Moćne žene u rapsodiji boja: Pogledajte virtualnu izložbu Branke Grubić

Umjetnica koja je i prije pandemije najuspješnije plivala digitalnim vodama u virtualnom je svijetu ovih dana postavila novu izložbu - šarenu priču o moćnim ženama iza koje se krije pravi testament upornosti i predanom radu.

Prije nepunih mjesec dana, virtualne likovne galerije u domaćem su kulturnom prostoru spadale u onu vizionarsku, digitalnu kategoriju kojoj se likovnjaci staroga kova često odupiru i teško priklanjaju. Situacija se drastično promijenila, grafičari, programeri i slikari ubrzano stvaraju virtualne 3D prostore u koje će, u trenutku kad je doslovno pola čovječanstva u karanteni, uskoro ući svi oni kojima dobra umjetnost briše granice virtualnog i stvarnog, ali i oni koji su i u predpandemijskom dobu bili jednostavno previše lijeni za ustajanje iz kauča.

Šibenska slikarica Branka Grubić jedna je od prvih umjetnica koja je za ovo #ostanidoma razdoblje svoj rad prebacila u naše laptope i mobitele. Radovi kojima se proslavila i koji u opipljivom izdanju vise sa zidova na svim kontinentima idealni su, kaže, za konzumaciju u vrijeme nerijetko sive i monotone izolacije, a veže ih jaka i jednako atraktivna tema.

Mirakul je serija portreta posvećena snazi i neuništivom duhu žene. Od duboke crne do zasljepljujuće zlatne. Od mračnih tonova boli i usamljenosti do eksplozije ponosa, ritma i boja. Nevjerojatno je koliko sitnih detalja na našim licima priča priču o našim životima. Čitav jedan svijet živi u našem pogledu. Victor Hugo je rekao da kad žena priča, treba ‘slušati’ govor njezinih očiju. Beyonce kaže da je žena najprivlačnija kada pršti od samopouzdanja. A Gibonni je to opisao jednostavno, u jednoj riječi”, priča nam umjetnica koja je svoju šarenu priču realizirala u suradnji sa šibenskim klubom Azimut te galerijom Umjetnost osmijeha u Zagrebu, gdje će, ako to prilike dopuste, biti postavljena ovoga ljeta.

Virtualnu izložbu “Mirakul” Branke Grbić pogledajte ovdje

Izložbu prati i nevjerojatna priča koja njezinim moćnim ženama daje i jednu dublju priču – Branka je, naime, samouka slikarica, a internet je, uz upornost i strpljenje, odigrao ključnu ulogu u njezinu umjetničkom putu i zanatu.

“Slikanjem sam se ozbiljnije počela baviti tek u svojim tridesetima i odmah se našla pred velikim izazovom. Kako se uključiti u taj svijet bez mentora, formalnog obrazovanja i poznavanja galerijskog tržišta? I to još iz Šibenika, iz malog studija na dvanaestom katu nebodera. Nisam znala niti gdje mogu kupiti boje i kistove, a kamo li šta drugo. Sve odgovore sam pronašla na internetu. Od nabave pribora i materijala, preko istraživanja, učenja i traženja inspiracije, do neograničenih mogućnosti prezentacije, promocije i prodaje. Na internetu nije važno odakle si, što si završio ni ‘ko ti je ćaća’. Jednostavno, ljudima se slike sviđaju ili ne. Dobila sam mogućnost da se ravnopravno natječem s umjetnicima iz cijelog svijeta i to mi je dalo veliko samopouzdanje. Dotad sam črčkala na zadnjim stranicama rokovnika, a sad se odjednom dopisujem s online galerijama iz Londona, San Francisca i šaljem radove u Hong Kong i Australiju. Bilo je to nadrealno iskustvo”, priča nam slikarica i otkriva dio svog kreativnog procesa.

“U vječnoj sam potrazi sa ‘savršeno nesavršenim’ licem”

“Najčešće sve krene od neke pjesme, nekog feelinga koji dođe s glazbom. Od južnoafričkih zborova, preko soula i bluesa do glazbi iz mjuzikla i svevremenskih klasika. Dok slikam, moram isključiti cijeli svijet, a to najbolje postignem kad se utopim u glazbi. I onda krenem u potragu za licem koje će najbolje oslikati tu pjesmu. Ljudsko lice je neiscrpan izvor inspiracije. Pokreću ga čak 43 mišića, a svaki mali pomak donosi novi izraz i novu emociju. U vječnoj sam potrazi sa ‘savršeno nesavršenim’ licem koje će, preneseno na platno, doprijeti do gledatelja i povezati se s njim”, kaže nam Šibenčanka o inspiraciji i dodaje da u pituravanju može provesti sate i sate.

