Knjiga “Meštrovićev znak u Zagrebu” ili nepoznato o poznatom

Zapis o nekoj knjizi opravdano je započeti opisom knjige na način kako bismo je naveli da neke isječke njezinog teksta ili u njoj zabilježenih misli autora citiramo jer time dobivamo niz važnih informacija koje će nas potaknuti da knjizi pristanemo dati svoju pozornost ili pak da to odbijemo. U slučaju knjige koja je pred nama spomenuti bi zapis izgledao ovako: Vujanović, Barbara. Meštrovićev znak u Zagrebu, Muzeji Ivana Meštrovića, Zagreb. 2017. Barbara Vujanović kustosica je Atelijera Meštrović u Zagrebu i profesionalno se bavi ostavštinom kipara Ivana Meštrovića (1883, Vrpolje, Hrvatska – 1962, South Bend, Indiana, USA).

Naziv nam knjige kazuje da se autorica u najnovijoj svojoj knjizi bavi onim dijelom Meštrovićeva opusa koji je vezan uz grad Zagreb. Samim je time bez osnova čitatelju očekivati da će se tekstnom šetnjom kretati kao što bi to mogao da je riječ o monografskom zapisu o Meštroviću ili pak znanstvenoj studiji u kojoj se u uže stručnom smislu obrađuju neki od brojnih umjetničkih aspekata kipareva opusa. Knjiga je objavljena u izdanju Muzeja Ivana Meštrovića, fondacije posvećene “očuvanju, istraživanju i promicanju djela i života Ivana Meštrovića, jednog od najistaknutijih hrvatskih umjetnika prve polovice 20. stoljeća, koji je djelovao kao kipar, slikar, arhitekt i pisac”. Institucija je to čija je prvenstvena zadaća promicati nove spoznaje te učvršćivati dosadašnju svijest o važnosti lika i djela Ivana Meštrovića za našu sredinu. Knjigom “Meštrovićev znak u Zagrebu” ta je zadaća nastavljena, a uloga je kipareva djelovanja u našem glavnom gradu dobila brojne dodatne i arhivskim istraživanjem potkrepljenje referencije o kojima se do njezina objavljivanja nije puno znalo.

Većina će se istraživača bez izraženoga grča prihvatiti teme koja nije bila često ili uopće znanstveno obrađena do početka njihova bavljenja njome. U tom slučaju istraživač najvećem dijelu svoga rada osigurava status znanstvenoga doprinosa i autentičnosti. Svaka valjano iznesena činjenica osobni je doprinos autora znanstvenom području na kojem djeluje što ga konačno čini meritornom osobom za svako buduće istraživanje u kojem će se produbljivati obrada te teme. Da bi se bavio neotkrivenim, znanstveniku je potrebno prethodno uočiti ili nazrijeti veo koji prikriva predmet njegova interesa.

Međutim, netaknutih je i spoznajno „praznih“ tema vrlo malo pa je većina znanstvenika primorana zadovoljiti se činjenicom da na istraživački put krenu sljedeći već naznačene staze prekrivene spoznajama (ili zabudama) koje su im prethodnici ostavili u miraz. Na području društvenih i humanističkih znanosti ovakva je pozicija gotovo predestinirana. Tim je putem krenula i Barbara Vujanović. Pozicija iz koje ona počinje pisati o temi “Meštrović” obilježena je snažnim dihotomijskim karakterom. On se ogleda u suprotstavljenosti između lagodnosti odabrane teme – za koju se zna da je bitna za hrvatsku i zagrebačku kulturnu povijest pa trud neće ostati bez traženoga odjeka – te činjenice da se o odabranoj temi već toliko toga napisalo da bi se autoričin zadatak mogao svesti tek na nezahvalno pobrojavanje podataka i njihovo stavljanje u skolastički okvir.

Prije no što počnem čitati knjigu stručnog ili šire znanstvenog karaktera nastojim pogledati njezine sadržajne margine pod kojima mislim na svakako nužne referencije i korištenu literaturu. Impresivnih pet stotina referencija te pozamašni popis literature u kojem se ističu bibliografske jedinice iz brojnih arhiva garancija su da je knjiga plod predanoga istraživačkog rada. Kroz poglavlja Javne skulpture i spomenici, Djela u crkvama, Arhitektonski projekti, Djela u muzejskim zbirkama te Izgubljeni Meštrovićevi prostori: Galerija Meštrović u Ilici 12 i Atelijer na Josipovcu 5 čitatelj neće dobiti samo rekapitulaciju činjenica s kojima se možda već susreo, nego će ga autoričin interes za skrivenu osobnu povijest Meštrovićevih nastojanja uvesti u svijet niza turbulentnih okolnosti u kojima se kipar našao svojom ili tuđom “zaslugom”.

Vujanović nas u uvodnom dijelu podsjeća kako je ova publikacija prilika “da se podsjetimo prethodnih tumačenja, te da otkrivanjem nekih manje poznatih podataka otvorimo mogućnost novima” te kako joj je namjera “na jednom mjestu temeljito atribuirati, objediniti postojeća saznanja i pridružiti im nova.” Posežući za brojnim referencijama autorica vješto nijansira gradbene niti tekstne cjeline oblikujući tekst koji nije tek kompilacija do sada zabilježenih spoznaja o ovoj temi, nego je zbir ispisanoga protkan njezinim nenametljivim stavovima koje čitatelj doživljava kao svojevrsne dogme.

