Rijeka kao grad koji agilno potiče umjetnost? Ne bih rekao!

Mitar Matić
Onima koji nisu pratili rad Mitra Matića, moglo bi se činiti da je ove godine, pojavivši se niotkuda, ušao na velika vrata u hrvatski likovni Panteon.

Ipak, do velike nagrade 32. Salona mladih, aktualne samostalne izložbe u Galeriji umjetnina u Splitu i medijskih napisa u kojima je s puno superlativa i uskličnika proglašavan najboljim hrvatskim slikarom, ovaj je riječki autor prošao velik put. U ovom razgovoru Matić otkriva ishodište svoje priče (koje leži u zaključenom kecu iz likovnog u sedmog razredu), govori o izazovima koje hrvatska društvena klima podmeće pod noge mladim autorima, govori o svome iskustvu katarzičnog prihvaćanja grešaka u slikanju, koje ga je dovelo do recentnih pikseliziranih slika – onih koje su danas njegov zaštitni znak.

Ispričajte nam ukratko – kako je Mitar Matić postao nova nada hrvatske likovne scene?

– Priča počinje sa zanimanjem za vizualno koje imam oduvijek, i shvaćanjem da u likovnim medijima s malo muke dolazim do nekog cilja. Kroz djetinjstvo sam često razmišljao o drugim zanimanjima, ali mi se umjetnički poziv uvijek činio nekako najstvarniji. Dosta je pomogla i činjenica da sam kroz cijelu osnovnu pa i srednju školu bio totalna katastrofa od učenika; uvijek neka izvlačenja na kraju godine, popravni ispiti, u sedmom razredu sam uspio imati zaključenu jedinicu i iz likovnog. Upravo je začuđujuće kako nisam pao ni jedan razred. Zbog toga nisam nikad ni bio u poziciji da biram nešto drugo, a s obzirom na činjenicu da me drugo ustvari nije ni zanimalo, odluka je bila jednostavna. Imajući to u vidu, moja priča je poprilično logična i bez nekih dramatičnih skretanja. Srednja umjetnička škola, nakon toga Akademija. Na Akademiji postaje dosta dinamičnije; prestao sam pružati taj neki pasivni otpor prema školovanju, po prvi puta sam se ozbiljno uhvatio posla. Pobliže sam upoznao druge medije i načine rada koji su mi bili privlačni, tako da sam dosta vremena, uz slikanje, proveo u razmišljanju što mi najviše paše. Taj period nesigurnosti je potrajao i nekoliko godina nakon diplome, slikao sam cijelo vrijeme, ali nisam napravio samostalnu izložbu pet godina. Način na koji sada slikam nekako se dogodio sam od sebe, poklopilo se ono što želim od slike s iskustvom i slučajnostima koje su se dogodile kroz slikanje.

Ostavili ste snažan dojam izložbom u Galeriji SC, na kojoj ste predstavili ciklus “uspavanih” slika većih formata. Dio tih radova sad predstavljate splitskoj publici. Čime Vas je motiv spavanja očarao? Je li u pitanju spavanje ili sanjanje, kao kod Kate Mijatović?

– Bitno mi je bilo i spavanje i sanjanje, odnosno cjelina koju ta dva procesa čine. U to vrijeme mi se činilo da je koncept unutar kojeg slikam pojedine serije slika uvijek nekako pretvrd, kao da idejni okvir koji si zadam ne dozvoljava da se dogode slučajnosti. Činilo mi se da greškama u slikanju ne dajem dovoljno prostora da se razviju, prečesto sam ih diskvalificirao. To je loše jer kroz afirmaciju i razvoj onoga što je za određeni koncept greška, može se doći do novog načina slikanja. U procesu spavanja i sanjanja sam na neki način vidio primjer “dobre prakse”. Spavanje je u tom smislu okvir koji se ponavlja svakodnevno, ali zbog sanjanja koje je nepredvidivo i koje se unutar procesa spavanja događa, cjelina se nikad ne ponavlja i nije predvidljiva.

U Galeriji umjetnina izložene su slike koje ste naslikali u posljednje dvije godine. Koji su Vas motive, teme, u tom razdoblju najviše zaokupljali?

