Šarenilo, ljepota i vječni optimizam Milana Blažekovića

Uz sjećanje na Milana Blažekovića, (Zagreb, 6. VII. 1940. - 30.V. 2019.)

Prije nekoliko dana, 30. svibnja 2019., u Zagrebu je preminuo Milan Blažeković. Ako ste rođeni između 1975. i 1990. gotovo nema šanse da niste gledali barem jedan crtani film koji je potpisao kao redatelj, animator i glavni crtač. ”Čudesnu šumu”, prvi dugometražni crtić u bivšoj Jugoslaviji, stvara 1986. Snimljen prema motivima ”Kaktus bajke” poznate dječje književnice Sunčane Škrinjarić, crtani film je publici ponudio diznijevski pristup animaciji i temi, kakav je Zagrebačka škola crtanog filma, iz koje je Blažeković i izniknuo, u pravilu zaobilazila. Njegov šareni, bajkoviti i naglašeno idealistički stil urodio je s još dva velika dugometražna animirana hita ”Čarobnjakov šešir” (1990.) i ”Čudnovate zgode Šegrta Hlapić” (1997. ), koji s 350 tisuća gledatelja još drži titulu najgledanijeg domaćeg filma od hrvatske samostalnosti.

Blažeković je rođen 6. srpnja 1940. u Zagrebu. Kao srednjoškolac objavljuje karikature u ”Kerempuhu”, a od 1958. radi u Zagreb filmu kao fazer, crtač i animator. Samostalno počinje režirati od 1968. godine. Pažnju na sebe skreće radom na ”Inspektoru Maski” te osobito ”Profesoru Baltazaru” kao animator, redatelj i scenarist. U Zagreb filmu je realizirao hvaljene kratke animirane filmove, namijenjene prvenstveno odraslima poput “Čovjek koji je morao pjevati”, “Ples gorila”, “Kolekcionar” i “Palčić”, a cijenjeni su i njegovi jednominutni, tzv. minifilmovi, poput ”No 412-676″, “The End”, “Circulus vitiosus”. Blažeković je zaslužan i za špicu prvog Animafesta u samostalnoj Hrvatskoj 1992. godine. Autor je i većeg broja dječjih i reklamnih crtanih filmova te povremeno scenograf dječjih TV emisija. Za svoj rad primio je važna priznanja, među kojima i godišnju nagradu ”Vladimir Nazor” za filmsku umjetnost 1997.

Iako ga često zovu hrvatskim Disneyjem, Blažeković je čvrsto povezan s tradicijom Zagrebačke škole crtanog filma. Likovi njegovih ranih crtića većinom su napravljeni u diznijevskoj maniri, ali je sve ostalo pod velikim i prepoznatljivim utjecajem Zagrebačke škole – minimalističke pozadine, favoriziranja simbolike u odnosu na realistični prikaz pa i elementi satire. U svojim se dugometražnim filmovima Blažeković ipak odlučio orijentirati prije svega na dječju publiku. Priča, stil, dizajn likova, pa i prisutnost glazbenih brojeva nesumnjivo su diznijevski, dok se ostatak utjecaja Zagrebačke škole ogleda uglavnom u šarenoj, gotovo psihodeličnoj upotrebi boja. Blažeković se i produkcijski udaljio od Zagrebačke škole pa je svoja tri dugometražna filma snimio u okviru Croatia filma, uz pomoć nekoliko koproducenta.

Iako se njegov stil pričom i animacijom već tada činio pomalo staromodnim, a govorimo o razdoblju prije ”Male sirene” kad je i Disney bio u velikoj kreativnoj i komercijalnoj krizi, Blažeković je svojim animiranim filmovima domaćoj djeci ipak ponudio nešto novo. Priče su crpile nadahnuće iz domaćeg podneblja i folklora te su nosile okolišno osviještenu poruku barem desetljeće prije nego je postala sveprisutna. Blažeković je pokazao i da se male kinematografije mogu barem pokušati nositi s velikima u vječno zahtjevnom i skupom procesu animacije, i to ne u području kratkometražnog ili eksperimentalnog filma, nego velikih priča za najširu publiku. Činjenica da danas hrvatska kinematografija, unatoč sjajnom odjeku takvih pothvata nema svoje animirane kinematografske svemire po Ivani Brlić-Mažuranić ili Sunčani Škrinjarić, dovoljno govori o veličini i jedinstvenoj prirodi Blažekovićevog djela. No, možda još i važnije, ostaju stotine vječnih dječjih, ali i odraslih uspomena na šarenilo, ljepotu i vječni optimizam njegovih radova.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...