Krvožedna, višeslojna i sočna ”Miljenica”

I like when she puts her tongue in me.

Postoji određeni skup snažnih senzacija s kojima se prosječni gledatelj suočava nakon gledanja Lanthimosovih filmova. To nisu one kojima nas redatelj zapljuskuje ne bismo li bili bolji, čestitiji ili osvješteniji građani, niti je to utonuće u emocionalni kozmos junaka. Njegovi filmovi, gotovo lišeni emocionalnog angažmana i empatije i tek s naznakama socijalnog, političkog, kulturalnog realizma, skoro pa drsko prikazuju redateljev san ili fantaziju. Sve se to uklapa u čudni grčki val, filmski pokret kojem je redatelj Yorgos Lanthimos jedan od rodonačelnika, a karakteriziraju ga bizarni dijalozi, neobični likovi i obilje apsurda.

U svim se njegovim filmovima kao snažno distinktivno obilježje nameće motiv moći, koji je u njega gotovo ogoljen od konkretnih događaja, političkih, ideoloških pitanja ili pak pitanja subjekta te nam se u momentima nadahnuća može učiniti da ju prikazuje u svom izvornom obliku, kao takvu. Lanthimosovu estetiku obilježava gotovo pjesnička slika da moć možemo upravo namirisati i u tome se nalazi veliki dio atmosfere jezivosti po kojoj je autor, jednako kao i val kojemu pripada, prepoznatljiv.

Tako u Očnjaku imamo roditelje koji zlorabe svoju moć nad djecom tako da ih drže zatvorenima u kući i ne puštaju da ugledaju svjetlo dana dok ne napune određenu dob, a distopijski Jastog prikazuje društvo koje tjera svoje članove da, pod prijetnjom pretvaranja u životinju, nađu partnera u za to predviđenom roku. U Ubojstvu svetog jelena Dječak – sin žrtve liječničke pogreške –  osvećuje svoga oca nalažući dr. Murphyju da odabere kojeg će člana obitelji on žrtvovati jer u protivnom će umrijeti svi.

Nastavljajući svoju kontemplaciju o moći, u najnovijem je uratku tom motivu pridan motiv žrtve te se istražuje raskošna, stilizirana dinamika tog odnosa. Miljenica (The Favourite) je priča o engleskoj kraljici Anne (Olivia Colman) iz ranog 18. stoljeća, boležljivoj vladarici kojom upravlja njezina pomoćnica i ljubavnica Lady Sarah Churchill (Rachel Weisz). Odnos dviju žena opterećen je zavisti i ovisnošću – vječno bolesna vladarica ovisna je o skrbi i pažnji Sarah, koja upravlja kako kraljicom, tako i državnim poslovima. Tu relativno stabilnu dinamiku remeti dolazak Abigail (Emma Stone), obespravljene rođakinje Lady Sarah, koja traži da joj se omogući kakav posao. Abigail se pomalo uvlači kraljici pod kožu te intrigama i spletkama uspijeva isposlovati udaju za lorda i postati lady te pomalo istiskuje svoju rođakinju iz priče, koja sa svojim suprugom biva otjerana iz dvora.

Priča i odnosi uglavnom se formiraju oko lika kraljice Anne, koja istodobno predstavlja najvišu moć, ali i poziciju žrtve – osoba na čelu zemlje, ujedno je i naočigled bespomoćna žrtva svoje ljubavnice, Lady Sarah, kao i mnoštva osobito iritantnih, kroničnih bolesti. Ona međutim veoma lako mijenja svoju vladaricu, i to kada biva zavedena mlađom i laskavijom priležnicom, koja od početka filma vlada situacijom. Lady Sarah dakle prvo vlada velikom vladaricom, da bi se pokazala žrtvom njezina prevrtljiva erosa i hvale žedne psihe.

Abigail je s druge strane, premda većim dijelom filma vješto manipulira situacijom i likovima, uokvirena nemoći – na dvor dolazi društveno obespravljena kao žrtva vlastita oca, a u zadnjoj je sceni kao naličje društvene moći koju je u međuvremenu stekla uprizorena njezina suprotnost (moći). Naime nakon što joj poslije nemile prošlosti sve intrige polaze za rukom te se u hijerarhiji statusa glatko penje, u finišu uratka tom istom rukom zadovoljava pohotnu kraljicu, fingirajući zadovoljstvo, sve to klečeći na koljenima, u krupnom planu. Na samom početku i kraju filma, počevši od kraljice koja traži potvrdu Miljenice za svoj govor do zadnjeg kadra u kojemu se status plaća na koljenima, moć je uparena sa statusom žrtve kao svojom suprotnosti. Ona je ovdje prevrtljiva, krvožedna, višeslojna, nestalna i kao takva gotovo prezrena.

Lanthimos status žrtve gotovo pa dekonstruira. Nema prostora za sentiment pravedničkog bijesa, a još manje sažaljenja ili povlaštena statusa žrtve jer je moć, kako se čini, neman koja izobličuje sve što dotakne. Onkraj moraliziranja i u svijetu koji istodobno naglašava snažni imperativ moći (takozvanog uspjeha) i romantizira žrtvu, naprosto uprizoruje stiliziranu dinamiku moćnika i žrtve te nas nakratko rasterećuje od lažnih dilema uz pomoć surealnih zapleta i nerealistične kamere. Pogađa mjesto koje možda nije moguće napipati, ali je točno tamo gdje treba.

U takvoj redateljskoj viziji glumački je zadatak dosta specifičan – nema potrebe za suptilnim psihološkim portretiranjem, a ni prostora za glumca u prvome planu. Usprkos nominacijama za nagradu Oscar te obilju kritika u kojima su sve tri glavne glumice jednoglasno hvaljene, ipak se ne može reći da su one sve podjednako na razini zadatka. Unutar ovog ženskog tria, Olivia Colman osjetno dominira te su suviše naklonjene kritike u njezinom slučaju opravdane. Vrsno se transformirala kao čangrizava i nesigurna vladarica, u svakom trenutku je prisutna u istinskoj ojađenosti infantilne i žaljenja vrijedne vladarice.

Emma Stone vješto miri fingiranu nježnost i drsko kretanje prema cilju, precizno utjelovivši vuka u janjećoj koži. Nema dubinu i slojevitost iskusnije i tajnovitije Colman, no nema je ni igrana uloga. Rachel Weisz je na koncu najslabija karika bez punine i uvjerljivosti. U najboljem je slučaju korektna i čini se da je ova uloga temperamentne moćnice bila preteška za njezin senzibilitet, mnogo tajnovitiji, introvertiraniji, prikladan za nešto manje narative. Za Lady Sarah je moguće domisliti nekolicinu kandidatkinja koje bi joj u većoj mjeri udahnule potrebnu karizmu krvožedne manipulatorice i nestabilne osvetnice, primjerice Kate Winslet, kojoj je ova uloga navodno prvoj i ponuđena.

Sveukupno, riječ je o prepoznatljivom i originalnom filmu snažnoga autorskog pečata, rađenom sa strasti i vizijom te bih ga svakom ljubitelju sočne, stilizirane intrige bezrezervno preporučila.

Ružica Eterović

* Filmska je kritika nastala u sklopu projekta Arteistove abecede medijske pismenosti i radionice Kultura u kvartu te uz potporu Grada Zagreba u okviru programa i projekta udruga iz područja udruga mladih ili udruga za mlade.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...