Milanović se opredijelio za Pantovčak bez nacionalnog identiteta

Uklonivši sve biste s Pantovčaka predsjednik Milanović se „opredijelio“ iako prividno ispada da je ostao neutralan. Nije poslao poruku da je legitimno biti i „tuđmanist“ i „titoist“, nego je svjesno ili nesvjesno poručio da je svako identificiranje s nekom nacijom nešto negativno.

Na početku mandata Kolinde Grabar-Kitarović narod je što polarizirala što zabavljala njezina odluka da s Pantovčaka makne bistu Josipa Broza Tita. Oko toga su se lomila koplja kao i oko odluke Milana Bandića o preimenovanju Trga Maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Bivša je predsjednica 2015. na dužnost stupila nakon inauguracije koja je nalikovala spektaklu. Mišljenja su bila podijeljena, jedni su smatrali da je to parada kiča, a drugi da je to bilo primjereno i dolično slavljenje nacionalnih simbola, koje je bilo prijeko potrebno nakon predsjednika Ive Josipovića kojeg su ondašnji glasači Kolinde Grabar-Kitarović smatrali bezličnom figurom bez ikakvog osjećaja za „nacionalno“.

Kada je Zoran Milanović pobijedio na predsjedničkim izborima ove godine, izabrao je inauguraciju koja je predstavljala radikalni zaokret u odnosu na onu svoje prethodnice. Odlučio se na minimalni broj samo po njemu nužnih uzvanika, manje pompozno mjesto inauguracije i kratko trajanje same svečanosti. Kada je stupio na dužnost, mnoge je zanimalo hoće li na Pantovčak vratiti Titovu bistu. Ideološke kosti i potpuno minorne stvari uvijek su najsočnije i najviše zabavljaju širu javnost jer lakše se fokusirati na to nego na, primjerice, korupciju ili demografske i gospodarske probleme.

Zoran Milanović odmah je rekao da neće vratiti Titovu bistu, a time se činilo da je, što se toga tiče, na višoj razini od bivše predsjednice koja je u mandat uplovila s nečim toliko nevažnim i trivijalnim. Činilo se da se neće spustiti na taj nivo niti ući u indirektni obračun s njom, kao što je izborom onakve inauguracije zapravo odgovorio na njezin ukus kada je u pitanju inauguracija.

VEZANI ČLANCI

Predsjednik Milanović nije vratio Titovu bistu, ali je uklonio sve biste. S Pantovčaka su „deložirani“ Ante Starčević, Stjepan Radić, Alojzije Stepinac, Ivan Mažuranić i najvažniji u ovom kontekstu – Franjo Tuđman. Taj se potez najvjerojatnije dopao njegovim glasačima među kojima je bilo i onih koji su „začepili nos“ i glasali za njega kao „manje zlo“, ali im je itekako smetalo što je njegovom odlukom zagrebački aerodrom nazvan upravo po Franji Tuđmanu. Nakon ovog poteza nitko mu neće više moći zamjerati što nije vratio Tita jer je maknuo i Tuđmana.

Bilo bi bolje da nije napravio ništa, da je ignorirao to što je određeni dio javnosti prvenstveno zanimalo hoće li ili ne vratiti Tita, ili pak da je vratio Titovu bistu na Pantovčak i ostavio biste drugih važnih povijesnih ličnosti. Tako bi se poslala poruka da je u redu favorizirati bilo Tuđmana bilo Tita, da je u redu osjećati se i kao Hrvat i kao Jugoslaven. Jer, budimo realni, pitanje koje je lajtmotiv gotovo svake predsjedničke kampanje u Hrvatskoj, famozno pitanje „Tito ili Tuđman?“, zapravo je pitanje „Hrvatska ili Jugoslavija“? I to je u redu. Svaka osoba ima pravo osjećati se kao Hrvat, Jugoslaven, kozmopolit, biti potpuno anacionalna ili pak antinacionalna. Čak je moguće i da se mlada osoba, koja nije nikada živjela u Jugoslaviji, u današnjoj Hrvatskoj osjeća kao Jugoslaven i više poistovjećuje s tim širim prostorom jer nacionalni osjećaj i identitet ne ovise nužno i uvijek o tome postoji li neka država ili ne. Neki se Katalonci osjećaju kao Katalonci, a ne kao Španjolci, iako Katalonija nije država nego regija. Koliko god da je čovjek determiniran time što se rodio u nekoj zemlji, a ne u nekoj drugoj, što pripada jednoj kulturi, a ne nekoj drugoj, on ipak može na toj slučajnoj činjenici dalje graditi i njegovati zadani nacionalni identitet, pronaći se u nečem drugom što mu je koliko-toliko geografski i emocionalno blisko ili potpuno odbaciti taj nacionalni identitet.

Antonio Tabucchi, važni talijanski pisac 20. stoljeća bio je i istaknuti luzitanist te se u najmanju ruku osjećao podjednako Portugalcem i Talijanom. Prevodio je s portugalskog i na portugalski, ponekad pisao na portugalskom, umro je u Portugalu. Nacionalni osjećaj je, dakle, ipak barem donekle subjektivna stvar i stvar izbora. Sve su mogućnosti legitimne, samo je problem kada se samo jedna od opcija, bilo to „hrvatstvo“, „jugoslavenstvo“, kozmopolitizam ili potpuna lišenost bilo kakvog nacionalnog osjećaja, smatra ispravnom i počne nametati, umjesto stvarne tolerancije i uvažavanja različitih mogućnosti koje postoje po tom pitanju.

Predsjednik svih građana trebao bi svakako uvažavati te različite identitetsko-svjetonazorske mogućnosti. Netko bi mogao reći da je ovom odlukom Zoran Milanović zaustavio polarizaciju i udovoljio i onima kojima smeta Tito na Pantovčaku i onima kojima smeta Tuđman. To nije točno. On se zapravo „opredijelio“ iako prividno ispada da je ostao neutralan. Nije poslao poruku da je legitimno biti i „tuđmanist“ i „titoist“, nego je svjesno ili nesvjesno poručio da je svako identificiranje s nekom nacijom nešto negativno.

Poslao je poruku da je sve to u najmanju ruku „kič“ i da treba ostati unutar četiri zida svakog pojedinca. Iako je možda mislio da će uklanjanjem svih bista sebe predstaviti kao predsjednika svih građana, a ne samo Hrvata, Milanović je ovom gestom zapravo poručio da je predsjednik prije svega anacionalnih građana Republike koja se slučajno zove Hrvatska.

Pantovčak ima javnu funkciju koja nosi veliki simbolički kapital. Ako se stalno govori da je funkcija predsjednika nepotrebna, „fikus“, funkcija simboličkog značaja čemu joj onda oduzeti i taj snažan simbolički naboj koji ponekad može biti presudan, baš kao što i karizma ili autoritet neke osobe koja nema veće ovlasti mogu u praksi učiniti razliku?

Kako će sada izgledati primanje stranih državnika u prostoru koji sve manje asocira na to da se tamo nalazi predsjednik Hrvatske? Izgledaju li tako i rezidencije drugih predsjednika država? Ako smo imali, kao što mnogi smatraju, predsjednicu koja je preko svake mjere estradizirala tu funkciju, moramo li sada imati drugi ekstrem krajnjeg minimalizma i „ljuštiti“ sve od simbola, povijesti i tradicije? Hoće li se u nedostatku vizije svaki sljedeći predsjednik boriti samo za to da bude antiteza prethodnika? Gdje je u svemu tome mjera i zlatna sredina, sadržaj i promišljanje?

Kristina Olujić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More