Ministrica u Velvetu

Morali smo se naprasno pokupit iz Pule. Stojkin stari se u Zagrebu, zajedno sa svojom violinom iz 19. stoljeća,  pijan strmopizdio na poledici ispred birtije “Konjušnica” u Utrinama  i istegnuo tetivu ili tako nešto. Osim Stojke nije ga imao tko njegovati. Imao je samo sestru, ali ta je bila luda.

Tako na kraju ništa od torbanja u hotelskoj sobi. Odgađao sam to za zadnju večer i popušio. Jebi ga, nije ni Stojka za studentski časopis napravila intervju s Mirkom Kovačem. Odgodila je to za pred Novu godinu. Kovač će tada doći u Zagreb na radikalnu promjenu frizure; svoju dugogodišnju baltazarku ošišat će na kratku knuthamsunicu.

U Zagrebu me pukla teška predbožićna depresija. Ja sam pušioničar od kojeg nikad ništa neće biti. Još dvije godine i ulazim u tridesetu, a jebeni sam brucoš. Sjeme mi stari, sjemenovodi se zakrčuju kao dotrajale vodovodne cijevi. Koja će me ženska htijet za rasplod? Samo neka teška očajnica slična meni, a takve ne želim ni u najgoroj noćnoj mori. Vrijeme me pregazilo kao u “Glembajevima” Barunica Kasteli kočijom onog starog, pijanog besprizornika.

Malo me diglo kad me Sandić u srijedu pozvao da dođem na neku pjesničku tribinu ili tako nešto koju je on organizirao u kafiću Velvet tamo negdje na početku Tuškanca. Gost mu je pjesnikinja Irena Matijašević, meni poznatija kao urednica na Trećem programu Hrvatskog radija na kojem honorari u ovo krizno doba i nisu tako loši. Čadežu je Irena već odbila čitav rukovet pjesama. Ja sam se tamo namjeravao uvalit da pišem kritiku domaće proze. Otom potom.

Zakasnio sam u Velvet, snijeg je zakrčio tramvajsku prugu. Kad sam ušao, Matijaševićka je već recitirala nekakvu pjesmu o đimmorisonovskoj  viziji nadolazećeg smaka svijeta.

Nakon njezinog nastupa, Sandić si je uperio baterijsku lampu u facu i bolesnim glasom počeo pjevat Orbisonovu “Crying”. Tek sam tad skužio kakav mu je kaos u glavi. Teži je slučaj od mene, ali trudi se nekako opstat na ovoj književnoj sceni izglodanijoj od one Hemingwayeve sabljarke u kratkom romanu “Starac i more”.

Mora se priznat, Sandić je uspio s tom baterijom i pjevanjem Orbisona stvorit linčovsku atmosferu.

Do mene je u polumraku stajala neka krupnija ženska s pivom u ruci. Skužio sam da je to Andrea Zlatar, ministrica kulture. Ovaj Sandić je fakat počeo rasturat kad mu ministrica dolazi na tribine, pomislio sam. Zlatarica je skužila da zurim u nju. Imala je na sebi crnu dolčevitu kao Nico iz “Velvet undergrunda”.

–        Bok – namignula mi je.

–        Bok – odzdravio sam.

–        Super je Sandić, a? – Otpuhnula je pramen kose s lica. – Vratio me malo u ono vrijeme kad sam s Vakijem Stoisavljevićem izlazila u Jabuku.

–         A sad ste ministrica, a Vaki vam je pomoćnik, kul – rekao sam. – Jeste za pivo?

Kimnula je. Otišao sam do šanka i vratio se s dvije boce piva. Sad je opet Matijaševićka recitirala neku pjesmu o ženama koje čekaju ovulaciju.

Pružio sam Andreji pivo.

–        Čujem, gubite dignitet… – promrsio sam. – Mislim na ovo sa vašim čovjekom iz ministarstva, savjetnikom za medije, Milanom F. Živkovićem. Novinar Lasić rekao mi je u Limbu da pokušavate od Živkovića napraviti kafkijanskog Milana F. Da ste ga zajebali, da ste sve ono s uvođenjem obavezne TV pretplate svalili na njega i dali mu nogu iz ministarstva. Sad ste vi ponovo kao kul ministrica jer ste nogirali tog uljeza koji je htio uvesti TV-harač. Sve mi to, poput Čadežovih čarapa, vonja na nekakav Watergate… Lasić mi je rekao da se taj Milan F. žestoko zamjerio medijskim magnatima i da je zato morao dobiti pedalu…

Andera je skulirano otpila pivo.

