Čitajući Herkula možda proniknemo u bit ove ”skrajnute europske državice”

Miljenko Jergović, ''Herkul'' (Zaprešić, Fraktura: 2019.)

Jergovićev Herkul sadržava tri priče i uvodni pasus istoimena naslova. U njemu stoji do kraja zaokružen i koherentan pripovjedni okvir romana. On u stvari otvara mitski prostor percepcije. On je početak bez završetka, ne nazire se unutar, a ni izvan teksta. Infantilno tepajući unutarnji glas prezentne mitske strukture žalosno konstatira jedino čega je svjestan, naime zna da je ”umra ćaća” i tuguje zbog toga. No kao da se tuga slijeva u prazno jer ”nema nikog da ga čuje”.

To nije roman o jednom složenijem događaju s glavnim akterom u središtu priče. Sastavljen je od dviju pripovijesti. Prva je o mladoj obitelji iz Sarajeva koja nakon rata seli u Beč. Suprug, grafički dizajner u usponu i njegova supruga, arhitektica, u potpunosti se prepuštaju novom mentalitetu bez razmišljanja. Zatečeni samima sobom rastu iz dana u dan i razvijaju se u prave Austrijance. Protagonist Zoran priča o sebi prisjećajući se godina provedenih u Sarajevu, u Jugoslaviji iz perspektive pripadnika srpske nacionalne zajednice.

Druga je pripovijest Ćumur o životu ratnog veterana Ante Gavrana Ćumura. Detaljno je opisao u velikoj novinarskoj reportaži kako se kalio u ratovima devedesetih u BiH i Hrvatskoj. I na kraju slijedi završna pripovijest Izvještaj o događaju, iza kojeg stoji novinarka Die Zeita Gabriella von Mackensen. Ciljano je doputovala u Zagreb ”radi književne reportaže /a uvjerila je urednika/ da u toj Hrvatskoj ima nečega mračnog i zlokobnog, nečega strašnog i velikog, s potencijalima stvarne životne i književne tragedije”.

Kompozicijski dvije pripovijesti Zoran i Ćumur nisu na prvi pogled povezane, no one ipak predstavljaju dvije strane jedinstvenih ratnih i poratnih zbivanja nesvodivih na tipiziranost. Višeslojnost pripovjedne strukture predstavlja povijesni okvir autorske fikcije. Iako se naratori u tekstu drže monološkog slijeda, svaki od njih ostaje u svojem redu pripovijedanja. Upravo ta distanca povećava i pojačava nesuglasja, koja opet takvim postupkom grade složenu romanesknu formu. Naime, distinktivni međuprostori koji se otvaraju monološkim pripovijedanjem, naizgled neizrečeni, ali prisutni postaju sve dublji i razorniji dovodeći u pitanje samu pripovjednu svijest. I oni svjesno unutarnjom subverzivnošću nagrizaju autorsku instancu, koja u tom ugrađenom nesrazmjeru stoji kao ubojita i opominjuća satira kontra svakog.

Zoran pripovijeda o iskustvu rata u Sarajevu, opisuje muke i patnje roditelja svoje supruge, razmišlja o njihovim bolestima i o trenutcima umiranja. Kad im se pružila prilika da otputuju u Beč, otputovali su bez razmišljanja, sve su ostavili iza sebe neriješeno i nedovršeno. Bio je to u stvari vrlo uspješan i funkcionalan bijeg, i na kraju transformacija identiteta koju su najviše priželjkivali dobro je prošla. Za razliku od supruge on se ipak vraćao u Sarajevo. Posao je bio izgovor da se prisjeti zbivanja iz vremena Jugoslavije. Puno je toga prevalio preko leđa: političkih osuda, ispitivanja, praćenja, pa i progona po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Unatoč uspjehu u poslu i dobrom okruženju uslijed tih vraćanja nije se u njemu gasila duboko usječena dilema – jesi li se ti to vratio, jesam li ja igdje ikad uspio otići?

Ćumur nije imao takvih dilema. Za razliku od intelektualnih krugova u kojima se kretao uspješan grafički dizajner Zoran, ratni veteran Anto Gavran podrijetlom iz sarajevske radničke obitelji nigdje nikada nije putovao, nije se ni s kim osobito družio, bio je posve nesvjestan društveno-političkih okolnosti u kojima je odrastao. Zna samo da je bio i ostao heroj, pravi Herkul kada je utisnuo u beton nove kuće Stojana Srbina natpis ŽAP. Nije se pokajao niti požalio, iako je bio kažnjen preživljavajući dane u oskudici, otuđen.

