Povratak u komercijalne fenomene 1999. – Moby, RHCP i Santana

U rano ljeto 1999. izašla su tri neočekivana hit-albuma, ostvarenja izvođača koji su u tom trenutku bili komercijalno i kreativno pokopani. Idućih nekoliko godina pjesme su sveprisutne i duboko utkane u svakodnevicu prijelaza stoljeća. Kako se drže dva desetljeća kasnije?

Izašao sredinom svibnja 1999., Mobyjev ”Play” bio je album na koji isprva nitko nije obraćao pozornost. U prvom tjednu prodan je u šest tisuća primjeraka i činilo se da je time manje-više zapečaćena karijera neodlučna glazbenika, koji je neprekidno balansirao između techno producenta i alter rock frontmena. Glazbena strana ”Playa” ostala je duboko u devedesetima.

Brojni sampleovi i loopovi, pa čak i uporaba terenskih zapisa Alana Lomaxa s box seta ”Sounds of the South: A Musical Journey from the Georgia Sea Islands to the Mississippi Delta”, koliko se god domišljatom tad činila, danas zvuči potrošeno i pomalo jeftino. Album prepun nepotrebnih popunjavanja prostora, od statusa generičkog chill out CD-a za kafiće koji su tada bili u usponu popularnosti, spašavaju jednostavni, ali iznimno efektni singlovi poput ”Honey”, ”Natural Blues”, ”Porcelain”, ”Run On”, ”Find My Baby” i ”Why Does My Heart Feel So Bad?”, koji su svi od reda nakon objavljivanja albuma postali veliki hitovi. No, taj populistički impuls spajanja ”pronađene” tradicije i zvukova trenutka ne bi bio ni izdaleka tako uspješan da nije bilo elementa koji ”Play” doista čini inovativnim i utjecajnim ostvarenjem – promidžbe.

Naime, kako bi promovirali album za koji nije bilo pretjerana interesa radijskih postaja ni MTV-ja, Moby i njegova tadašnja izdavačka V2 počeli su licencirati pjesme za reklame, filmove, soundtrackove serija. Na tu praksu se u svijetu glazbene industrije u samom začetku Napstera i prije masovna dolaska širokopojasnog interneta nije gledalo pretjerano blagonaklono, no kako je duhovito primijetio Tom Breihan u svojem obljetničkom prikazu albuma za Stereogum, Moby je već bio bezvezan, pa se nije morao plašiti da će ga takav potez koštati kredibiliteta.

Do danas ”Play” ostaje rijedak album s kojega je doslovno svaka pjesma licencirana u reklamne svrhe, a ta se odluka pretvorila u rijetko viđeni multimedijski promidžbeni uspjeh koji je urodio i popularnim videospotovima, ali i ogromnom prodajom albuma – dvanaest milijuna primjeraka. Dolaskom interneta, Mobyjev očajnički potez postao je uvriježena praksa glazbene industrije, a danas ne samo da se izvođači ne stide licenciranja, nego je to jedan od glavnih izvora prihoda izvođača manjeg ili srednjeg profila. Samom Mobyju album osim neočekivane slave i novaca nije donio pretjerano toga dobrog. Turbulentno razdoblje nakon tog albuma opisao je u nedavnoj autobiografiji ”Things Fall Apart”, koja se našla na udaru kritika zbog njegova opisa odnosa s glumicom Natalie Portman. Uspjeh koji je doživio s ”Play” pokušao je ponoviti vrlo slično koncipiranim nasljednikom ”18”, a kad je vidio da munja ipak ne udara dvaput u isto mjesto, vratio se svojim uobičajenim eklektičnim lutanjima ispunjenima svim i svačim, od housea i ambienta do protestnog punka, vrlo vjerojatno svjestan da je na uspjehu tog albuma osigurao ostatak života.

Red Hot Chili Peppers su do 1999. prošli nekoliko turbulentnih razdoblja, brojne promjene u članstvu, ovisnosti i odvikavanja, smrt jednog i odlazak drugog gitarista. Nakon što s ”One Hot Minute” (1995) nisu uspjeli ponoviti ogromni uspjeh prethodnika ”Blood Sugar Sex Magik”, Peppersi su još jednom bili na prekretnici. Otpustili su Davea Navarra, gitarista Jane’s Addiction, koji je došao kao zamjena gitarističkom vunderkindu Johnu Fruscianteu, čovjeku koji je i bio najodgovorniji za njihovu transformaciju iz funk punk klaunova u stadionsku hit-mašinu.

Frusciante, koji se teško nosio s pritiscima slave, bend napušta 1992. usred turneje. Ostatak devedesetih mahom je proveo u izmaglici ovisnosti, objavivši tek dva bizarna lo-fi solo albuma. Nakon tromjesečna boravka u klinici za odvikavanje, 1998. Frusciante pristaje na povratak u bend. Objavljen u lipnju 1999., sedmi studijski album Red Hot Chili Peppers ”Californication” dočekan je izvrsnim kritikama i snažnom prodajom, koja će u sljedećim godinama narasti do petnaest milijuna primjeraka i zacementirati njihov status kao jednog od najvećih rock bendova ranih nultih.

