Sustavni nedostatak institucionalne potpore plesnom repertoaru

Ana Begić, Jadranka Đokić, Iva Mihalić
Prostor djetinjstva obuhvaćen je vremenom nedisciplinirane mašte koje se s godinama, ako smo bili sretni provesti ga relativno bezbrižno, pretvara u nostalgiju i sjećanje na neoromantičnu stopljenost s prirodom, slobodom i nerazumijevanjem za opterećujuće kanone obazrivosti.

U nekoherentnoj i fragmentarnoj dramaturgiji Gorana Ferčeca i Jasne Žmak povremeno se otkrivala dječja, ujedno i filozofska, potreba za objašnjenjem nastanka svijeta i nejasna potraga za smislom.

J. Đokić, D. Gojić, A. Begić, I. Jončić, I. Mihalić

Premijerna dislociranost Mi smo kraljevi, a ne ljudi, autorskoga projekta Matije Ferlina (1982.), u Kineski paviljon podsvjesno može sugerirati sustavni nedostatak institucionalne potpore plesnom repertoaru koji se, da bi našao svoje mjesto unutar nacionalne kuće, ipak donekle mora prilagoditi dramskome repertoaru.

Snovitost i fragmentarnost raspršenih dječjih misli koje u svijetu okrenutom naopačke, onome u kojem odrasle misle i čine isključivo dječje, zapravo ne prati nikakav suvisao i smislen narativ. Nosioci predstave Livio Badurina, Ana Begić-Tahiri, Jadranka Đokić, Dušan Gojić, Ivan Jončić i Iva Mihalić glasom, tijelom i zaigranošću sugestaivno grade svijet dječjih uloga. Pomicanje granica u ekspresivnosti i emocionalnome angažmanu posebno zapanjuje u Dušana Gojića, kao što dječji bijes, uvjerljivost i vidljiva zaigranost raste iz uloge u ulogu u Ane Begić-Tahiri.

Iva Mihalić, Livio Badurina, Ana Begić, Jadranka Đokić

No, nedostatak smislenosti narativa te svojevrsna dekonstrukcija pokreta i jezika nadaje osjećaj praznine te vrijeme nedisciplinirane maštovitosti djetinjstva postaje prostorom samoće i udaljenosti bliži odraslima, negoli djeci. Taj osjećaj sveprisutne praznine ne može nadomjestiti estetski dojmljiva i funkcionalna scenografija Mauricija Ferlina koju prati kostimografija Desanke Janković i Matije Ferlina. Djetinjstvo u odraslih s vremenom postaje razgovor s fotografijama ili minulim fatalizmom, stoga njegovo promišljanje zahtjeva mnogo više hrabrosti, mnogo više od službe filozofiji jezika koja u potrazi za značenjem postaje sama sebi svrhom.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More