Ministrica Zlatar sprema se nogirati Postnikova

Postao sam bolno svjestan da me besparica, druženja s Glavurtićem i Čadežom, nejebica i previše slobodnog vremena odvlače u vjerski misticizam koji mi ubija mladenačku vedrinu.

Mogao sam se prihvatiti učenja za ispite, ali to mi se činilo previše apstraktno, komplicirano i u krajnju ruku besmisleno i jalovo. Odlučio sam se javiti ministrici kulture Andrei Zlatar.

Ona mi je prije dva, tri mjeseca na Sandićevoj književnoj tribini u “Velvetu” neobavezno spomenula da bi mogla pronaći neki posao za mene u HNS-u ili Ministarstvu. Bilo je to u ono vrijeme kad se javno odricala svog pomoćnika za medije Milana F. Živkovića.  Jako su je zbog toga nagazili u medijima. Ne vjerujem da je to bio razlog što je u zadnji čas promijenila odluku i na kraju ga ipak nije nogirala s posla. Mislim da je na to više utjecalo njezino dobro srce, velikodušnost, spremnost da pomogne svakome tko je zamoli za pomoć… Naći će ona neku šljaku i za mene, makar sezonsku, da si zašparam za more, bodrio sam se.

Ministricu sam ukebao na terasi ugostiteljstva “Amfora” na Dolcu. Bile su točne Lasićeve novinarske informacije da ona tamo objeduje svaki dan točno u podne. Guštala je u bogatoj porciji škampi na buzaru. Pristupio sam joj kao zadnji prosjak koji nema što izgubiti. Nije me se sjećala iz “Velveta”. Uvalio sam joj se s forom da umjesto Borisa Postnikova za urednika “Zareza” postavi književnika Antu Tomića.

– Tomić bi vam sigurno uspio povećat prodaju tog vašeg dvotjednika za kulturu, pa više nećete morat uzimat subvencije od Ministarstva kulture i upadat u sukobe interesa zbog kojih ste si DORH navukli na vrat…

– Vi doista mislite da bi Tomić mogao podignuti prodaju “Zareza”? – Ministrica me očito ozbiljno shvatila.

– Sigurno da bi – nastavio sam šegu. – Pogotovo ako vam preko Pavića uspije pribaviti “Konzumove” oglase. Ti oglasi su najbolje štivo za mase, bolje i od Zagorkine “Gordane”… Jezgroviti, informativni tekstovi o telećim potkoljenicama, ćevapima i kulenovim sekama na sniženjima…

– Istina, i ja u zadnje vrijeme radije prelistavam te katologe o hrani, nego na primjer one cigletine od, kao, jako kulturnih “Sarajevskih sveski”… – prostodušno će ministrica.

– Postnikova otfikarite u Rijeku. Neka tamo na fakultetu kod svoje voljene Daše Drndić piskara plahte o fašistoizaciji neoliberalizma…

Ministrica me pozvala da sjednem s njom za stol. Dala mi je da umočim krušni okrajak u toć od njezinih škampi na buzaru.

– Stvarno, što si taj Postnikov umišlja… – progunđala je ministrica. – Tamo se u Ministarstvu, od prvog dana kad smo ga zaposlili, drži se kao da je iznad svih… Još je i pustio i iritantnu čegevara bradu…

– I u književnu kritiku kao da pokušava uvesti neki neoždanovizam… Maltene od pisaca zahtijeva da se u knjigama opredijele za koga će točno glasati na sljedećim izborima – nadolijevao sam ulje na vatru.

– A da ga samo vidite kakvu zgađenu grimasu napravi kad naše cure iz ureda razgovaraju o “pravljenju djece”… – nadovezala se ministrica. – Njemu je to fuj… To izmješavanje tustih, srednjovječnih tjelesina u činovničkom, masnjikavom spolnom aktu… Boris i ti njegovi mladi ljevičari bi valjda najradije da se djeca rađaju po duhu svetom… Ili da ih kroz dimnjak u crvenom zavežljaju ispuste ateističke rode! I uopće ne vole ništa normalno pojesti, samo brčkaju po tanjurima čak i na najobilnijim domjencima, na primjer na onima povodom izlaganja Apoksiomena. Iza Postnikova tanjur ostane zbrljan smeđim ostacima kakao šnita kao da se djete onečistilo u plitku kahlicu…

– Te radikalne ljevičare samo nokat dijeli od tog da se pretvore u nešto poput onih militantnih vjernika iz Hrvaca koji tjednima poste da bi skupili lovu za kalašnjikove za pucanje u zrak za Veliku Gospu – zaklopotao sam.

