“Mi smo promatrani promatrači”: Kako je split-screen postao virtualna birtija

Koliko konferencijskih poziva dnevno odrađujete? Idu li vam na živce? Ugledni njemački profesor kaže da je ovaj pandemijski split-screen promijenio sve, a mi, sretni što prijatelje možemo ugledati barem na mobitelu, to nismo ni primijetili.

Ispijanje kave na špici ili u omiljenom kvartovskom kafiću trenutno se čini kao daleka prošlost. Tračevi, ljubavi i poslovni dogovori preselili su se na Skype, Zoom, Viber, WhatsApp, Messenger, Instagram – virtualne birtije novog doba. I dok se svi nadamo da je riječ o privremenoj mjeri i da ćemo se uskoro grliti po trosatnim kavama (i ponekoj rakiji), neminovno je da “split-screen kultura” nameće neka nova pravila i, koliko god to neki ne žele priznati, iz temelja mijenja način moderne komunikacije.

Fenomen je u razgovoru za njemački Spiegel opisao Malte Hagener, profesor medijskih znanosti s fokusom na povijest, teoriju i estetiku filma na Sveučilištu Phillips u Marburgu koji se kulturom split-screena bavi se posljednjih petnaest godina.

“Tijekom video konferencije, promatramo kako se ostali sudionici ponašaju, a oni promatraju nas. Istovremeno, u kutu možemo vidjeti i sami sebe. To utječe na naše ponašanje, jer se čitavo vrijeme možemo ispravljati. Mi smo promatrani promatrači u neprestanom ciklusu povratne informacije”, tvrdi Hagener i dodaje da se priča polako mijenja već dva desetljeća, ali ju je pandemija neočekivano ubrzala i uvela u gotovo sve domove.

Uvela ju je i na glazbenu scenu – u namjeri da u ovim čudnim vremenima ostanu relevantni, brojni su se glazbenici udružili u split-screen izvedbama, a na ovaj svjetski trend imuna nije ostala ni hrvatska estrada, pa grupne virtualne izvedbe niču doslovno iz dana u dan.

I glazbene suradnje premjestile su se u split-screen, poput ove obrade klasika “Zagrebačkim ulicama”

“Više nismo samo vanjski promatrači, što je bio slučaj stoljećima, još od renesansne umjetnosti sa svojom centralnom perspektivom. Posljednjih dvadeset godina to se mijenja. Naprimjer, možemo uživo chatati u video pozivu, otvoriti dodatne prozore, čitati i dodavati tekst. To bi značilo da samo mi dizajniramo sliku i sami setting, a moguća je i interakcija u stvarnom vremenu. Redatelj Mike Figgs to je, primjerice, napravio u filmu ‘Timecode’ 2000. godine”, kaže profesor.

Neki ljudi pomno planiraju kako će urediti pozadinu prije chatanja.

Ukratko, nekad smo za “uspješnu prezentaciju” sebe trebali srediti – sebe. U ovoj novoj situaciji, u kojoj sugovornike puštamo u svoje domove, predstava je još veća, a produkcija zahtjevnija.

Naša interakcija uživo ima, naravno, brojne mogućnosti i opcije, ali split-screen kultura friziranje, uljepšavanje, pa čak i laganje dovodi na jednu posve novu razinu. “Naši ekrani su najčešće pokretni, što rezultira promjenom vizure – stvari i ljudi dolaze i odlaze. Nekad naši sugovornici prolaze kroz stan, pokazuju nam članove obitelji, kućne ljubimce, ili rade neke druge stvari dok pričaju. Ono što je na filmu uglavnom ostajalo izvan okvira viđenog sve više i više dolazi u sliku naše stvarnosti. Istovremeno, neki ljudi pomno planiraju kako će urediti pozadinu prije chatanja”, smatra Hagener.

Pillo Talk
Scena iz filma “Šaputanja na jastuku” iz 1959. godine (Foto: Universal)

Iako je trenutno vruća roba u svijetu dnevne komunikacije s obitelji, prijateljima i suradnicima, split-screen u filmskoj umjetnosti postoji – više od stoljeća. U komediji “Šaputanja na jastuku” s Doris Day i Rockom Hudosnom iz 1959. godine ta se tehnologija, primjerice, koristila kako bi se prikazalo udaljavanje ljubavnika. “Još 1913. godine redatelj Lois Weber koristio je “suspence split-screen” tehnologiju. U holivudskim filmovima šezdesetih godina, rijetko se upotrebljavao kako bi publika bolje razumjela dvije paralelne radnje. Danas smo na tu estetiku naviknuti kroz rad na računalima. Koriste ga i filmaši poput Briana de Palme, Quentina Tarantina i Ang Leeja“, otkriva profesor Hagener i dodaje da u ovoj pomami za takvim načinom komunikacije još nije vidio nešto van okvira zadanog.

Doprijeti do prijatelja, popričati s njim dok u pozadini vrište najljepše police s knjigama i najvrjednije slike zasad je komunikacijski imperativ. O dodatnim forama i mogućnostima koje pruža split-screen komunikacija promišljat ćemo očito kad sve ovo završi. Većina nas ionako čeka da sve te svakodnevne Zoom i Insta-kavice što prije postanu tek lijepa uspomena. Priznajte, sve duže od desetak minuta u tim grupnim pozivima zapravo je – beskrajno naporno. Hvala pikselima i kilobajtima, super ste, ali mi Balkanci bismo ipak – na stvarnu kavu.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More