Album je dočekan i kao definitivno sazrijevanje benda, bez obzira na to što je barem trećina sadržavala standardno blesav i mnogima iritantan scat rap Anthonyja Kiedisa i Fleaove hiperaktivne bas linije, zaštitne znakove benda i jasnu poveznicu s prošlošću. S druge strane, singlovi poput ”Scar Tissue”, ”Otherside” i ”Road Trippin” predstavljali su novu soft rock stranu benda, prošaranu reminiscencijama na brojne transgresije uklopljene u njihovu vječnu opsjednutost Kalifornijom, koja na ovom album vrlo jasno simbolizira sintezu iskušenja i čežnje.

Za svaku funk rock eskapadu bend je imao pjesmu poput naslovne, koja do danas ostaje jedan od njihovih najsjajnijih trenutaka. Album je prožet nizom takvih melankoličnih, introspektivnih momenata na kojima do izražaja dolaze Fruscianteova gitarska rješenja, u vrlo ekonomičnoj formi sažimajući utjecaje The Beach Boysa i Crosby, Stills, Nash & Young do Hendrixa. Prateći vokali značajno popravljaju dojam Kiedisova vokala, čija boja čak i kad se najviše trudi, jednostavno nije za svačiji ukus.

Uz sve pozitivne stvari, treba istaknuti da je ovaj album bio i ostao jedna od glavnih žrtava tzv. ”loudness wara”, prakse što glasnijeg masteriranja albuma u kojoj se pomoću kompresije guši dinamički raspon, čime se smanjuje razlika između tiših i glasnijih dijelova u pjesmi. Velika je to šteta jer uništava dojam slušanja tog iznenađujuće suptilnog ostvarenja jednog ne baš suptilnog benda.

”Supernatural” Carlosa Santane je pak komercijalni fenomen. S trideset milijuna primjeraka, jedan je od najprodavanijih albuma svih vremena i osvajač osam Grammyja. Slušajući ovaj album u 2019. teško je ne biti izrazito ciničan, ponajprije ako ga usporedimo s upravo izašlim, jako dobrim Santanim ostvarenjem ”Africa Speaks”. Upravo je taj spontani, organski album, snimljen s osmočlanim bendom i dvije pjevačice Buikom i Lauraom Mvulom, dosad najjasniji odmak od koncepta koji je Santana u suradnji s Cliveom Davisom, producentom i šefom izdavačke kuće Arista šibao od 1999. do 2010. kad je cijela stvar kulminirala grozomornim albumom rock klasika ”Guitar Heaven”.

Za razumijevanje uspjeha tog albuma trebamo se vratiti dvadeset godina unazad, u diskografsku klimu koja je u konačnici omogućavala veleuspjehe poput ovdje navedenih. Krajem devedesetih Carlos Santana bio je samo zaboravljeni veteran Woodstocka čiji su najveći uspjesi ostali pokopani duboko u sedamdesetima. No uspio se povezati s Cliveom Davisom, legendarnim promućurnim menadžerom koji je Santani i njegovom bendu 1969. i dao prvi ugovor dok je radio u Columbia Recordsu. Koncept koji su Davis i Santana primijenili preuzet je barem donekle iz hip-hopa u kojem su do kraja devedesetih brojna gostovanja na albumima postala uobičajena pojava.

No, Santana nije bio reper, nego natprosječni gitarist i ne baš pretjerano istaknut autor. To je otvorilo neslućene multižanrovske mogućnosti. U osnovi ”Supernatural” je skupina mahom tuđih pjesama prošaranih latino ritmovima i Santaninom gitarom doslovno nakalemljenom preko svega. Malo je reći da albumu manjka fokusa. On doslovno zvuči kao kompilacija različitih izvođača na kojoj se svako malo izusti ime ”Carlos Santana”, kako valjda slušatelj ne bi zaboravio čiji album sluša.

Sve osim nekoliko standardnih Santanih latin rock komada poput ”(Da Le) Yaleo”, ”Primavera” ili ”Migra”, a kakvih je imao boljih prije i poslije, otpada na pop crossovere poput ”Maria, Maria” s Product G&B ili “Love of My Life” s Daveom Matthewsom. O ”Supernaturalu” ne možemo govoriti bez hita ”Smooth” s Robom Thomasom, drugu najuspješniju pjesmu u povijesti Billboarda i vjerojatno najviše prisutnu pjesmu ranih nultih. Riječ je o jednoj od onih pjesama koje su postale popularne unatoč svojoj instantnoj iritantnosti, a zatim ostale prisutne u sferi pop glazbe upravo zbog nje.

U eri prije streaminga, tolika razina prisutnosti u radijskom i televizijskom eteru bila je dovoljna za pretvaranje ”Supernatural” u prigodan poklon za sve generacije, a to je na kraju i dovelo do ogromne multimilijunske brojke. Ipak, trend takva albuma-proizvoda, koji okuplja brojne zvijezde oko jedne središnje figure ili ideje, umro je sredinom nultih, a to vrlo zorno potvrđuje daleko slabija prodaja ”Shaman” i ”All That I AM”, sljedećih Santaninih albuma po istom receptu.

Dosjetka se potrošila, ali možda je i važnije što je dolaskom interneta donekle demokratiziran proces glazbene promidžbe, pa više nije ni bilo potrebe za skupim i riskantnim proizvodom, koji sa sobom nosi ogromnu količinu promidžbenih potencijala. Prava ostavština tih albuma na kraju je njihov ogroman uspjeh koji simbolizira zenit jednog drugog, manje disperziranog vremena u povijesti pop-glazbe.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...