Autorica je knjige svjesna da je o Meštroviću ispisano već tisuće araka. Ipak, to nije uzrokovalo blokadu njezina istraživačkog instinkta. Štoviše, upustila se ona ipak uspeti na leđa zapisanih tekstnih divova te unići u brojne arhivske odaje ne bi li pogledom iskusnog i načitanog poznavatelja Meštrovićeva opusa (u)vidjela nešto što ostali istraživači nisu mogli (jer nisu znali), nisu htjeli ili nisu stigli zabilježiti. S posvemašnjim pravom recenzentica Snješka Knežević tvrdi da je autorica Vujanović tekstom knjige “potvrdila visoku razinu poznavanja djela Ivana Meštrovića te kulturne i društvene povijesti Zagreba u razdoblju kojim se bavi.” Autorica se, dodaje Knežević, poziva na “istraživanja arhivskih izvora, periodike, dnevnih novina i literature Meštrovićeva doba (od početka do sredine dvadesetog stoljeća), na ukupnu literaturu o Meštroviću sve do recentnih studija, napokon navodi relevantnu literaturu o urbanističkom razvoju i arhitekturi Zagreba.”

Dalibor Prančević, također jedan od recenzenata, ističe da je ova monografska obrada Meštrovićeva doprinosa Zagrebu važna jer se do sada “nije pristupilo ovakvom objedinjavanju svih ‘znakova’ jednog umjetnika što ih je ostavio u javnom prostoru, bilo da je riječ o materijalnim ili nematerijalnim vrijednostima.” Kako se iz navedenoga citata Prančevićeve recenzije ne bi naslutilo da je temeljna vrijednost ove knjige samo u pobrojavanju i objedinjavanju Meštrovićevih znakova u Zagrebu, s autorom nastavljam: “Zasebna obrada historijata pojedinih spomenika, analiza njegove recepcije kao i sudbine rezultat su predanog istraživačkoga rada i stručnog iskustva građenog na opusu Ivana Meštrovića.

Iako je pri nastanku knjige korištena metodologija znanstvenog istraživanja, tekstovi su pisani na način prilagođen široj publici. Knjiga i u njoj sadržani tekstovi izrazito su informativni i donose posvema nove spoznaje o djelima koje je u Zagrebu ostvario i postavio jedan od najspominjanijih umjetnika dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj.” Prančević je u redcima recenzije istaknuo bitan doprinos knjige – u njoj se donose nove spoznaje o “najspominjanijem” umjetniku u nas. Služeći se rječnikom HRT-ova TV kalendara, rekao bih da je ova knjiga karakterom u njoj sadržanoga teksta namijenjena rubrici “Nepoznato o poznatom”.

Katalog sadržanih javnih skulptura i spomenika, djela u crkvama, arhitektonskih projekata te umjetnina u zbirkama obuhvaća popis od “Timor Dei” (1903.), “Portreta Petra Baranija“ (1903.) ili “Zdenca života” (Beč, 1905., postavljen 1912.) sve do spomenika Nikoli Tesli (Syracuse, SAD, 1954., postavljen 2006.) i “Susreta Stepinca s Kristom” (1960.). Pomislio bi možda čitatelj kako će čitajući knjigu i gledajući u njoj brojne vrlo kvalitetne fotografije Meštrovićevih djela dobiti (sve)obuhvatni uvid u opus našega kipara. Međutim, traženo neće naći, barem ne ako knjigu predmnijeva kao uvod u Meštrovića.

Iako je u njoj predstavljen široki tematski spektar Meštrovićeva cjelokupnog opusa koji nadilazi samo medij kiparstva i premda je između korica oslikano Meštrovićevo znakovlje u kontekstu zagrebačke gradske sredine u razdoblju od pedesetak godina – ako se u obzir uzme godina postavljanja spomenika Tesli na današnju lokaciju, onda se može govoriti o gotovo čitavom stoljeću – ipak knjiga nije nalik kratkom uvodu u Meštovićev opus, a još manje sažeti pregled njegova cjelokupnog djela. Obuhvaćeno nam vremensko razdoblje govori nešto drugo, a to je spomen Meštrovićeve višedesetljetne povezanosti s kulturnom i akademskom klimom Zagreba u kojem je djelovao kao profesor na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt (kasnije prerasloj u Akademiju likovnih umjetnosti), a jedno vrijeme i njezin rektor te uvaženi kulturni radnik. Konačno, u knjizi se o Meštrovićevu djelu ne govori previše jer se težište stavlja na brojne događaje koji su se oko toga djela ispleli te na njihove posljedice.

Zbog toga ovdje ukoričene spoznaje treba shvatiti kao (arhivsku) nadgradnju teme Meštrović te važan doprinos kulturnoj povijesti grada Zagreba. O opravdanosti svoga pothvata autorica raspreda na samom početku knjige u poglavlju Čitanje baštine kao znaka gdje valorizirajući Meštrovićev zahvat u zagrebačku urbanu cjelinu, kako skulpturama tako i arhitekturom, ističe da kipar glavnom gradu daje “pečat suvremenosti” sudjelujući tako zajedno sa svojom generacijom u transformaciji Zagreba “od austro-ugarskoga grada 19. stoljeća u moderni grad 20. stoljeća.”

Citirajući Umberta Eca Vujanović piše: “Znak je upravo ono što se može tumačiti.” Budući da se predstavlja niz Meštrovićevih znakova prisutnih u gradskoj jezgri Zagreba, možda se opravdano na kraju pitati zašto je u nazivu knjige ta mnoštvenost znakova svedena na singular pa umjesto “Meštrovićevi znakovi…” stoji “Meštrovićev znak…”. Možda zato što je baš knjiga taj singular proizašao iz jednog mogućeg tumačenja pronađene i istražene mnoštvenosti povezane s jedinstvom lika i djela Ivana Meštrovića. A možda i ne.

Igor Loinjak

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...