Osebujna kantautorska petorka za osvježenje sparnog ljeta

Kantautori su otporniji na promjene trendova i stilova od većine pop-formi, no jednako tako najviše ovise o sebi samima, pjesmi i slušateljevom emocionalnom povezanošću s njom. Trendovska rješenja i produkcijske dosjetke ne mogu ih spasiti, sve osim jednostavnih struktura ”strofa refren strofa” je nadogradnja i začin, nešto što uljepšava sliku, ali nikako ne sačinjava njezinu esenciju. Više od bilo kojeg drugog izvođača, kantautor ovisi o tome koliko mu publika vjeruje. Čak i kad igra ulogu, on je prije svega prepušten svojim riječima i glazbi.

Pet friških kantautorskih ostvarenja pokazuju kako je ova žilava forma još uvijek itekako vitalna. Iako vrlo različita, donose podjednako osebujne pristupe glazbi, tematici i životu općenito.

”God’s Favorite Customer” četvrti je album Josha Tillmana pod imenom Father John Misty. Nakon prošlogodišnjeg sveobuhvatnog ”Pure Comedy”, Tillman se ovdje vraća intimnijim temama sa sjajnog ”I Love You, Honeybear” pa preko sad već uobičajene podloge promišljenog soft-rocka razgolićuje svoju prgavu personu. Dok su cinična priroda tekstova i autorov namjerno prenapuhani (alter)ego neprekidno prijetili prethodnom albumu da upadne u parodiju, na ”God’s Favorite Customer” Tillman se ponovo okreće sebi i svom unutarnjem dijalogu, upirući oštricu sarkazma u samog sebe. ”Mr. Tillman” i ”The Palace” nesvakidašnji su primjeri ruganja samom sebi, ali i autorskom procesu, svjesno demistificirajući narativ o velikom rock-pjesniku koji stvara u izolaciji.

Spomenuta sarkastična oštrica povremeno otupljuje u ”The Songwriter”, klavirskoj baladi gdje se Tillman obraća supruzi Emmi pitanjem kako bi postupila da je ona ta koja piše pjesme, a on taj koji je izvor nadahnuća. ”Gods’s Favorite Customer” nije postavljen u čvrsti konceptualni okvir svojih dvaju prethodnika, no svejedno provlači jasnu tematsku preokupaciju pisanjem. Time album poprima svojevrsnu metakvalitetu jer je taj proces detaljiziran i pretvoren u tematiku pjesama. Cijela priča istovremeno dodaje nove slojeve mitu o Fatheru Johnu Mistyju, egomanijaku čija pretjerana persona podjednako rastače i nas i njega.

Treći studijski album ”Rare Birds” Tillmanovoga čestog suradnika i producenta Jonathana Willsona ambiciozno je ostvarenje čija minuciozna zvučna slika odaje dojam opsjednutosti studijskim perfekcionizmom rocka sedamdesetih. U pitanju je eklektičan album koji reflektira Wilsonovu pozadinu u suradnjama s brojnim kultnim figurama tog razdoblja poput Davida Crosbyja, Roya Harpera ili Rogera Watersa. Wilsonovu kombinaciju art-rocka, AOR-a, psihodelije i folk naslanjanja lako je na prvu otpisati kao mješavinu različitih utjecaja bez jasnog fokusa, no ovaj sedamdesetminutni album sadrži dovoljno jakih pjesama da zaintrigira i slušatelje izvan kruga pasioniranih ljubitelja glazbe sedamdesetih.

Wilson se ne libi uhvatiti u koštac s različitim stilskim obrascima u rasponu od uvodne, neskriveno pinkflojdovske ”Trafalgar Square”, preko mračne ”Hard To Get Over” na tragu ranog Petera Gabriela do countryjem obojene ”Hi Ho to Righteous”.  Zahvaljujući vještom baratanju brojnim elementima i unatoč očiglednosti svojih utjecaja ”Rare Birds” ne zvuči kao kopija, nego kao brižljiva i promišljena posveta razdoblju čija okupiranost strukturom i teksturom glazbe ostaje visjeti kao sveprisutna sjena nad dobrim djelom moderne glazbene produkcije.