– Izložili smo izbor slika za koje smo zaključili da tvore vizualnu cjelinu, i koje, po mišljenju kustosice Jasminke Babić i mom mišljenju, najbolje leže u tom galerijskom prostoru. Prošle godine sam napravio seriju Deset knjiga sa cenzurom, koja je i izgledom i konceptom dosta drugačija priča, tako da ništa iz te serije nismo uključili u ovu izložbu. Radi se o uljima na papiru nešto manjih dimenzija, na kojima sam slikao tradicijsku arhitekturu primorskih gradova. Naziv rada je parafraza Vitruvijevog djela “Deset knjiga o arhitekturi”.

Koliko dugo radite na slici? Kako izgleda taj process? Biste li sebe opisali kao perfekcionista?

– Način kojim se u zadnje vrijeme služim je kombinacija slikanja i kapanja boje na platno. Slikam točkama boje na konvencionalan način, stvarajući pritom više manje “realistični” prikaz, nakon čega kapam i prskam boju po platnu uz ograničenu kontrolu. Ova faza naglašava element slučajnosti i daje odmak od prethodno naslikanoga; neke stvari postaju bitne, dok se druge negiraju. Nakon toga opet slikam kistom, pa opet prskam. Proces ponavljam više puta, po potrebi.

Načelno, na jednoj slici se zadržavam dosta dugo, između dva tjedna i dva mjeseca, ovisno o formatu i načinu na koji se proces slikanja razvija. Nekad mi ono što sam zamislio uspije dosta brzo, a nekad se proces ponavlja i po desetak puta. U karakteru samog postupka nema ništa bitno novo ni originalno. Na Akademiji smo često crtali, pa onda to brisali, pa opet crtali preko toga. I diplomski rad koji sam radio pod velikim utjecajem Gerharda Richtera je u osnovi slična priča; naslika se slika “do kraja” pa se, dok je ulje još mokro, razmaže. U osnovi je sve to stalno dodavanje pa oduzimanje, gradnja pa razgradnja kojoj je cilj traženje nekakve sredine, ravnoteže.

I sama tehnika Vaših radova, kojom postižete dojam distorziranosti, isprekidanosti, nervoznog staccata, mogla bi se iščitati kao metafora za ovo post-postmoderno društvo. Kako Vaš rad komunicira s društvom, s makro slikom trećeg tisućljeća?

– U ovom pitanju je sadržana većina odgovora. Nema ničeg lošeg u distorziji i raspadanju. Dobro je da se raspadne ono što se treba raspasti.

Kako je danas, u Hrvatskoj 2014, biti slikar? Možete li živjeti od svoje umjetnosti? Možete li kistom plaćati režije? Koji su najveći izazovi koje hrvatsko društvo postavlja pred (mlade) umjetnike?

– Mladi umjetnici se uglavnom osjećaju nemoćno. Čekamo da tranzicija završi, da se dogodi tržište, a to je stanje koje umara. Unatoč svemu, na slikarstvo se u zadnje vrijeme sve više oslanjam, i to me veseli.

Vaš atelje u Rijeci ima zanimljivu priču, usporedivu sa zagrebačkim Žitnjakom i, donekle, Medikom. Opravdava li Rijeka još uvijek imidž grada koji je poznat po agilnom poticanju umjetnosti? 

– Atelje za koji plaćamo najam, nalazi se u centru grada u Križanićevoj ulici u kojoj se, osim našeg, nalazi još pet ateljea. Budući da za te prostore zadnjih godina nema nikakvog interesa poduzetnika, grad je odlučio po nižoj cijeni ponuditi prostore umjetnicima. Iako se puno priča o potencijalu i razvoju te lokacije, gradska politika prema Križanićevoj ulici se i dalje svodi na naplaćivanje najamnine. Iako ta najamnina nije visoka, mislim da ne možemo govoriti o agilnom poticanju umjetnosti. Atelje nam se inače jako sviđa, imali smo sreću jer je prethodni zakupac prostor ostavio u dobrom stanju, tako da smo s minimalnom investicijom uspjeli potpuno srediti atelje. Atmosfera je vrlo slična onoj na Akademiji, stalno cirkuliraju ljudi (pet ateljea je u susjedstvu), razgovara se o radovima, sve skupa dosta poticajno.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More