”Mi i oni” – propuštena prilika obračunavanja sa školstvom

U bogatoj Kaliforniji gdje se uz filmsku industriju smjestila i Silicijska dolina 2018. počeo je višednevni štrajk tisuća prosvjetnih radnika iz Los Angelesa. Tek po njegovom završetku, početkom 2019., poneki su se mediji poput britanskog Guardiana raspisali o toj borbi za bolje uvjete rada, manje razrede, više pedagoga i knjižničara te posljedično povećanje plaće. Iako je veliki broj roditelja podržao štrajk, čuli su se i nezadovoljni glasovi o njihovu nedovoljnom uključivanju u procese odlučivanja. Koliko me sjećanje na vlastito školovanje služi, sindikalni štrajk naših učitelja i nastavnika bio je gotovo redovna godišnja pojava. Riječ je naravno o duhovnoj pustoši devedesetih.

Krize u obrazovanju nisu rezervirane isključivo za ove naše tranzicijske krčme, itekako su prisutne i u zapadnim europskim zemljama, isključimo li poželjne skandinavske modele. Učitelji iz Velike Britanije bježe od Švicarske, Dubaija pa sve do Nepala. S jedne strane kao da se susrećemo s elitizmom privatnih škola i fakulteta, a s druge sa sve većom nejednakosti te sve lošijim materijalnim uvjetima u javnim ustanovama. Nepovjerenje u sustav poprima zabrinjavajuće razmjere te je stoga sve popularnije školovanje od kuće ili na daljinu preko interneta. Društveni su pritisci na nastavnike, roditelje i učenike preveliki u svijetu gdje će radnu snagu ionako uskoro zamijeniti roboti.

Teško je izvan tog društveno-ekonomskog konteksta i dugotrajnog štrajka naših prosvjetara izolirano promatrati autorski projekt redatelja Darija Harjačeka, dramaturginje Katarine Pejović, ansambla ZKM-a i polaznika Učilišta, ”Mi i oni”, koji se svodi na površno reproduciranje svega onoga što smo o školstvu dosad čuli i vidjeli u medijima. U tim se stiješnjenim učionicama (scenografija Vesne Režić) načinju problemi s disciplinom, sukobom interesa, roditeljima željnim kontrole, parafrazira se stvarno pismo nastavnice Tamare Šoić, monolozi su ispovjedni, a najveći problem hrvatskog školstva biva jedna crkotina na nastavničkoj katedri. Kao da smo se ugodno smjestili u razred maturanata Marije von Trapp, a ne u svakodnevicu gdje ima siromaštva, PTSP-a, agresije, markiranja, opijata, seksualnosti, smrti, loših međuljudskih odnosa i sigurno barem po jedan bully u razredu. U ovom razredu praktički nema ni povišenih tonova, a nastavnici su tu da analiziraju.

U mnoštvu nanizanih i načetih problema obrazovnog sustava ne nude se rješenja jer se odmah prelazi na drugu situaciju – izmjenjuju se tipizirani dijalozi, daje se karakterni presjek profesora, brzo se uz nešto glazbe (Damir Šimunović) i straha od mature ide dalje. Umjesto razrade eventualno jednog ozbiljnijeg problema iz više različitih perspektiva, dobili smo mozaik koji više nalikuje na tapšanje po ramenu, nego na ono što bi uistinu provokativno kazalište trebalo biti – stalno navođenje na krivi trag i postavljenje pravih pitanja, onih koje će glavna struja uredno gurati pod tepih. S obzirom na velik broj grupnih scena, teži su i glumački iskoraci, no tu posebno valja istaknuti Natašu Dangubić kao mamu-autokrata koja unosi nepohodni humor na scenu.

Prisjetivši se nekih od ponajboljih filmova o školstvu poput francuskog Razreda i njemačkog Vala teško se oteti dojmu propuštene prilike progovaranja o rak-rani koja se nezaustavljivo širi našim obrazovnim sustavom već gotovo trideset godina odajući poraznu sliku o društvu u cjelini. Društvu u kojem svaki pokušaj dijaloga završava na mi ili oni.

Anđela Vidović

Foto: ZKM

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More