Judi i beštije: Kompleksan satirični odmak od ratne psihoze

Kako ćeš gol stat mirno i poklonit se pokojniku?

Urednica afirmirane biblioteke Verbarij (HENA COM), književnica Marina Vujčić i dalje proširuje te obogaćuje izdavački niz domaćih autora vrlo indikativnih naslova i tema. Ovoga je puta posredovanjem nasljednika udovice Miljenka Smoje u ostavštini pokojnoga klasika pronađen neobjavljeni rukopis ratne kronike iz davne 1991. godine naslovljen Judi i beštije.

Dragocjena je ta gusto ispisana i zatajena epizoda kulturne povijesti, istaknuo je u popratnome tekstu Ivica Ivanišević. Rukopis je sazrijevao četvrt stoljeća i sada agilnošću Marine Vujčić zgotovljen stoji pred čitateljima, neumoljiv u ogoljeloj lapidarnosti kojom je ispisao ratnu kroniku Maloga mista. Što je ili tko je Miljenko Smoje? Jedno sigurno znamo, rođeni je Splićanin koji je stvarao životna djela premještajući se od Malog (1970) do Velog mista (1980). Izgarao je za svoja mista, i na kraju u njemu je i umro – u Splitu za Split.

Bio je hrvatski novinar, književnik, televizijski scenarist, putopisac, a guštao je u reportažama i satiri. Sve što je pisao objavljivao je na Radio Splitu, u Slobodnoj Dalmaciji, Vjesniku i Feral Tribuneu. Poznata je njegova kolumna u Slobodnoj Dnevnik jednog penzionera, a od 1993. pa do smrti pisao je samo za Feral Tribune. Svakako su zanimljive njegove Pasje novelete koje tematski prethode naslovu Judi i beštije. Za one koji žele znati više o Smojinu životu i djelu ostaje knjiga Borisa Dežulovića Razgovori sa Smojom (2015), i to bi zasad bilo sve.

Vratimo se naslovu Judi i beštije: ratna kronika Maloga mista. O kakvim je judima i beštijama riječ, u kakvom su odnosu, i što ih to dijeli i razdvaja, a što ih osobito privlači? Ili je u pitanju čovjek koji u određenim okolnostima može poživinčiti i nestane tada ono ljudsko po čemu jest čovjek, a ostane samo životinjsko u njemu i to u najgorem smislu te riječi. Ispisuje tako Smoje crnu dijalektiku u kojoj se čovjek ponaša ljudski obzirno i empatično, a onda se odjednom pretvori u životinju.

Tek što s judima poživi judski eto nenadano u njemu rikne beštija, glavinja tada bijesno, sve oko sebe grize i proždire. A judi, gdje nestaju, zar samo beštije ostaju kružiti oko ostataka ljudskoga? Teška su to pitanja jer ne zna se kada točno judi postaju beštije, gdje je ta granica? Upravo o tim graničnim iskustvima u čovjeku, o sudbonosnoj crti razdvajanja judi od beštija, i o mračnim dubinama u pojedincima i cijelim zajednicama ispisana je knjiga dnevničkih zapisa na preko tristo stranica.

Prvi dio sadrži četrdeset jedan naslov, a kronika započinje izvješćem o prvoj žrtvi rata, o pošćeru, kojega napada pas tijekom podjele poziva na mobilizaciju, a završava zapisom o karanju, o svađi i razdoru među sudionicima Maloga mista kada su pokušali održati skup podrške širokoj akciji “Bedem ljubavi” koja se održavala diljem Hrvatske. Malomišćani su međusobnim optužbama srušili vlasititi “Bedem jubavi” jer se ispred svih oglasila majka čija su odrasla djeca bila sklonjena u Njemačku. To nisu mogli otrpjeti. U drugom dijelu koji sadržava trideset sedam naslova, pripovjedač nastavlja kroniku paradoksom iz kojega se više ne može izbaviti jer baš: “Sve je isto, a ništa nije isto!” Cijeli taj ratni dnevnik završava zadnjim sedamdeset osmim naslovom “Bidan čovik”. Rječitiji kraj kronike nije mogao biti.