“Jedino manje lijepo u ovom poslu je kad moram odbijati ljude koji mi dolaze s raznim idejama za izložbe ili zamolbama da izradim neki portret po narudžbi. Sve su to ljudi s dobrim namjerama koji su mi se obratili jer cijene to što radim, ali ja jednostavno tako ne funkcioniram. Ne radim po narudžbi, rijetko radim izložbe i sama biram svoje motive. E sad, kako to ljudima reći, a da ne ispadne bahato. Takve razgovore ne volim.”

“Najviše me veseli proces stvaranja, zvuk kidanja celofana s novog platna, miris boje i najdraža trenirka s milijun fleka u tri milijuna boja. Sa zvučnika lagano klizi Kiwanuka, Nutini ili Depeche mode i čitav svijet se gasi. Nekad znam crtati i dvanaest sati u komadu, misleći da sam počela prije pola sata. Gotova slika za mene je samo dio priče. Njezino stvaranje i osjećaj koji me držao dok sam ju crtala su najjače pogonsko gorivo”, otkriva Branka.

 

 

No, vratimo se na trenutak na “tipičnu hrvatsku spiku” i, zapravo, jako zanimljivi detalj iz njezina umjetničkog života. Zanimalo nas je, naime, kako nerijetko konzervativna akademska zajednica gleda na činjenicu da jedna prodavana i uspješna slikarica nema formalno slikarsko obrazovanje. Pitanje se manje upućenima možda čini deplasiranim, ali nažalost nije, a potvrđuje nam to i Branka.

“Priznajem, nije mi u početku bilo svejedno. Zbog toga se godinama nisam usudila javno pokazivati radove. Bojala sam se da će doći neki pravi slikar i reći: ‘Ajde mala, ostavi se ćorava posla’. Sve sam otkrivala sama, preko knjiga i how to tutoriala. Kako objektivno procijeniti vrijedi li išta to što radim? Nekad sam vjerovala da sam zakinuta zbog nedostatka formalnog obrazovanja. Danas vidim da sam, upravo zahvaljujući tom samostalnom učenju i istraživanju, razvila neki svoj jedinstveni stil. S ljudima iz akademske zajednice imam malo kontakata, ali u pravilu su to pozitivna iskustva. Neki od njih me ponekad i pitaju za savjete vezano za promociju, prezentaciju i prodaju putem interneta jer se o tome na akademiji baš i ne priča”, otkriva Branka, jedna od onih slikarica koje su u introvertiranosti izolacije pronašle neki mir, ali i red.

“Stvari se mijenjaju, kreativnost postaje važnija od produkcije”

Foto: Yuya Matsuo

“Iskreno, ne pada mi baš teško ovakav život. Doma imam sve što mi treba i u materijalnom i u duhovnom smislu. Imam i sreću što živim u najljepšem dijelu Šibenika, pa ako i osjetim tjeskobu u četiri zida, samo zgrabim povodac i onda moja ovčarka Eli i ja krenemo u ophodnju po šumama i bunkerima iznad grada, u izolaciji na friškom zraku. Odgovara i za stvaranje. Imam dogovorene izložbe ovog ljeta i intenzivno radim na izradi slika. Sad su tu i virtualne izložbe, video klipovi i komunikacija na društvenim mrežama koja je intenzivnija nego inače. Dapače, višak vremena koje provodim doma sam iskoristila i za neke radove koje sam godinama odgađala. Preuređujem studio, farbam zidove… Jedino što mi zaista nedostaje su putovanja. Ali svo zlo u tome”, otkriva nam slikarica koja je sa suprugom proputovala gotovo cijeli svijet, što je čini idealnom sugovornicom na najaktualniju umjetničku i sveopću temu – život nakon pandemije.

“Vjerujem da nakon ovoga svijet neće biti isti, a najveće promjene će doživjeti vizualna umjetnost i kreativne industrije. Dosta smo putovali u zadnje vrijeme, od New Yorka i Londona do Ljubljane i Sarajeva i svuda smo posjećivali galerije i muzeje. Općenito, čini mi se da umjetnost ide u smjeru pristupačnosti i dostupnosti. Najposjećenije su galerije koje djeluju kao klubovi ili kreativni centri i koji nude dodatne sadržaje. S druge strane, čuvene galerije u četvrti Chelsea u New Yorku bile su sablasno prazne. U svaku smo ulazili polako, kucajući, kao: ‘Oprostite, jel’ otvoreno ovo?’. To je bila jedina ulica u New Yorku u kojoj nije bilo nikakve gužve. To su suludo skupi prostori i izlaganje u njima je stvar prestiža, nedostupnog većini umjetnika. Sad se stvari mijenjaju, kreativnost postaje važnija od produkcije. To je prilika za sve nas koji ne živimo u metropolama da ravnopravno sudjelujemo na sceni”, kaže nam slikarica i optimistično zaključuje: “Baš danas jedan Gabriel Moreno otvara virtualnu izložbi na istoj platformi kao i ja. Zar to nije genijalno?”.

Dorijan Klarić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More