Misa za Poglavnika i HTV-ovi četnički snajperi

Na Badnjak sam otperjao u Đakovo, među svoje. Razmišljao sam da li da povedem i Stojku, ali na kraju sam shvatio da to ne bi bilo dobro.

Možda bi joj se sve to tamo zgadilo, moj stari bi je sigurno stalno podjebavao zbog imena i pokušavao na sve moguće načine izmamiti iz nje je li Srpkinja, žali li za Jugoslavijom koja se, doduše, raspala prije Stojkinog rođenja, ali se ta ljubav prema Jugoslaviji ili Hrvatskoj, po mišljenju mog starog, ionako prenosi s koljena na koljeno, kao i zečje usne, spojeni prsti, loša probava, razrokost ili ćelavost.

Uostalom, imala je Stojka dovoljno briga s vlastitim starim koji se na Badnju večer uvijek, uz cuganje u utrinskoj Konjušnici naguta toliko tableta za spavanje da nikad nisi siguran hoće li se ujutro uopće probuditi, ili će mu se dogoditi kao u onoj pjesmi Harija Rončevića, kad me jednom san ne isprati u zoru. Stojka je morala dežurati nad njim, dolaziti mu na božićno jutro iz Zapruđa u Utrine lupati, zvoniti mu na vrata i buditi ga iz alko-tabletne kome.

Na ponoćku u našu đakovačku Katedralu otišao sam sam sa sobom. Za večerom su se stari, stara i sestra krvavo posvađali oko Crkve, kršćanstva i oko toga da li je Isus Hrvat. Stara je tvrdila su svećenici banditi koji drže mise zadušnice za Antu Pavelića i koji kao u srednjem vijeku žele zavladati državom i držati nas kao neuke kmetove. Sestra Slavica je pak zamrzila crkvu zato što je organizirala referendum protiv gej brakova i zabranila ih, baš u trenutku kad je ona osjetila privlačnost prema kolegici s posla, Nevenki s kojom se na božićnom domjenku poljubila usne o usne. Stari je urlao na njih da su indoktrinirane komunjare kojima je u žilama da mrze sve što imalo miriše na tamjan i slobodnu, katoličku Hrvatsku.

– Ti crveni smradovi se više ne znaju boriti za prava radnika, pa su sad našli srat o pederima i njihovim kao nekakvim pravima, samo da prkose crkvi i nama normalnim Hrvatima! A u UN-ovom zakonu o ljudskim pravima nigdje ne piše da je zabrana sklapanja gej brakova ikakvo narušavanje ljudskih prava! Zašto bi baš mi Hrvati morali biti pokusni kunići za pederske brakove i pederska usvajanja djece, kad naučno još uopće nije dokazano šteti li ili ne šteti djetetu kad ga posvoje dva pedera… Ili lejzbike. Razumiješ, Slavice?

Stara se na to izvještačeno nasmijala.

– To si pročitao u onom svom idiotskom Dnevnom? – promrsila je. Onda se meni obratila:

– Znaš da ti se tata pretplatio na Dnevno? Čita taj govnjivi tjednik od prve do zadnje stranice, kao što si ti nekad Smib.

– I to ono Dnevno koje skoro identično izlazi i u Srbiji, samo što ovo kod nas brije na hrvatstvo, a njihovo na srpstvo – ironičnim glasom ubacila se Slavica.

– Pa neka! – dreknuo je stari. – Vama komunjarama smeta što ne brije na vašu Jugoslaviju, pljunem je u guzicu!

Onda je popio još tri čaše vina i naglo podemonio. Počeo je mlince grabiti prstima i trpati ih u usta. A kad mu je stara rekla, Joza kako to ždereš, pogledao ju je kao neki vukodlak i muklim, hroptavim glasom kao iz groba zaustio:

– Kakav Joza , nema tu više Joze, Joza je za sve vas mrtav, kao i Jugoslavija.

Onda se bacio na otoman u kuhinji na kojem je nekad nakon ručka izvaljen ležao djed Bajo, i grozomorno zahrkao.

Nakon ponoćke, zaglušen petardama, bojivima, susreo sam ispred Katedrale tajnika osječke Matice hrvatske i pisca scenarija za film Kraljica noći, Josipa Cvenića.