Tekst je otvoren i jasan, čitak je i razumljiv svakom čitatelju bez obzira na dijalektalnu posebnost. U ratnoj kronici Maloga mista subjekt je u stvari pripovjedač koji u prvom licu iz vlastitoga očišta promatra okolinu i sebe u njoj. Dnevničkim i kroničarskim književnim postupcima prožetim satiričnim izrazom autor iz riječi u riječ kreira kompleksno prozno djelo osobite literarne vrijednosti.

Pripovjedač je promatrač, kroničar i sudionik ratne psihoze koja se svakim danom širila u sve težim oblicima, i ta prijelomna 1991. godina postala je ključnom godinom za sve jude i za sve beštije na ovim prostorima. On, to jest pripovjedačko Ja je u vrijeme tih sudbonosnih događanja jedan od njih, kao svi drugi živi svoju svakodnevicu i ne želi promjene. Svojim izrazom i ponašanjem urastao je u predrasude i stereotipe, i u njihovim se okvirima kreće. No uvijek i na svakom mjestu u prvom redu pazi na sebe jer sebi je najvažniji. Kada se ono judsko povuče i jednostavno nestane, a beštijanje zavlada u judskom obličju pripovjedač, taj Ja u prvom licu, ipak smogne dovoljno razbora i snage da se ne poistovjeti s najgorim, s beštijama koje okolo vrebaju tražeći koga da zaskoče.

U toj dinamici nakaznog i dijaboličnog pravi je spas satirični odmak od ratne psihoze odmičući kroničara od svih iskušenja i padova u mrkli mrak mržnje i prezira. Događaji od povijesne važnosti nesmiljeno su se redali bez zadrške. Prema ratnom dnevniku sve se počelo urušavati rastakanjem bivše državne zajednice Jugoslavije, zaredale su svađe vodećih političara, zatim pozivanje i prizivanje naroda, zle prijetnje konačnim obračunom i ratom ako zatreba, a rat je već pokazao zube. U tom kolopletu zbivanja, rušenja i razaranja provedeni su prvi slobodni parlamentarni izbori.

Napokon je zasjala pobjeda nacionalnih pokreta i lidera, uslijedio je pad komunizma, pobjednici su započeli s formiranjem novih političkih zajednica. Konfuzna i hirovita politička događanja uznemirila su jude i beštije. I pripovjedač je bio zatečen gledajući kako se rastače sve što je dotada bilo poznato i priznato. Svi su odredom u Malom mistu oduševljeno pozdravljali te promjene, a posebno ih je oduševilo političko rađanje Republike Hrvatske, Ervaske samostalne i neovisne. Ponos i slavu povijesnog političkog trijumfa zamračila je pobuna Srba u Hrvatskoj, nekontrolirani rast srpskog radikalnog nacionalizma, ratno huškanje lidera iz Beograda, dotad političkog središta bivše Jugoslavije.

Pripovjedač sve to bilježi jer i sam sudjeluje u masovnom oduševljenju, ponesen oslobođenjem Ervaske, demokracijom, pravnim sistemom i slobodom. Redom je nabrajao – nema više komunista, jednoumlja, zabrana, svi se mogu slobodno očitovati po vjerskom i političkom pitanju, nepravdama je svima kraj. Za sve zlo prošlo i ono koje ima doći krivi su komunisti. Međutim, primjećuje da ih je sve manje i u Malom i Velom mistu, pa gdje nestaju zapitao se glasno da ga svi čuju. Nisu oni nestali, samo su znakovlje promijenili, ako netko na to i zagalami sporadično je, i poslije se ništa ne dogodi.

On bilježi da se ne zaboravi. Novo, tek imenovano političko vodstvo već je bilo na pragu rata, nažalost svi su redom ostali nemušti i nejasni u svojim istupima. Zato ih ironijom pripovjedač detronizira, dok im drugi daju političku i državničku važnost.

Zla kob rata sve je bliža i sve prisutnija, životi ljudi su ozbiljno ugroženi od beštija sa svih strana, njihovo je vrijeme nastupilo, a mrak je posvuda jednako gust.

Ne da se Smoje, odupire ratnoj psihozi, ne podilazi mržnji i osveti, kritički se osvrće na svakodnevne događaje u maniri satire. Samo takvim jasnim i otvorenim satiričnim odmakom može se zaštititi ono judsko u svakom pojedincu Maloga mista.

