Čije su to ruke prve načinile ključni sudbonosni zamah u Sarajevu?

Knjiga neobična naslova Miljenka Jergovića u izdanju Frakture Nezemaljski izraz njegovih ruku (Zagreb 2017), govori o atentatu i o atentatima, političkim smaknućima, nestabilnim ekonomskim procesima, ratovima koji su zamračili ove prostore i još traju, kraj im je kažu blizu, ali ga odgađaju. Knjiga je prvi puta objavljena u Cetinju 2016. Hrvatsko izdanje potpuno je istovjetno crnogorskom, razlike su nezamjetne – veličina slova, prored, tvrde korice i manji lektorski zahvati u tekstu.

Autor u literaturu pretače, procjenjuje i vrednuje, strahom imenuje, na momente i bunt priziva, ili na kraju samo rezignirani odmak preostaje. A što drugo preostaje? U stvari, puno toga preostaje samo kad se pitanja ciljano postave, na pravome mjestu i u pravo vrijeme. Pita Jergović iz riječi u riječ, čije su to ruke koje su prve načinile ključni sudbonosni zamah, kakve su to ruke, tvrde ili meke, zemaljske ili nezemaljske? Jedna od tih ruku bila je ruka posve drukčija od svake druge, neshvatljiva logici svakodnevice. Bio je to par ruku odabrana pojedinca koji je obezglavio stari poznati svijet, svejedno Gavrilo Princip ili Nedeljko Čabrinović, i urušio sve nade u napredak i svjetlu budućnost.

U tim raspuklinama povijesti gledao ga je u oči, tog izabranika povijesti, i stajao nad njim pomno promatrajući izraz njegovih izranjenih ruku i shvatio je, kažu, u jednom času ono izvanvremeno u njima – nezemaljski izraz njegovih ruku. Baš tako je govorio o Nedeljku Čabrinoviću, baš tako je njemački međuratni pisac Franz Werfel 1923. godine pisao u berlinskim novinama Die Neue Rundschau o njemu. Članak “Tschabrinovitsh” prenio je Dedijer u cijelosti u knjizi Sarajevo 1914.

Jergović je potaknut nezemaljskim izrazom njegovih ruku objavio knjigu o nezamislivoj usamljenosti tih nezemaljskih pojedinaca koji su iščašili svijet iz povijesnog kontinuiteta.Skupio je vlastita razmišljanja, u komentare ih uobličio i progovorio o nesigurnim vremenima, o ljudima i njihovim strahovima od povijesnih lomova i nepredvidive sudbine. Posložila se tako priča o atentatu izvedenom 1914. godine u Sarajevu na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Chotek, češku groficu, pripadnicu nižeg plemstva.

Zaživjela je tako priča o žrtvama atentata i počiniteljima, o palima i osuđenima. Sinkronijski su prikazane sudbine aktera te je autor naširoko komentirao ljude i događaje tih kobnih vremena. Kada je u fokus komentara stavljao pojedince, nastajale su skice za portrete pogubnih sarajevskih aktera redom Gavrila Principa, Trifka Grabeža, Nedeljka Čabrinovića, Muhameda Mehmedbašića, Danila Ilića i još niz drugih likova.

Iz teksta redom izrastaju ljudi od povijesti, a poviješću obilježeni. Slaže ih Jergović jednog pored drugog kako bi čitatelj jasno razlikovao njihove sudbine, prebrojavao sličnosti i klasificirao razlike.

Nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofia Chotek naspram kraljevića, pa mladog kralja srpskog Aleksandra Obrenovića i supruge mu Drage Mašin, a onda car Franjo Josip I prema starom srpskom kralju Milanu Obrenoviću. Ocu, koji je abdicirao 1889. i kraljici Nataliji, njegovoj razvedenoj supruzi sklonjenoj u Rusiji.

Biljana Srbljanović, ”Mali mi je ovaj grob” (Kamerni Teatar 55, r. D.Mustafić)

Našli su tu svoje mjesto i pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis i major Vojislav Tankosić. Svi su oni, i još mnogi drugi pridodani tom nizu, zatvorili krug sudbine oko sarajevskih atentatora. Ta je iznimna skupina gubitnika prikazana u trenutku samog čina atentata, osvijetljena je u tekstu cjelokupna situacija u prizmi sudbonosnog događaja i zaustavljena je vještim i aktualiziranim komentarima u prvom djelu knjige Atentat, posloženom u osam odabranih naslova. Što su oni, tko su oni, zašto su činili ono što su činili, čemu su se nadali i kako su na kraju završili? Tekst ih dovodi u suodnose, međuodnose, kroz ono jedno koje se ispostavilo kao kamen zaglavni te mjera čovjeka i svijeta.

