Mjesto tišine: Prijetnja svim našim osjetilima

Mjesto tišine (A quiet place, 95min, 2018.)
Režija: John Krasinski
Scenarij: John Krasinski, Bryan Woods, Scott Beck
Glume: John Krasinski, Emily Blunt, Millicent Simmonds, Noah Jupe

Američkog glumca Johna Krasinskija većina pamti po ulozi Jima u američkoj verziji britanske humoristične serije U uredu (The Office). Stoga ne čudi sveopće iznenađenje time da je John odlučio režirati i (ko)napisati horor u kojem i glumi. Pa premda Mjesto tišine nije njegov redateljski debi (prije toga je snimio Brief Interviews with Hideous Men i The Hollars), svakako je najupečatljiviji, najposebniji i najhvaljeniji od njegovih triju dosadašnjih filmova. A i glumački gledano, ovo mu je uloga života – cjelokupnoj izvedbi ne odmaže ni činjenica da mu partnericu tumači njegova prava supruga Emily Blunt, dok su u cipele njihove djece uskočili talentirani Noah Jupe i nevjerojatna gluhonijema glumica Millicent Simmonds. No, što je to što Mjesto tišine čini toliko specifičnim, izazivajući fascinaciju kritike i publike i izdvajajući ga iz mora loših do osrednjih filmova sličnog žanra?

Za početak, ne morate biti ljubitelji hororaca da biste ovaj film cijenili, da ne kažem duboko doživjeli i osjećali se bespovratno investiranima u mikrokozmos njegove fiktivne obitelji. Jer okosnica Mjesta tišine upravo su međuodnosi likova, sami po sebi tipično životni u svojoj nesavršenosti, ali s olovnim utegom koji određuje cijeli njihov stil života, a onda i dubinu konflikta – naime, pod uvjetom da želi preživjeti, ova familija primorana je živjeti u tišini. Prvim kadrom daje nam se na znanje kako svjedočimo “89. danu” nečega što odmah možemo okarakterizirati kao distopiju. Pratimo muškarca i ženu te njihovo troje djece te premda samo kći ne čuje, svi članovi međusobno komuniciraju na znakovnom jeziku. Ubrzo saznajemo i zašto – svijetom haraju brza i slijepa čudovišta, koja love i ubijaju čim čuju iole glasniji zvuk…

Premisa je sama po sebi intrigantna, a realizacija još zanimljivija. Jer ako bih ijedan uradak prozvala apsolutno pogođenim filmom atmosfere, onda bi to bilo Krasinskijevo Mjesto tišine. A ta tišina iz naslova toliko glasno odzvanja da zaglušuje. S obzirom na minimalnu uporabu izgovorene riječi, kao i na primarni fokus svakog od članova obitelji – taj da ne proizvedu niti jedan glasan zvuk – redatelj svaki pa i najmanji šum ciljano naglašava. Pritom se pametno igra izmjenom kadrova potpune tišine prisutne kada pratimo perspektivu gluhonijeme kćeri i onih spomenute “glasne tišine” u kojoj su ostali likovi primorani obitavati.

Zahvaljujući tome, sluh nije jedino osjetilo koje se u gledatelja naglo aktivira – sva se naša čula do te mjere izoštre uslijed te neprekidne napetosti da smo cijelo vrijeme “na rubu” i u stanju pripravnosti, bez predaha anticipirajući idući nagli zvuk za koji znamo da će rezultirati brzinskim sakaćenjem. Prijetnja time ne samo da je i više nego stvarna, nego je i konstantna. A mi nismo više samo promatrači, već se osjećamo aktivnim sudionicima.

I stvarno nam nije lako.

Tim više jer su spomenuti odnosi toliko pažljivo razrađeni i emotivno nabijeni, da je teško ne se saživjeti sa svakim od njih. Pogotovo kada uzmemo u obzir da je u samoj srži ove intenzivne priče zapravo ljubav roditelja prema djeci – vanjske okolnosti u vidu čudovišta koja ubijaju na zvuk tu su da ponude narativ unutar kojeg će nam se pokazati koliko su daleko roditelji spremni ići kako bi zaštitili svoju djecu. Na trenutke čak podsjeća na Hillcoatovu distopijsku Cestu.

Krasinski je, nemojmo se zavaravati, stvarno krasan. Nevjerojatna stanja i raspoloženja prenosi isključivo svojim tijelom, a naročito očima, u kojima se svaka namjera kristalno jasno iščitava. Spomenuta Millicent Simmonds raspolaže emotivnim rasponom zbog kojeg djeluje kao da nije iz ove galaksije, a njen odnos s ocem u nekoliko će vam navrata slomiti srce. Nešto manje srcedrapateljski, ali ništa manje značajan odnos onaj je između oca i sina. Mali Noah Jupe u ulozi potonjeg savršeno će vas zaraziti svojim permanentnim stanjem uplašenosti, dok njegov otac čini sve u svojoj moći da ga nauči preživjeti.

Emily Blunt naizgled je samo nježna i ranjiva, ali količina fizičke boli koju je tijekom filma primorana trpjeti u potpunoj tišini dok se jedan od stvorova približava i maltene samo čeka da se ona oglasi kako bi je pronašao, toliko je suluda i nesnosna da biva mučnijom za probaviti od bilo kakvog slashera. No, u tome i je bit – krvi gotovo da i nema niti je potrebna. Prava jeza ionako proizlazi iz napetosti koja se ne prestaje graditi, tišine toliko guste da ju je moguće nožem rezati i neminovne prijetnje čije prisustvo osjećamo, no čiji trenutak napada ne možemo predvidjeti jer svaki korak naših likova potencijalni je zvuk, odnosno doslovni korak u – smrt.

I upravo je ta nepredvidivost dodatni faktor koji Mjestu tišine daje na originalnosti, istovremeno čineći da se postojećim logičkim rupama ipak ne opterećujemo previše. U nekom trenutku shvatimo da nemamo pojma u koji će od brojnih mogućih smjerova radnja otići, odnosno da potencijalnih ishoda ima više (od varijante da svi dočekaju kraj filma, do opcije da svi pomru, i sve moguće kombinacije između) – svaki podjednako zastrašujuć i emocionalno devastirajuć, svaki s brojnim implikacijama što se daljnjeg razvoja narativa i likova tiče. I, ono najbitnije – svaki od njih s ogromnom moći da pokrene lavinu reakcija kod publike koja se i sama boji ispustiti ikakav zvuk.

Stoga si na ovaj petak trinaesti priuštite atmosfersku poslasticu koja se ipak prerijetko viđa, psihološki horor u punom značenju te riječi koji kada krene, više ne staje i maksimalno proračunato igra na gledateljeve emocije i osjetila. A to uspijeva baš zato što mu je glavna tematika toliko univerzalna da se lako s njom poistovjetiti (što smo sve spremni napraviti za druge). Uz to, Krasinski zna da je u tišini moguće i izgubiti se i pronaći se te se vješto igra s tim konceptom kako bi svoje likove oslabio, samo da bi ih kasnije mogao dodatno osnažiti. A onda po ekstenziji i svoje gledatelje. Zato se pripremite, jer borba za preživljavanje nikada nije bila nečujnija.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...