Tražio je izlaz u svakodnevici u malim stvarima. Bile su to svakako šetnje uz more, bacanje mreža, lov riba u svako vrijeme, ćaskanja uz vino i gavune, posjete starim prijateljima i još niz običnih susreta i razgovora. Uz njega je bio Šarko, njegov vjerni pas, izgrađene pasje osobnosti koja nije kao judska nepouzdana i nepredvidiva. Njihove zgode i nezgode, svađe i mirenja, slaganja i nerazumijevanja isprepletena su i samoživa. Šarko jednom prilikom upoznaje lijepu i elegantnu partnericu, međutim njezina gazdarica nije trpjela običnog psa u blizini pa ni Šarka. Pripovjedač je uzvratio grubo i osorno, a ona, gospodarica pisice, iznenađena njegovim sirovim prostaklukom, povukla se i duboko uvrijeđena otišla s mjesta događanja.

Pripovjedač je često reagirao grubo poput mnogih mještana kada mu je bila tek dotaknuta sujeta, bili su to ispadi garnirani šovinističkim žargonom bez ikakve zadrške. Ne treba smetnuti s uma da pripovjedač sebe prikazuje kao jednog od njih u svoj silini i grubosti, i ne skriva tu mrku stranu karaktera. No, jednako tako promptno reagira na govor mržnje, odmah i bez odlaganja.

Kako je rastao srpski nacionalizam transformirajući se u četništvo sve se više zgražao i gnušao nad tom činjenicom, i nije se mogao načuditi bestijalnom zlu koje ih je tjeralo da čine bezočne zločine. Jednako tako rasla je u Malom mistu, uostalom kao u cijeloj Hrvatskoj, netrpeljivost prema Srbima ma koliko oni bili odani građani. Kada se drznuo družiti s lokalnim Srbima, omrznuo je domaćima. Javno i otvoreno iskaljivanje mržnje prema srpstvu i Srbima kao takvima postala je svakodnevna pojava, poželjna i podržavana među domaćima Maloga mista, ali i svih drugih mista u Republici Hrvatskoj. Bilo je to zbog zločina koje su činili agresori, u prvom redu Srbi, a to je značilo JNA i četnici s njima. I njemu samom postalo je sve teže balansirati između krajnosti.

U Malom mistu nije bilo otvorenog rata, ipak je blizina ratnih operacija diktirala svakodnevne uzbune. Brojne pucnjave i obračuni u tim intervalima nikada nisu bili rasvijetljeni. Učestala ratna događanja evocirala su sjećanja pripovjedača na Drugi svjetski rat, na junaštva njegovih drugova, poznanika i sumještana. Opet su oživjele strepnje i strahovi. Spomenička obilježja izrasla na junaštvima iz Drugog svjetskog rata stradavala su svakodnevno, obijesne skupine i pojedinci ispunjeni mržnjom razarali su spomenike revolucije nastojeći izbrisati kolektivnu memoriju na te herojske dane.

Nije prešućivao u svom dnevniku licemjerje lokalne zajednice u ključnim trenucima. Kada su majke govorile na skupu “Bedem ljubavi” najglasnija je bila ona čija su djeca bila na sigurnom sklonjena u Njemačkoj, dok su mnogi strepili što će biti s njihovom djecom zatočenom u JNA. Nije štedio ni branitelje koji su u mnogim prilikama i neprilikama pljačkali, otimali stanove, prijetili smrću, istjerivali nepoćudne i oholo se nasilništvom isticali. Nabrajao je gotovo taksativno što se činilo u redovima branitelja, a reakcija mjerodavnih je nažalost izostala. Takvim razuzdanim nasilništvom ukaljali su čast branitelja koji su istinski težili oslobođenju. Prozivao je ratne profitere u redovima domoljuba, bogoljuba i čovjekoljuba u svim formacijama, političare je posebno prozivao jer oni su u svemu zlu prednjačili.