– Moje najnovije geslo je: “Umjesto križa, nakrižaj mi kapule, pancete, pršuta!” – samozadovoljno će gospođa Zlatar.

– Moram vam dati za pravo, jer čitavim svojim bićem osjećam istinu svake vaše riječi – ulagivao sam se.

Cijelo to vrijeme zapravo sam pripremao teren da joj uletim s pitanjem ima li kakav solidno plaćen poslić za mene. Možda bih joj mogao biti spin doktor. Imidž u javnosti joj je optužbama za nepotizam i za krivotvorenje doktorskih radnji toliko srozan, da bi joj talentirani spiner došao kao kec na desetku.

Biti spin doktor… Pa da, uvijek sam maštao o tome da drugima govorim što da rade, kako da se ponašaju i što da točno govore, a da me oni za to plaćaju. Spin doktor, to je pisac i režiser u jednoj osobi. On je Shakespeare današnjice. Stojka mi je pričala da na utrinskom dječjem igrališti stalno viđa vodećeg spin doktora Krešimira Macana kako kao opsjednut sa mobitelnom slušalicom u uhu korača gore dolje po travnjaku i nekom nepoznatom izdaje naredbe, diktira u mikrofon i ne obazire se čak ni kad ga objesni klinci loptom pogode u voluminoznu glavu ili mu dobacuju nepristojne riječi.

– Ali šta bih ih s tim Tomićem puno usrećila u “Zarezu” – začuo sam ministricu. – Taj se stalno sprda s ostalim piscima i savjetuje im da se okane pisanja i prekvalificiraju se na neko normalnije zanimanje. Valjda hoće da svi prestanu pisati, pa da ostane samo on sa onim svojim rukopisima o glupavoj, humorističnoj obitelji Poskok. A kao da bi mu i te Poskoke itko čitao da mu Pavić ukine kolumnu i otjera ga iz “Jutarnjeg”… I da se preko članaka u tom “Jutarnjem” bolesno ne ulizuje Ljuštini da mu u “Kerempuhu” postavlja Poskoke na kazališne daske. Uz to, dovoljno je lukav da piše o prđenju, podrigivanju i neplaćanju struje, pa raja to nekako i popuši kad im se već servira na pladnju… Nije glup da kao Jergović talambasa nekakve nemušte tekstove o pripravi ajvara i hladetine u Kraljevini Jugoslaviji… Pored takvih tekstova, ni Oprah ti ne može pomoći da stekneš više od dvjesto čitatelja.

– Možda je Tomića netko povrijedio u njegovim osjetljivim, formativnim godinama. Postiđeni se čovjek najčešće počinje ljutiti i sklon je sprdanju, cinizmu. Ali zar to nije odlika svih velikih pisaca? Uzmite na primjer Dostojevskog i njegove “Zapise iz podzemlja”… – Umočio sam još malo kruha u buzaru.

– Uspoređujete Tomića s Dostojevskim… Je li vam, mladiću, buzara koju sad već bez pitanja mažete s mog tanjura udarila na mozak?

– To su majstorstva spina. Besramne samohvale i urnebesna nabrijavanja… Šta se sad skanjujete, pa to je radio i bivši šef vaše stranke, Čačić… Samo se na taj način može nešto postići u ovoj kmetovskoj prčiji.

Ministrica je na to odvratila da je ona otvorena prema svakoj konstruktivnoj kritici sebe i prvog potpredsjednika HNS-a. Jedino ne voli kad se ovoj Vladi spočitava da ništa nije napravila za svog kratkotrajnog mandata.

– Ja sam na primjer ljubiteljica biljaka. Volim ružu kao najveće savršenstvo među cvijećem. Ali nisam luda tražiti da mi je moj vrt dade, na primjer u prosincu…

Rastali smo se u najboljem raspoloženju. Gospođa Zlatar obećala je da će mi javiti čim preko svojih činovnika sazna za kakvo novo radno mjesto u Ministarstvu kulture. Rekla je da bih se možda mogao prijaviti za člana komisije za praćenje elektronskih medija… doduše, natječaj je zatvoren prije tri dana… Najljepše sam joj zahvalio, uz napomenu da se osjećam itekako podesan za tu odgovornu funkciju.

Nakon tog susreta osjećao sam se puno bolje. Čitavo biće ispunilo mi se samopouzdanjem, povratio sam mladenačku svježinu i ljupkost. Odlučio sam nazvati Stojku i izravno joj ponuditi koitus. Ne želim da se o meni šire glasine kao o Postnikovu, da sam gadljiv na spolni akt; to je već korak od toga da se poput Sandića počneš naslikavat po Jutarnjem kao gej čedna Venera koja na promocijama natrpava hranu u okopasne hipster-pederuše s Hrelića.

 Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...