– Ej, meštre, sretan Božić! – Srdačno mi je stisnuo ruku.

– Sretan… – jedva sam izustio. – Kakav mi je ovo Božić… Ima valjda dvadeset stupnjeva, odurna južina, a ja sam si budala još naložio peć u sobi, kao za božićni ugođaj… Skuho sam se ko u paklu…

– Šta ćeš, takvo je vrijeme već zadnja tri Božića – pomirljivo će Cvenić.

– Glavno da tu svi jedni druge jebu u mozak oko Srba, Hrvata, ćirilice, gej brakova, a planeta ide u kurac, klima se totalno sjebala, sjebali smo omotač, staklenik industrijom, plinovima… čime sve ne… Gledo sam na Zagreb Doxu dokumetarac o svemu tome. Posljedice su već tu, cunamiji, poplave, doći će i do gladi, suše, pocrkat ćemo svi ko štakori… Dobili smo i mi tu svoje oluje kretenskih imena: Teodore, Fodore, Karmele, Nevenke… Krepavam od vrućine i južine na Božić, ovo mi je kao neka predapokalipsa. Još kad se sjetim onih otrovnih plinova od kojih čitav Slavonski Brod bazdi na trula jaja… Fakat ćemo svi pocrkat. Kad nas po ljeti udare teške suše, lizat ćemo rosu s otkinutih ploča s ćiriličnim natpisima ne bi li bar malo osvježili skorena usta… – verglao sam kao u maničnom napadu.

Jebene petarde, topovski udari i dalje su tutnjali oko nas. Osjećao sam se kao prolupali Martin Šin u Apokalipsi danas. Predložio sam Cveniću da odemu na cugu u neki od otvorenih birceva na Korzu.

Kad smo se smjestili za šank kafića Arka, Cvenić je rekao da je s njim na ponoćku u đakovačku katedralu trebala doći i Julijana Matanović, ali je u zadnji tren odustala.

– Možda se boji da je vide kako ulazi u crkvu – rekao sam. – Ona stalno ponavlja kako želi da je svi vole, a to je u Hrvatskoj nemoguće. Ili si s ovima koji idu u crkvu i glasaju protiv gej brakova, ili si s ovim drugima koji to dvoje ne bi napravili ni u noćnoj mori…

Šanker s pravim jelenjim rogovima na glavi, pričvršćenima gumicama kojima se omotavaju poklopci kiselih krastavaca i ajvara, stavio je rakiju pred nas. Otpio sam svoju i nastavio:

– Čuo sam da će sljedeći tjedan u crkvi u Palmotićevoj Isusovci održati misu zadušnicu za poglavnika Pavelića… A tamo i ja znam koji put otići na misu. U tu crkvu navodno dolaze intelektualci ala Raspudić, umjetnici ala Vlado Martek, književnici ala Kemal Mujčić, novinari ala Nedžad Haznadar – jer im ti kao učeni Isusovci navodno drže najbolje, najpametnije propovijedi… Ako fakat održe tu misu zadušnicu za Pavelića, bit će malo zajebanije dolazit tamo na mise. Osjećat ću se ko da ulazim u predvorje nekog koncentracionog logora. Možda Julijana ima i pravo što se ne pokazuje pred crkvama, katedralama.

– Ma nije to, Julijana više voli skromne bosanske fratre, njihove uboge crkvice bez skupih slika, zlata… Preko pripovijetki svog omiljenog Ive Andrića ih je zavoljela, on je tako živo, lijepo opisivao te fratre – raznježeno će Cvenić.

– Doduše i taj Andrić je, nakinđuren nekakvim šeširom s fazanovim perom, dolazio na primanja kod nacista i potpisivao s njima diplomatske ugovore u svečanom raspoloženju. Te njegove fotke s nacistima objavili su mu u najnovijim sabranim djelima, Školska knjiga ih je objavila, Julijana je nadahnuto govorila na promociji. – Naručio sam nam nove rakije.

– Ti pratiš Julijanu kao da si joj neki groupie. – Cvenić se osmijehnuo dobrohotno.

Na to sam trznuo vratom kao puran oparen vrelom vodom za ispiranje svinjskih crijeva.

– Jel ti se ona nešto požalila? – nesigurnim ću, paranoičnim glasom.

