Ministrica Zlatar kod Stankovića: živinski provokativno

Na prazan želudac gledao sam ministricu Zlatar u Stankovićevoj emisiji. Nedjelja u dva. Iz okolnih stanova miris pečene piletine, juhe. Opet nisam imao ništa za ručak osim nekakvih gomoljnih krumpira koje mi se nije dalo kuhat i jesti bez ikakvih priloga osim soli.

Zureći u ministricu na ekranu dodatno su mi zakrčala crijeva; sjetio sam se onih njezinih ukusnih sendviča što ih je u petak pravila preda mnom kad sam joj donio svoju knjigu. U trenu me uhvatila inspiracija: kako mi nije dala pare za knjigu, sačekat ću je pred zgradom HTV-a nakon emisije i ogrebat se za kod nje bar za dobar ručak u “Zvoncu” ili tako negdje… Nakon te izuzetno naporne emisije, ona će sigurno jako ogladniti.

Morao sam nabiti vrećicu na glavu jer je vani baš nekako usrano padala kiša. Pješke sam otklaparao do Prisavlja i pred glavnim ulazom se utaborio pod drvetom kao vojnik na mrtvoj straži. Promatrao sam ko ulazi, ko izlazi. Voditeljica Vlatka Kolarević oko pola tri je izašla u crvenoj kabanici u kojoj je nalikovala na neki miks naglo izrasle Crvenkapice i Snjeguljice.

U tri i dvadeset ministrica se na porti pojavila u pratnji Stankovića; on joj je pridržavao kišobran nad glavom. Potrčao sam im u susret…

– Ministrice, bili ste izvrsni u emisiji! – raskrilio sam ruke ko gladni orao krila.

– Što ti je to točno bilo izvrsno? – namršteno će ona.

– Ono kad ste rekli da trebamo puno više komentatora u medijima, da u Dnevniku trebamo puno više komentara, analiza…

– Što ti je u tome izvrsno?

– Pa to da nešto sereš, komentiraš, nabacuješ svoje mišljenje, stavove, a da ti za to neko plaća… Meni je uvijek bio san snova imati posao ko Tanja Torbarina… Nakenjaš tri kartice nekih svojih kao cinično humornih osvrta na vijesti koje su prikupili novinari cipelići koji su plaćeni dvije tisuće kuna za to prikupljanje informacija, a ti onda to kao nešto prokomentiraš i dobiješ oko četrdeset tisuća kuna. Doduše, za tih četrdeset tisuća kuna sigurno počesto moraš i malo progutat govna, sigurno te nitko neće toliko masno plaćati da baš uvijek iznosiš svoje najiskrenije mišljenje.

– To ste mi i vi Aco predbacili u emisiji… – nekako će rasprpošeno Zlatarica. – Da ja zahtijevam puno takvih komentara u medijima jer se u takvim komentarima može najbolje nahvalit Milanovića koji na mirnog, uškopljenog haskija podsjeća samo onda kad ga hvale. Inače je nemiran, prgav i svašta mu izleti iz usta. Priznajem, bilo je to najprovokativnije pitanje u emisiji, sva sam naglo zadrhtala kao Jelena Rozga od pomisli na moguće vjenčanje s nekom dalmoškom sirovinom koja bi je sputavala u karijeri… Odmah mi je bilo jasno, ovaj Aco uopće nije istupio svoju polemičku oštricu, i dalje je bridak u emisiji kao brid nečeg oštrog… Uh, sva sam se preznojila od tog uboda… Pet kila sam valjda u minuti izgubila… Vaše emisije su bolje od aerobika, hi-hi, svima bi to preporučila, ako se hoćeš iscijediti u pet minuta, dođi kod Ace u emisiju da te on procijedi kroz svoje lucidne provokacije…

– Ne bih bio toliko ludo životinjski provokativan da vi prije toga meni niste uputili blago dvosmislen žalac koji me podbo u predjelu guzova kao kad su mi jednom na logorovanju kolege skauti potajno postavili špenadlu na rasklopni stolac…