Zgražao se pripovjedač nad stravičnom hipokrizijom državnog vodstva hrvatskoga, naime debelo je podvukao kako se nakon traumatičnog pada Vukovara “preživjelin braniocima Vukovara i izbjeglicama iz grada heroja zabranjuje miting u Zagrebu.” Nije se tome mogao načuditi, zapao je u dilemu pitajući sve redom:

Je li uopće moguće zamisliti tako nakaznu istorijsku poduku da vrhovni Vrhovnici dolaze u uru početka mitinga na Jelačićev trg, sjednu u Malu kafanu, kafu pijuckaju, gledaju tužnu gomilu koja se okuplja oko Bana? I daju uputstva  policiji kako da postupa. (str. 310)

U toj slici pripovjedač je ukazao na svu nakaznost politike, bešćutnost koja se ponavlja. Usred ratnih razaranja on iz Maloga mista vidi dalje, i dublje, i šire upozoravajući na “stravično raslojavanje” u hrvatskom društvu počevši od Malog i Velog i svakog drugog mista jer “sve se više ćuti teški vonj sirotinjstva, ružan, odvratan vonj”(str. 311). Pripovjedač to gleda vlastitim očima iz distanciranog satiričnog očišta, no istodobno sažima cjelokupnu ratnu psihozu iz očišta domaćih jer on je jedan od njih i često poput njih imenuje stvari oko sebe. Tako karakterizira borbenost kao grabež, potkrepljuje to prizorom opisujući mačke koje se za hranu bore. Jedan mačak među njima je povlašten, vlasnica ga štiti i posebno hrani. Zato se on ne bori s drugima, on je gotovan i peder, zaključuje pripovjedač. Svi su oni takvi, gotovani su pederi, bar tako proizlazi iz te slike. Slično se događa kada opisuje Japanku udanu za domaćeg mještanina. Ističe da je ona izuzetno vrijedna i čista, nije poput naših žena koje dokono sjede na kavama i tračaju.

Tražeći odgovor i opravdanje na pitanje zašto su judi skloni otimačini i mržnji, i kako mogu biti tako ”bidni”? Zna se odgovor: “Prokleti bili komuništi! Oni su narod infetali, pokvarili, razlinili, kršćanski moral u njemu zatrli” (str. 308). Dakle, zato je čovik bidan. On kao jedan od njih traži odgovor na pitanje zašto su branitelji i domaći pljačkali, otimali, prijetili pripadnicima iste etničke skupine. Sam se na kraju utapa u nakaznom argumentu, “Ajde da se pjačkalo srpske vikendice, onda bi se to dalo nikako i razumit” (str. 303).

Još živi ta beštija kojom se pravda ratno profiterstvo.

Smojini dnevnički zapisi ne predstavljaju dnevnik u doslovnom smislu, ali nije to do kraja ni kronika. Od dnevnika do kronike ostaje prostor za autora i čitatelja nedovršen i nedorečen, prostor u tekstu između redaka i pasusa koji je istodobno prepušten autoru i njegovoj satiri. Ta satira sve ogoljuje i omogućuje čitatelju suočavanje s jednim pogledom iskosa, sa stvarnošću oko sebe, s onom stvarnošću koja se duboko uvukla u njegovu svijest. Knjiga poziva i proziva da se ponovno, i ako treba, još jednom izvrti film iz devedesetih jer odgovori na društvene traume i one pojedinačne leže u tim godinama. Za to treba smoći snage. Autor je krenuo putem vlastitog razvlaštenja od svih mitskih taloga koji svakim danom sve više, i sve snažnije zatiru činjenice. No nije imao snage otići do kraja u ustrajanju na pitanju svih pitanja.

A zna li se ko je to učinija?

Svi mučidu.

A zašto?

Jer je tako vrime došlo.

I umuka san. Ni riči više! (str. 302 – 303)

U početku je poput svih drugih s posebnim patosom iščekivao “Oslobođenje naše Ervaske, Demokraciju, Pravni sistem i Slobodni svit”. Sam je sebi obećao “omar ću rukopis ponudit izdavaču”, dočeka li “Oslobođenje naše Ervaske”. Međutim za života rukopis nije ponudio nijednom izdavaču. Prepušten je čitateljima nakon četvrt stoljeća netaknut i distanciran u satiričnom zrcalu u kojem stvari izgledaju drukčije. Dakle, prepušten je na volju i nevolju – u stvari kako kome.

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...