– O čemu ti to? – blijedo me pogledao Cvenić.

– Ma… ljetos smo ona i ja imali nesporazum. Ja sam je kao nešto pokušao zbariti u njezinom kabinetu tamo na Filozofskom… Bio sam pijan ko zemlja. Nešto sam zaludio da bi mi ona mogla pomoći da prođem godinu… Ali izgladili smo to, ja sam joj se ispričo…

– Bario si Julišku? – Prasnuo je Cvenić u smijeh. – Pa lakše bi zbario Madonnu…

– Nemoj me sad još ti jebat. Ispo sam teški jadnik, i to je to, bilo pa prošlo. Ako ništa, bar nisam ko ona većina ljudi koji troše hrpu energije da obrane dostojanstvo koje nikad nisu ni imali – promrljao sam i iskapio novu rakiju poput Čendlerovog tvrdo kuhanog, privatnog detektiva.

Za večerom sam uz bakalar popio sa starim dvije litre vina, pa su me sad ove rakije već fino drmnule. Mozgovne kočnice su mi popuštale. Postajao sam ljigav, patetičan:

– Razumijem ja Julijanu, i ja se sad tu u Đakovu pomalo osjećam kao ona u Osijeku. Volim ovu provinciju, ali previše sam zaražen zagrebačkim dinamičnim književnim životom, nisam više ovdje svoj na svome, pretijesan mi je ovaj korzo – prosro sam. – Podsjeća me na one odurne nedjelje kad sam po njemu besciljno bazao gore dolje u suludoj nadi da ću naići na neku djevojku koja će me odvesti doma na čaj i nakon razgovora o književnosti pomaziti… Nadao sam se da će ta djevojka biti neka nova, mlada Julijana koja se jedina u ovoj gluhoj provinciji zanima za literaturu, po stoti put nanovo iščitava dnevnike Dragojle Jarnević… Da ćemo se nabrzinu zaručiti i s dva kofera krenut da na juriš svojim perima osvojimo literarne salone Zagreba…

– Ali Julijana se želi vratit u Osijek. Stalno mi govori da joj javim čim čujem da neko prodaje kakav manji stan s pogledom na Dravu – prekinuo me Cvenić.

– Ma želi kitu labudovu – Sasuo sam još jednu rakiju u grlo. – Nitko se ne želi vratit kad jednom ode, eventualno u lijesu, kad ti je svejedno gdje si. Koji bi kurac radila u Osijeku… Samo bi joj dokone, sjebane vršnjakinje uvaljivale rukopise svojih pjesama, priča na ogled, ne bi vani mogla kavu popit na miru. I meni je jutros tu jedna ženska, jedva sam sišao s vlaka, doletila s nekakvim jebenim rukopisom. Jedna Dražena iz gimnazije. Prije je samo gledala di će se dobro najest, pojebat, đuskat, zabavit, nać neki bolji poso, a sad kad se udala za tipa koji od svoje osamnaeste radi u Silosu i natovarila si dječurliju na grbaču, sad joj se odjednom prohtjelo književnosti, pisanja, kreativnog izražavanja. Pa je mene našla jebat s tom svojom prozom, valjda misli da sam dolje u Zagrebu upoznao sve izdavače, kritičare… Gledala me je ko uskrslog Josipa Kozarca. A prije, kad smo bili u gimnaziji, gledala me je ko kretena koji kao knjiška glista plazi po knjižnicama od Đakova do Strizivojne i jebe čiinovnike iz ogranaka Matice hrvatske da mu u Književnoj reviji objave ulomke iz romana u nastajanju…

– Kad smo kod Književne revije, dugo nam nisi poslao nikakav prilog, čak ni pjesmu. Kao da ti više nismo dovoljno dobri… Da ti možda nije postalo ispod časti objavljivat kod nas? Po tome si zbilja sličan Julijani – krenuo me podjebavat Cvenić. – Tako je i ona nekad marljivo pisala, objavljivala u Književnoj reviji, a kad je otišla u Zagreb i tamo se probila, više, što se tiče tekstova, ni traga ni glasa od nje. Isto tako i Ivana Šojat Kuči. Prije je bila presretna kad smo joj objavili knjige u našoj osječkoj Matici. A onda kad je prešla u tamo onu Frakturu u Zagrebu, ni da čuje za nas.