–        Čuj, ovo nije ni mjesto ni vrijeme da razgovaramo o tome. Došla sam se opustit, čuti malo dobre poezije…

–        Sve okej, sori ako sam vas smorio… Fakat nitko više ne razgovara o pjesništvu, književnosti, svi samo drve o politici, krizi, uhljebljenju… Pa i Jergović koji još jedini u dnevnim novinama piše plahte o poeziji i pjesnicima, u zadnje vrijeme troši tintu dokazujući da ste vi stvorili najveći suvremeni bildungs roman tako što ste u ministarstvu kulture zaposlili sve svoje…

–        Taj se našao spočitavati nekom veze i namještanja… – otresla se Zlatarica. – Ali sad me stvarno smarate… Šta ste vi, neki politički provokator… Mislila sam da ste normalan, urbani mladić, kao Srđan…

–        Nisam gej, ali volim poeziju. Doduše, samo od Bukowskog.

–        Puno sam iščitavala Bukowskog dok sam kao studentica radila svoj seminarski rad o autobiografskoj književnosti.

–        Ja mrzim autobiografsku književnost, to dosadno pisanje o sebi… Kog boli patka za to kako te mama nije dovoljno mazila prije spavanja i kako si imao komplekse zbog male kite, i kako si htio pojebati sve ženske oko sebe, a one su te se gadile jer si bio ružan i smrdjelo ti je iz usta po inčunima..

–        Ali Bukowski je jedino i pisao o sebi – podsjetila me načitana ministrica.

–        Kinaski je drugo… – Otpio sam pivo. – Nego, možda sad taj vaš Milan Živković napiše neku dobru autobiografsku knjigu o tome kako ste ga i zašto nogirali s posla, nešto u stilu Čarlijevog “Faktotuma”, pa je vi možete ocijenit i proanalizirat…

–        Opet vi o tome… A baš smo napokon počeli razgovarat o onome što me istinski zanima – iziritirano će Zlatarica.

Promeškoljio sam se na mjestu kao palačinak u nauljenoj tavi . – Samo još za kraj… Pišem za jedan portal,  ono kao neka književnost, umjetnost, novi mediji… Ali dosta smo bez love, pa ako bi nam vaše ministarstvo moglo… dat bar neke pare za opremu. Dugo si želim skajp kamericu tako da ne moram više pisat, nego da se javljam čitaocima uživo i samo govorim… Mislim da je to ujedno i krajnji cilj autobiografske književnosti: ukinuti tekst, staviti autora pred kameru pa nek sere uživo o sebi i svojoj obitelji, traumama…

–        Mislite nešto kao Big brother? – upitala je opet smekšana Andrea; fakat je voljela razgovarat o autobiografizmu i novim medijima.

–         Tako nešto… samo na malo višem nivou. Onda, da se prijavimo na ministarstvo? Jel bi nam mogla sjest kakva lovica? Ono, poticanje novih medija i te kvake, ha?

–        Dovodite me u neugodan položaj… Kako mogu znati da niste ozvučeni? Sad je ponovo došlo u modu biti zviždač… – kolebljivo će ministrica.

–         Ne bojte se, ja zviždim samo na bećarce, kad se tamo kod nas u Đakovu oblijem na svadbama.

–        Sve je to lijepo, ali što je s vašim političkim angažmanom. Ovakvih mladih, odvažnih ljudi treba nam u HNS-u. Evo, baš je ovih dana jedno mjesto upražnjeno…

Au kurac, pomislio sam uspaničeno. Treba im još janjaca za klanje, iskoristit će me za nešto pa me torpedirat ko tog jadnog Živkovića. Bolje da se pokušam uguzit na Treći program Hrvatskog radija.

Pogledao sam prema Sandiću. Opet je on uzeo riječ. Sad je sjedio iza nekakvog sivog sanduka. Na glavi je imao svoj obavezni lukanižetićevski šeširić. Govorio je kako prije smaka svijeta koji nas prema Kalendaru Maja čeka za manje od dva tjedna, želi stati pred oltar u franjevačkoj crkvi na Kvazaru.

–        Želim biti u crnoj vjenčanici i stiskati buket uvelih ruža. Želim da me mladi gej franjevac… uda za Boga! I to samo u slučaju da je Bog muško, a ne neka plačljiva ženska kao u “Da Vincijevom kodu”.

Svi smo mu zapljeskali. Dobar je zabavljač, pomislio sam. Otkačeni FAK-ovci bili su za njega požutjela vata u zagnojenom uhu gerijatrijskog, nagluhog člana HAZU-a.

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More