Migracije: Trauma, bijeg, prisila i sjećanje na djetinjstvo

U subotu, 19. srpnja, u Zagrebačkom plesnom centru održana je prezentacija EU projekta Migrant bodies u kojemu sudjeluju koreografi i izvođači Manuel Roque (Kanada), Su-Feh Lee (Kanada), Alessandro Sciarroni (Italija), Jasna Layes-Vinovrški (Hrvatska, Njemačka), Cecile Proust (Francuska); vodeća mentorica: Ginelle Chagnon (Kanada), koji se, u suradnji sa piscima te filmskim i video – umjetnicima Xavier Curnillonom (Kanada), Sanjom Iveković (Hrvatska) bave temom migracijskih tijela.

Projekt uključuje rezidencije u različitim gradovima: Bassano del Grappa (Italija), Zagreb (Hrvatska), Montreal i Vancouver (Kanada), te Vitry-sur-Seine (Francuska), a do sad su realizirane dvije etape – rezidencije u Bassanu i Zagrebu. Sama koncepcija projekta postavljena je prilično široko, a prva faza uključuje istraživanje, dijalog, otkrivanje potencijala same teme, dok će tijekom druge etape umjetnici raditi na realizaciji samostalnih radova na zadanu temu. Ideja migrirajućih tijela bliska je plesnom tijelu, tijelu čiji je izraz neprestani pokret, neprestana migracija iz jedne točke u drugu.

Međutim, projekt se ne zaustavlja na isključivo tjelesnom aspektu kretanja nego uključuje društveno-ekonomske aspekte migrirajućih tijela.

Sam pojam migracija integralni je dio globalizacijskog procesa, imperativa mobilnosti radne snage kao birokratske i ekonomske podloge ovakvih kretanja koji vrše jak utjecaj na živote tzv. kognitivne radne snage. Projekt obuhvaća i skupine koje nova ekonomska razmjena izostavlja ili tek pokušava uključiti u sustav, poput legalnih i ilegalnih imigranata i ostalih ugroženih skupina. U tom kontekstu, umjetnici otvaraju dijalog ka široj društvenoj problematici i pojedinačnim iskustvima migracija, što podrazumijeva posjete azilantima, romskim zajednicama i ostalim skupinama zahvaćenih problemom migracija.

Stručna predavanja dio su itinerara, a umjetnici će biti upoznati i sa različitim fenomenima migracija u životinjskom svijetu. Prva faza projekta još je i samim umjetnicima faza istraživanja, faza pojačavanja osjetljivosti na problematiku, faza uočavanja kliskosti samog diskursa, pa i same činjenice da ovakva tema dolazi iz potrebe za senzibilizacijom problematike čiji su umjetnici u neku ruku glasnici sa jasnom zadaćom. Međutim, umjetnici svjesno uzimaju u obzir različite aspekata projekta te, prema riječima Jasne Layes- Vinovrški, plesačice i koreografkinje iz Zagreba i Berlina, unutar njega traže i usmjeravaju diskurs, uzimajući u obzir različite konotacije i moguće interpretacije, kao i potencijalno osjetljive točke projekta.

U tjedan dana provedenih u Zagrebu, obišli su romsku udrugu i centar za azilante, čiji su članovi i korisnici sudjelovali u javnoj prezentaciji održanoj u Zagrebačkom plesnom centru. Prezentacija je, za razliku od klasične podjele na ulogu umjetnika/govornika/prezentera koji se postavlja u poziciju jednosmjernog dijeljenja znanja ili iskustva stajući na pozornicu sa koje se obraća auditoriju, izvedena u formi tzv. sharinga kako je navedeno i u samom tekstu pozivnice. U crnom studiju ZPC-a na bijelom plesnom podu postavljene su stolice u krug. Ubrzo je postalo jasno da je sharing zaista razmjena u kojoj ne postoji distinkcija između zalutalih promatrača ili promatrača sa jasnom nakanom, sudionika projekta i njihovih gostiju iz romske zajednice ili azila koje su posjetili i sa kojima su razgovarali o temi migracija za vrijeme boravka u Zagrebu.