– Ma, nabijem sve to. Uostalom, Visković je napiso na fejsbuku da je ta Fraktura sad postala Jergovićeva podanička kuća. Jergović ju je poharao kao Kublaj Kan nakon što je otfikario Ljevka i dotadašnjeg urednika, inače našeg Slavonca, Nenada Rizvanovića… – u pripitosti se u meni probudio tračerski nerv specifičan za svakog književnog smora okupljenog oko fejsbuka Velimira Viskovića, Maje Hrgović i Marine Šur Puhlovski.

– Spomenuo si maloprije da si nekad maštao da ćeš s nekom djevojkom poput Julijane osvojiti zagrebačke književne salone – podsjetio me Cvenić. – Meni se čini da ti dolje zagrebački saloni više liče na kaubojske salune. Pa tu jedni po drugima pucaju iz svih raspoloživih oružja: novina, portala, fejsbuka, časopisa… Jedino HTV pokušava održati kakvo-takvo dostojanstvo, nepristranost…

– Ma HTV je još najgori… Pitanje je dana kad će voditelji emisija o kulturi iz fore na istetoviranim kurčevima počet dizat i spuštat statuice nagrade Kiklop, kao što je nekad Malnar u Najtmersteđu dizao na nježniku hampere pune vode – rekao sam. – Uostalom, sve ti govori to da je Jergović na pulskom sajmu knjiga, kad ga je krenula snimati hateveova ekipa, malim dlanovima prekrio lice i uzviknuo da ga te hateveove kamere podsjećaju na četničke snajpere.

– A ne na ustaške? Vidio sam u intervjuu u „Slobodnoj“ da ponovo proziva Viskovića za ustašluk zbog onog stavljanja poglavnika i njegovog romana Liepa Plavojka u enciklopediju pisaca. Prozvao je i Perišića, Ferića i Karakaša zato što nisu reagirali na to Viskovićevo ustašenje. Ako je Visković ustaša, tko onda nije? – Počešao se Cvenić po uredno potkresanoj bradi prošaranoj sjedinama.

– Ne, rekao je baš na četničke, to mi je tamo u Puli prepričala frendica Vlatke Kolarević, urednice kulturnog programa na hateveu – razbuktao se u meni agramerski tračerizam, kao da je potpaljen smotuljkom kolumni Žuži Jelinek isječenih iz Glorije. – A u Limbu sam pak prekjučer od Lasića i onog njegovog rođaka matematičara čuo da će Nives Celzijus od sljedeće nedjelje dobiti podlistak, odnosno feljton u Večernjem, kao nekad Marija Jurić Zagorka. U uvodnom feljtonu obrušit će se na Jergovića da mu naplati sve one uvrede što je odapeo na nju iz Jutarnjeg. Navodno je na Sajmu u Puli iskopala neku mračnu tajnu o Jergovićevoj ženi… S tim će materijalom izaći sad u ovu nedjelju, tvrdi Lasić. Nabrusila se ko lavica. Čak je išla na brzi tečaj kreativnog pisanja kod Miroslava Mićanovića kako bi za te feljtone svoj stil što više isklesala, ali ne baš toliko da joj pisanje postane puka estetska kategorija sama za sebe, ipak joj je, kao i Zagorki, puno više stalo do sadržaja. U pubertetu je po čitave noći čitala i feljtonske romane Eugenea Suea i Dumasa starijeg. Zora bi je dočekala klonutu nad rastvorenom knjigom posuđenom u knjižnici na Knežiji… Rekao bih da je ona u „Goloj istini“ do kraja produbila onu poetiku koju je Julijana načela u „Zašto sam vam lagala“. I za tu inovaciju, kao i Julijana, dobila Kiklopa. Sad njezina proza stoji uz bok prozi Daše Drndić, Mirka Kovača, Viktora Žmegača, Slavenke Drakulić, Milivoja Solara…

– Ma briga me za te odurne tračeve, ko će koga, ko će kome, ko je koga jebo, ko koga nije – naglo se uzjogunio Cvenić. – Kad te slušam, drago mi je što sam ostao u svom Osijeku, čak i kad sam nakon uspjeha „Kraljice noći“ lako mogao preseliti u Zagreb. Ti si nekad bio prostodušan, neopterećen mladić, a pogledaj se sad… Otkad smo se sreli pred Katedralom, ne prestaješ sipati otrov, nisi mi ni Božić čestitao kako spada.

