Sustavni nedostatak institucionalne potpore plesnom repertoaru

Ana Begić, Jadranka Đokić, Iva Mihalić
Prostor djetinjstva obuhvaćen je vremenom nedisciplinirane mašte koje se s godinama, ako smo bili sretni provesti ga relativno bezbrižno, pretvara u nostalgiju i sjećanje na neoromantičnu stopljenost s prirodom, slobodom i nerazumijevanjem za opterećujuće kanone obazrivosti.

U nekoherentnoj i fragmentarnoj dramaturgiji Gorana Ferčeca i Jasne Žmak povremeno se otkrivala dječja, ujedno i filozofska, potreba za objašnjenjem nastanka svijeta i nejasna potraga za smislom.

J. Đokić, D. Gojić, A. Begić, I. Jončić, I. Mihalić

Premijerna dislociranost Mi smo kraljevi, a ne ljudi, autorskoga projekta Matije Ferlina (1982.), u Kineski paviljon podsvjesno može sugerirati sustavni nedostatak institucionalne potpore plesnom repertoaru koji se, da bi našao svoje mjesto unutar nacionalne kuće, ipak donekle mora prilagoditi dramskome repertoaru.

Snovitost i fragmentarnost raspršenih dječjih misli koje u svijetu okrenutom naopačke, onome u kojem odrasle misle i čine isključivo dječje, zapravo ne prati nikakav suvisao i smislen narativ. Nosioci predstave Livio Badurina, Ana Begić-Tahiri, Jadranka Đokić, Dušan Gojić, Ivan Jončić i Iva Mihalić glasom, tijelom i zaigranošću sugestaivno grade svijet dječjih uloga. Pomicanje granica u ekspresivnosti i emocionalnome angažmanu posebno zapanjuje u Dušana Gojića, kao što dječji bijes, uvjerljivost i vidljiva zaigranost raste iz uloge u ulogu u Ane Begić-Tahiri.

Iva Mihalić, Livio Badurina, Ana Begić, Jadranka Đokić

No, nedostatak smislenosti narativa te svojevrsna dekonstrukcija pokreta i jezika nadaje osjećaj praznine te vrijeme nedisciplinirane maštovitosti djetinjstva postaje prostorom samoće i udaljenosti bliži odraslima, negoli djeci. Taj osjećaj sveprisutne praznine ne može nadomjestiti estetski dojmljiva i funkcionalna scenografija Mauricija Ferlina koju prati kostimografija Desanke Janković i Matije Ferlina. Djetinjstvo u odraslih s vremenom postaje razgovor s fotografijama ili minulim fatalizmom, stoga njegovo promišljanje zahtjeva mnogo više hrabrosti, mnogo više od službe filozofiji jezika koja u potrazi za značenjem postaje sama sebi svrhom.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...