Dobili smo jasne upute: svatko unutar kruga ima dvije minute za šeranje onoga što želi reći, otpjevati, otplesati odštutjeti, prešutjeti na temu migracijskih tijela, što god taj pojam značio bilo kome od učesnika. Odabir formata sharinga koji je, kako saznajem iz razgovora sa Jasnom Layes- Vinovrški, plod zajedničke odluke i želje za izbjegavanjem bilo koje vrste dociranja ili zauzimanja pozicije sveznajućeg umjetnika kompetentnog progovoriti o ovoj temi, kao i potrebe za otvaranjem dijaloga koji i sam doprinosi bogatstvu istraživanja. Čitav je sharing dokumentiran, ali je ostavljen izbor svakome ponaosob da odabere želi li ili ne biti snimljen/a.

Dijalog je tekao određenim, pravilnim redoslijedom, a kako bi tko došao na red, preuzimao je od prethodnika kamen koji je jedan od sudionika projekta donio iz Bassana u Italiji, mjesta koji je bio prva točka projekta. Taj je kamen postao simbol migracije i njegov je put unutar kruga označio razmjenu iskustva. U dvije minute koliko je svatko imao izmijenili su različiti izrazi, različiti senzibiliteti i različite izvedbe. Osobno sam iskoristila mogućnost neizvođenja koja istovremeno podrazumijeva izbjegavanje izlaganja subjektivnosti pogledu ali i vlastitom odlukom nametnutu zakinutost za osobni izraz.

Iznenadile su me pojedine izvedbe i trenuci u kojima je iz pojedinaca potpuno neočekivano izlazilo nešto iskreno, nešto primarno, nešto gotovo nevino i dječje – u nekoliko je trenutaka, činilo mi se, nastupio pravi sharing, onaj izvan razmišljanja i konceptualizacije. S druge strane, zanimljivo je bilo vidjeti i načine promišljanja, apstrahiranje i strukturiranje ovog prilično širokog pojma. Tijekom gotovo sat vremena, osobne priče ispreplitale su se sa konceptualnim pristupima, pjevanje sa riječima i plesom. Migracijska tijela očigledno su prepuna neizvjesnosti, ponekad tuge ali i čudnog miksa nesigurnosti i slobode i svatko od prisutnih ih je shvatio i proživio na vlastiti način.

Migracijska tijela

Međutim, koliko god različita bila shvaćanja i iskustva migracije, sve ih obilježva određena vrsta kliskosti, fluidnosti i svijesti o nepostojanju čvrstog uporišta. Neka su tijela migracijaska naprosto zbog svoje vokacije ili zbog činjenice da tijelo, baš kao ni identitet nikada nisu statični i fiksni. Neka su iskustva migracije egzistencijalna, vezana uz duboka sjećanja na djetinjstvo, neka uz traumu, bijeg i prisilu. No u dvije minute, svako je iskustvo postalo čin komunikacije, čin otvaranja i u neku ruku transformacije. Bez obzira na širi društveni kontekst, time je ovaj projekt zadržao svoj umjetnički (i izvedbeni) potencijal i direktnu komunikaciju osobnog, sublimiranog iskustva.

Unutar ovakvog kruga razmjene dogodila se migracija iskustva i senzibiliteta, sa svim svojim prirodnim usponima i padovima u koncentraciji i intenzitetu, no tema je otvorena na točan, otvoren i prilično pošten način i čini se da je time uspostavljena dobra osnova za nastavak projekta. Bit će zanimljivo vidjeti čime će on rezultirati i na koji će način umjetnici u svoj rad inkorporirati stečena znanja i iskustva. No tema projekta svakako je dobro odabrana s obzirom na imperativ fleksibilnosti i mobilnosti unutar novog tržišta, kao i sve ozbiljniju problematiku imigracijskih politika.

Uloga umjetnosti, unatoč, a možda i upravo zbog različitih programa, politika i pokušaja birokratizacije u takvim globalnim uvjetima ostaje nejasna, no umjetnost bi, po samoj prirodi svoje aktivnosti i unatoč trendu birokratizacije i orijentiranosti projektu, trebala biti beskompromisna, djelovati bez uljepšavanja i iskreno. Ovakva tema to svakako zaslužuje, a inicijalna faza projekta ostavlja otvorenom mogućnost da se on unutar takvih postavki i realizira.

Josipa Bubaš

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...