– Sretan Božić – izustio sam mlako i već ponešto rezignirano; popustio mi je naboj, samo sam htio da me svi puste na miru, da se pokupim doma čitati svježe otisnuti završni dio iz trilogije Tabu Sibile Petlevske. Njegov naslov savršeno je oslikavao moje trenutno unutarnje raspoloženje: Stanje sumraka.

Pozdravio sam se s Cvenićem. Na izlasku iz Arke, naletio sam na onu Draženu iz gimnazije. Valjda sam je prizvao maloprijašnjim gađenjem pred Cvenićem. Bila je s nekom pohabanom prijom. Činila se pripita. Dosta agresivno mi se unijela u facu.

– Gle ga, veliki književnik, đakovački Tolstoj! – profrfljala je. – Kako smo se uobrazili! Smijem li ti se uopće obratiti, veliki pišče…

Podigao sam kragnu svog kaputa „đubretarca“ i zaglavinjao u noć.

Ujutro sam starom pod bor stavio Araličin najnoviji roman, „Japundže“, a staroj „Stogodišnjaka koji se spustio kroz prozor i nestao“, u izdanju Fokusa. Tim naslovom htio sam joj poručiti da nikad nije kasno da izađe kroz prozor i nestane, da odmagli u Berlin i tamo s mladim ljevičarima organizira prosvjede pred crkvama po Njemačkoj u kojima se organiziraju mise zadušnice za Adolfa Hitlera. Što se tiče Araličinog naslova, pojma nisam imao što su uopće Japundže. Možda nekakve posebne ukrasne pundže koje nose djevojke u Dalmatinskoj Zagori kad odlaze ne svadbe i sprovode. Lako moguće, u „24 sata Expressu“ pročitao sam da je Aralica za potrebe tog romana puno proučavao žensku modu, izrezivao tekstove iz modnih podlistaka Jutarnjeg lista. Slavici nisam ništa poklonio, zadnje što je ona pročitala bio je nekrolog Milanu Mladenoviću u Čiku.

Meni je stari pod bor stavio u najlon zapakiranog zmaja. Nije skinuo cijenu, pa sam vidio da ga je za dvadeset pet kuna kupio na akciji u Lidlu.

– Šta nisam malo prestar za takve poklone? – promrsio sam, rastvarajući najlon.

– Ne pizdi, nemaš još ni trideset – prokrkljao je s otomana mamurni stari.

Nakašljao se i dodao:

– Zaveži si tog zmaja oko muda i pusti ga da leta tamo-vamo ko bijesna osa. Tako ćeš najbolje osjetit kako je to bit u braku… S tvojom mamom.

Popodne sam sa sfrkanim zmajem pod rukom otišao na Bajer, to je tamo jedno umjetno jezero na koje smo se ko klinci ljeti išli kupat. Ponio sam si i u taperveru rižu i moju omiljenu knjigu iz djetinjstva “Sadako hoće živjeti”, ona biblioteka “Jelen”.

Puštao sam zmaja, plastičnom vilicom jeo rižu. Zmaja sam uskoro počeo doživljavati kao neko živo biće. Toliko sam se s njim zbližio dok je onako raskriljen letio na konopu iznad mene, da sam mu poželio dati ime. Nazvao sam ga Šin Kuc, što bi na hrvatskom trebalo značiti Sin Riže. Onda sam legao u travu i čitao „Sadako hoće živjeti“. Uvijek me nanovo potrese taj roman, pogotovo završetak, kad mala Sadako umire od radijacije uzrokovane bacanjem atomske bombe na Japan. Ali daje mi i neku snagu, volju da svaku minutu svog života smisleno ispunim. Poslije sam otišao meditirati uz samo jezero. Osjećao sam da postojim svakom porom svoje kože. Osjećao sam da pripadam ovom svijetu, ali i onom drugom u kojem su moji preci, poput dobrog djeda Baje. Dobro sam se osjećao u svojoj koži. Pavle hoće živjeti.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca (koju je Jutarnji list proglasio kulturnim događajem 2013.) možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More