzirom na renome benda. Stoga je i ovaj tekst na neki način ispravljanje barem jednog „rukavca krive Drine“. Povod za pisanje možda nije najsretniji, ali toliko o njima je ostalo neispričano da u svakom slučaju nije na odmet skrenuti malko pozornosti.

Modest Mouse, čija su okosnica vokali gitarist Isaac Brock, basist Eric Judy i bubnjar Jeremiah Green (danas je ostao samo Brock), počeli su karijeru taman po odlasku Cobaina s ovog svijeta. Može se reći da je s njima počeo post-grunge period u Seattleu, a kako je najpotentniji američki rock pravac s prve polovice 90-ih gubio primat, tajming nisu mogli bolje pogoditi. Prve materijale snimili su za neovisnu etiketu K records (samo zvuči kao da je Todorićev, naravno da nema veze s Konzumom), a albumi This Is a Long Drive for Someone with Nothing to Think About te The Lonesome Crowded West objavljeni za Sub Pop, brzo su stekli kultni status te se danas se smatraju klasicima lo-fi indieja 90-ih.

I daljnje okolnosti će im ići u prilog. Novi mediji, poput Pitchforka, koji će gurati neovisnu scenu, sve više će preuzimati utjecaj u odnosu na papir, a potpisivanje za Epic (Sonyjevu podetiketu) samo će im proširiti krug publike. Prvi album za Epic, Moon & Antartica, biti će blagi prijelaz u mainstream, a onda će upravo sa spomenutim Good News… i We were dead… poharati Ameriku.

Glazbeno, odlično ih je sažeo kolega Denis Leskovar u svojoj šturoj kritici u Večernjem listu, pa nema smisla izmišljati toplu vodu: „Korijeni Modest Mousea ostaju u ranim Talking Headsima, ali i u Tomu Waitsu, grupama Pixies i Pavement, folk-rocku i američkoj alternativi ranih 90-ih“, napisao je Leskovar po objavljivanju abuma We Were Dead Before the Ship Even Sank. Sažeti ih samo na nekoliko crtica ipak je prepojednostavljeno. Ili da kažemo, ono što je uspjelo Leskovaru, nije Johnnyiju Marru, legendarnom gitaristu The Smithsa, koji se nakon jednog telefonskog poziva 2006. s obitelji preselio u Portland da bi i sam postao član Modest Mousea na spomenutom albumu.

„Kad sam prvi put čuo The Lonesome Crowded West, mislio sam da se bend upravo spustio s Marsa. Ono što me je intrigiralo prije nego što sam sam upoznao Isaaca je to da obično mogu odrediti utjecaje na bend i kako slažu stvari, ali s njima to nisam mogao. A i nakon što sam nekoliko sati stajao s njima u sobi i svirao, i dalje nisam mogao odgonetnuti što je to, ali bio je dobar osjećaj. Tako sam i ostao“, rekao je Marr u velikom interviewu koji je dao prije dvije godine magazinu Mojo.

Ono što je MM-u dalo posebnu težinu jesu Brockovi tekstovi, u kojima su učestali motivi otuđenje, emotivna hladnoća, tjeskoba kao i njegova antiduhovnost. Treći album Moon & Antarctica, hladan je koliko mu i naslov dočarava. No, kao izvrstan tekstopisac s osjećajem za duhovitost, i najsumornije teme u stanju je razbiti s upadicama koje slušatelju olakšavaju podnijeti tu istu hladnoću. S obzirom da je odrastao u Montani u kršćanskoj sekti – samo možemo zamisliti kako na dijete utječu one karizmatske orgije kakve smo mogli vidjeti, recimo, u seriji True Detecitive – ne čudi što će se pitanjima života i onoga što slijedi poslije vraćati na skoro svakom albumu, dakako s izrazito negativnim stavovima o bilo kakvoj vrsti duhovnosti.

Da u svemu bude daška ironije, prvi veliki hit Float On bila je za Modest Mouse sablažnjivo vesela pjesma, a ta tmurnija stranu, bez obzira na ovaj privid optimizma, pripisuje se njegovoj borbi s opijatima, ponajviše alkoholom, koju je duhovito ubacio u pjesmi Good Times Are Killing Me (Fed up with all that LSD / Need more sleep than coke or methamphetamines / Late nights with warm, warm whiskey / I guess the good times they were all just killing me) ili s manje duhovitosti u, uvjeteno rečeno, hommageu Bukowskom, kad se upitao „God who’d wanna be such an asshole?“ (s očitim aluzijama i na svoju alkoholičarsku situaciju).

Zuzevši autsajderski stav – iako to nije bila stvar njegovog izbora, već ga se može nazvati autentičnim – Brock se od samog našao u win-win situaciji. No, sve da je zauzeo i stav „hoću sad i hoću sve“ završio bi kao pobjednik sa uzdignutim rukama. Opus od pet kvalitetnih albuma nasljeđe je s kojim se malo autora i bendova može pohvaliti. Pa, ako mu želite dati priliku, a ne želite početi sa Strangers To Ourslves, slobodno izaberite bilo koji drugi. Za razliku od one fraze iz dječje tv-emisije Hugo, bez obzira koji broj izabrete, sigurno nećete pogriješiti…

Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More