Peti album čikaškog kantautora Ryleyja Walkera također se naslanja na nasljeđe sedamdesetih, s razlikom što ovaj još uvijek jako mladi kantautor svoj izričaj gradi na podjednako virtuoznom i emotivnom gitarskom pletivu britanskih folk heroja poput Nicka Drakea, Johna Martyna ili Berta Janscha umjesto na rafiniranoj studijskoj magiji Pinka Floyda i Alana Parsonsa. Jazz fusionom ozračeni zvuk ”Deafman Glance” isprekidan naletima dinamike i improvizacijskih momenata koji odaju da je Walker podjednako svjestan britanske i bogate ”domaće” čikaške improvizacijske i tradicije noise rocka.

Rezultat tog susreta predivan je spoj krhke emocionalnosti i avangardnog impulsa koji relativno konvencionalne folk pjesme prekida poput strujnog udara. S nepunih dvadeset devet godina Walker nije ni blizu svog punog autorskog potencijala. Ako ”Deafman Glance” išta daje naslutiti, onda je to vrludav, iznenađujuć i stilski nepredvidiv smjer njegovog razvoja.

”The Horizon Just Laughed” trinaesti je album kantautora Damiena Jurada i prvi koji dolazi nakon višegodišnje suradnje s kolegom kantautorom Richardom Swiftom u ulozi producenta. Za razliku od prethodne suradničke trilogije ”Maraqopa” na kojoj su dominirali raskošniji aranžmani, pa čak i psihodelični utjecaji, samostalno producirani ”The Horizon Just Laughed” povratak je sad već prekaljenog kantautora indie folk korijenima. Riječ je o samozatajnom albumu prepunom suptilnih pjesama oslonjenih samo na glas i gitaru, koje ukazuju na ogoljelu potrebu za uprizorenjem malih životnih vinjeta.

S obzirom na vrlo dobar prigušeni ostatak albuma, pomalo je paradoksalno da Juradova vještina pisanja najviše blista u sporogoreće epskoj ”The Last Great Washington State”, veličanstvenoj radiofoničnoj baladi koja se bez problema mogla naći na trijumfalno melankoličnom prošlogodišnjem albumu Ryana Adamsa ”Prisoner”.

Drugi album mlade australske kantautorice Courtney Barnett ”Tell Me How You Really Feel” dolazi tri godine nakon hvaljena prvijenca ”Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit”. Za razliku od njegovog neposrednog šarma, taj album zahtjeva nekoliko slušanja privikavanja. To ne znači da je Barnett bitno odstupila od svojeg pristupa koji možemo opisati kao ”Pavement susreću Dylana”, nego da su pjesme jednostavno manje izravne i pamtljive od singlova s prošlog albuma poput “Pedestrian at Best” ili ”Nobody Really Cares If You Don’t Go to the Party”. S druge strane, Barnett i prateći bend i dalje jednako šarmantno vežu utjecaje klasičnog i indie rocka u cjelinu idealnu za njezine rječite tekstove pune opservacijskog humora.

Njezin je najveći dar sposobnost da glazbene reference i utjecaje savršeno prilagodi tematici. Tako opuštenije ”Charity” i ”City Looks Pretty” zrače spretnom kombinacijom zabušantskog šarma i preciznosti AOR-a, dok feministički nabijene ”I’m Not Your Mother, I’m Not Your Bitch” i ”Nameless, Faceless” po količini otpuštene frustracije, boli i ljutnje na elementarne nepravde podsjećaju na Nirvanin ”In Utero”. Iako je ponešto lišen svježine prvijenca, ”Tell Me How You Really Feel” predstavlja daljnju potvrdu autorskog talenta sposobnog bešavno uobličiti četiri desetljeća rock glazbe u pitku, nepretencioznu, a opet promišljenu i jasno usmjerenu cjelinu.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...