Razbudio se tek kad je na televiziji jedne večeri ili jednog dana vidio ”razbijena stakla, krv i zgažena zastava /…/ čija zastava? Moja hrvatska zastava! Ko god ju je nosio, i čija god bila, moja je to zastava”. I u trenu se zaputio sa suprugom u Zagreb ravno ”kod Parage u HSP /išao je do kraja, bio je spreman na sve, odgovarao je izabranom timu kratko i jasno/ tamo su me pitali jesam li ustaša, a ja sam im kao iz topa odgovorio da jesam, i jesam li spreman zaprisegnuti na Sveto Pismo, kamu i samokres. Rekoh, jesam, znam ja dobro što prisega znači. Dalje je sve išlo onako kako se zna”.

General Ćumur postao je vatreni glasnogovornik aktualnih domovinskih zbivanja i zagovornik svih koji su spremno zaprisegnuli za dom i uz dom što god to značilo.

Izvještaj o događaju u maniri novinarske reportaže rekonstruira događaje iz budućnosti koji se tek imaju dogoditi. Opisani događaji već su se dogodili devedesetih, a traume su ostale. Pravne satisfakcije nažalost nije bilo, a evo ti se događaji prizivaju i danas. Ostaje strah da se ono od jučer opet ne dogodi sutra. Svijest o reverzibilnom procesu intenzivno živi u tekstu, dapače opominje i upozorava.

Kratkim romanom dominiraju dva monološka karaktera. Disciplinirano iznose svoja sjećanja na jedan te isti svijet odrastanja, ali iz posve drukčijih očišta. Oni u stvari prikazuju posve različite zbilje u jednom svijetu, opisuju različita iskustva jedinstvenoga povijesnog razdoblja. U potpunoj su opreci, udaljavaju se i razilaze.

Autorski Ja odlučuje spojiti nespojive sudbine. Naime, vođene pripovjedačkom instancom u njima se sukobljavaju dva svijeta, dvije zbilje, i na kraju se u srazu fizički poražavaju. No njihovo nasljeđe ostaje u sukobu kojem se ne vidi kraj. Svijet heroja, generala i domoljuba Ćumura gazi sve ono što se nazire u Zoranu. Ćumurovo domoljublje guši i obezvređuje svjetove u kojima je grafički dizajner odrastao. Ratni veteran na kraju po drugi put daje vlastiti život za domoljubni svijet, nasljeđe ratnih veterana. I sve to u ime zgažene zastave jedne nedosanjane Republike.

Realističkom tehnikom pripovijedanja autorska svijest prepušta pripovjedaču da izvijesti čitatelje poput vještog, iskusnog i prekaljenog novinara o mračnim godinama rata i poraća. Godine su to koje se vraćaju iscrtavajući viziju budućnosti zaglavljenu u zgaženoj prošlosti. Herkul, zamišljeni mitski junak, veteran i general jugoslavenskih ratova, pobjednik nad pobjednicima, kalio se kroz dvanaest zahtjevnih zadaća na kraju tepajući svoju ćumur-mantru koja se rađa izvan vremena i ostaje u ovom našem svijetu tepajući svima redom – sve prolazi, a ništa se ne mijenja.

Navedeni događaji posloženi u izvještaju ne bi dospjeli u žižu javnosti da novinarka Gabriella von Mackensen nije doputovala u Zagreb kako bi upoznala trojicu zanimljivih Balkanaca. Dvojica su joj zanimljivi pisci, a treći je Balkanac reper neobična humora ”jednoga duboko poraženog i opustošenog svijeta”. No, ni s jednim od trojice nije se srela, a mislila je da će u tim zagrebačkim piscima i jednome ”Bosancu Sarajliji, nacionalnom izopćeniku balzakovski opsežnog opusa, koji po Zagrebu glumi vlastitu sjenu i pretvara se da ga nema, i drugome, rodom odnekud iz brda, čudaku, koji je razvio vučju poetiku šume, izuzevši se vješto od pjene hrvatskoga kolektivnog duha i njegove lažne gradskosti i sitnoga zagrebačkog metropolitanstva, proniknuti u bit ovoga grada i ove zemlje”. Čitajući Herkula možda proniknemo u bit ove ”skrajnute europske državice”.

Miroslav Artić

Foto: Fraktura

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More