– Zar jesam? – iščudila se Zlatarica. – Nisam toga bila ni svjesna…

– Ono kad ste, misleći na intendanticu Lederer i Vesnu Kusin, rekli da je kod nas postao dio klijentelizma to da isti ljudi ostaju po sto godina na istim funkcijama… Da to vodi u okoštalost, u neinspiraciju, u tromost duha, u teško žabokrečinu… Priznajte, u tom trenutku ste i meni upućivali tu kritiku, jer i ja ovu svoju emisiju taslačim, rastežem ko dablbabl skoro već dvadesetu godinu i počeli su mi po medijima srat da sam se istrošio skroz na skroz… Čadež me u ponedjeljak u Jutarnjem izgadio da sam mediokritetni voditelj kojem drugi pišu pitanja, a ja ih samo izgovaram kao drvo, i jedva čekam sve to u emisiji dogovnit, pa da se mogu vratit pisanju svojih pjesmuljaka na razini nečeg što je ispod svake razine… Dobro ste me, moram priznat, bocnuli, ministrice… Ni ste ni vi anđeo… Tri roga vam vire iz te vaše naizgled pitome, kvekerske frizure u stilu Đejn Ostin – rastvorio je Aco još jedan džepni kišobran jer je kiša požestila.

– Nije mi to bila namjera, ali dobro… – promrsila je Zlatarica. – Sve te bolne provokacije zaboravit ćemo i izgladit uz jedan dobar ručak u “Didovom snu”, to je tam u mom bivšem kvartu… Sve je dobro što se dobro svrši… A vidjeli ste, u onoj anketi na kraju emisije podržalo me skoro više od šezdeset posto gledatelja, nadmašila sam Bandića koji vam je pretprošle nedjelje gostovao… Sad se napokon mogu malo opustit, dobar sam posao odradila… Umotat ću se u dekicu i čitav tjedan samo ležat, čitat Unamuna, slušat Treći program Hrvatskog radija… I do iznemoglosti si naručivat dostave iz kineskog restorana ko oni studenti iz Teorije velikog praska, serije koja mi uvijek otvori apetit baš na tu kinesku spizu, što bi rekli braća Daltoni, odnosno Ostojići.

– Nažalost, moram kod mame na ručak… Javila mi je da mi se kokošja juha već skoro ohladila, a za domaće rezance u njoj nije dobro da se nanovo podgrijava, moram požuriti… – izreferirao je Stanković

Na te njegove riječi o domaćoj juhi, procurile su mi sline iz usta i pomiješale se s kišnim kapima. Aco se pokupio u taksi. A ministrica je rekla da će u tom slučaju pojest doma samo neki hladni bife. Pozvala je svog vozača. Teški odjeb. Ostao sam stajati popišan na kiši kao Ivana Simić Bodrožić nakon onog susreta s predsjednikom Josipovićem, ono kad Klavirko uopće na početku nije znao tko je ona, da bi joj potom održao tešku bukvicu o Vukovaru i ostalom, kao nekom mutirajućem pubertetliji koji na njegovom satu solfeđa nije znao otpjevati kvintnu ljestvicu onako kako godi i paše istančanom, profinjenom Klavirkovom sluhu. Da bi joj onda još Viktor Ivančić zasolio kasnije da je taj njezin tekst o posjetu predsjedniku previše sladunjavo, nevješto napisan, jer je, eto, nakon svih tih sranja kod predsjednika, na kraju vani još zalije kiša kao u nekom petparačkom romanu. Ali, šta ćeš jebi ga, kad ta kišurina zbilja pada mimo svih pravila vještog, formalistički oneobičavajućeg pisanja. Kao evo meni sada… Zašto ne bih napisao da pljušti kad fakat jebeno pljušti.

Kako god, umjesto slasnog ručka u “Zvoncu”, izjeo sam govno. Pokislo govno. Koje se samo po tekućem obliku može mjeriti s ukusnom, domaćom juhom na koju me Stanković dodatno nabrijao.

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More