Dok su atentatori zamahnuli, bombu bacili i zapucali u drugom dijelu knjige Razrada, kratkom i sažetom, a naslovljenom Troje (nastaje “kao nacrt nikad ostvarenog dramskog teksta”), doista je bilo opisano troje aktera zatečenih zbivanjima. U tekstu tonu sve dublje u nemoći pasivnog trajanja. Oni su sestra i brat, Mara i Marko Besarović (Srbi), zatim mladić Anton Šlejer (katolik), Švabo i kuferaš. Mara i Marko nose sadržaj toga naslova, međutim treći nije samo Anton Šlejer, treći može biti i Alija Piro nazvan Ćor-Alija, a može biti i majka Marina i Markova.

Treći je dakle, mnoštven, otvoren, nedorečen, nestalan. Ima ga i nema, nikad se zapravo ne zna. No, u jednom su zaista bili samo njih troje Mara, Marko i Anton, i to u trenutku kad je puklo, kad se počelo raspadati sve što je dotada bilo poznato i priznato. Kad je puklo Marko je pomislio prasnulo je “nešto još mnogo gore”, Mari se smračilo “kao da se spustila ona najmračnija noć”, Anton se uplašio kad je puklo “na neki čudan način”, nikad takvo što nije osjetio.

Ljubav koja se tada zametnula i tek se trebala dogoditi između Mare i Antona ugasnula je kad je puklo. Sve se u mahnitost prometnulo, u mržnju i bijes prema sebi i drugima, iracionalno je zavladalo; razbijanja, prijetnje, batine, vješanja, osvete na sve načine. Srbi su bili krivi i trebalo ih je kazniti. Zašto, zbog čega, dokad će to ići i kamo će na kraju odvesti taj domaći svijet?

Pitanja ostaju bez odgovora, i nakon svega ostaje samo jedna želja – preživjeti.

Na kraju te skice, cjelokupna autorova teksta, rađena za dramu ili roman svejedno, ipak je ostalo samo dvoje, praznina je bila treća.

Jergović je aktualizirao povijesna zbivanja slobodno lebdećim reminiscencijama koje zahvaćaju zbivanja od kraja XIX. stoljeća do dana današnjih. Sarajevo ostaje poveznica koja još živi ratove, a kada će ih preživjeti i nadživjeti – ne zna se. Ta je vruća tema okupljena u prvom dijelu knjige Atentat prvo bila tematizirana u novinskim kolumnama tijekom 2014., a objavljivanjem 2016. u Crnoj Gori raspoređena je u osam naslova.

U komentarima zadržava distancu prepuštajući pripovjedaču vodstvo tekstom. Naime, pripovjedač je građu iz niza kolumni literarizirao oblikujući skice i okvir za moguću dramsku ili proznu formu. Postmodernističkim i već uobičajenim postupcima isprepleće pripovjedač u tekstu aktualne ljude i događaje iz različitih životnih područja, dovodi ih u odnose i suočava s vlastitom interpretacijom atentata i aktera tadašnjih povijesnih zbivanja. Povezuje i spaja različite literarne forme, briše prostorno-vremenske granice, i jednostavno, slobodno i nesputano hoda od jednog do drugog aktera, događaja, teksta, dokumenta.

Evidentna je moć fikcije u rukama Miljenka Jergovića. On u stvari u tekstu može sve. I to se otvoreno djelo, tekst u procesu, može čitati iz različitih perspektiva.

Jednako je intrigantno iz povijesne perspektive razumijevati sam događaj atentata i političkih implikacija iz očišta sarajevskog ratnog i poratnog iskustva, misli se na čitanje iz aktualnog ”sada” kojim se autor služi. Dimenzije razumijevanja stalno se pomiču, ovisno čijim se očima gleda na događaje. Ponuđeno je Andrićevo iskustvo, njegov pogled kroz aktivizam i poeziju. Tako Abdulah Sidrano poezijom o buncanju Gavrila Principa doživljava sarajevski atentat na potpuno drukčiji način. Polazišta Fadila Hadžića, Veljka Bulajića, Biljane Srbljanović i mnoga druga rečena i neizrečena ostaju trajnim izazovima.

Svako se ponuđeno čitanje nudi kao zaokruženo razumijevanje te se sve ponovno dovodi u pitanje razbijanjem interpretacijskih tokova. Iskustvo postmodernog čitanja sukladno je iskustvu postmodernog pisanja i komponiranja. Stalnosti i zgotovljenosti nema, nemoguće je stati u jedan zaokruženi svijet iskustva i razumijevanja. Glas pripovjedača je toliko dominantan, stalan i samouvjeren u postupcima samopotvrđivanja i produbljivanja proturječnih konstrukcija te se prepoznaje kao konstanta literarnog stvaranja u Nezemaljskom izrazu njegovih ruku.

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...