Oči širom zatvorene pred najvećim hrvatskim kulturocidom današnjice – Meštroviću, oprosti!

Sto dvadeset stuba koje vode do posljednjega počivališta Ivana Meštrovića, crkvice Presvetog Otkupitelja u Otavicama, isklesano je u tamnom bračkom kamenu. Njegova ljetna rezidencija, današnja Galerija Meštrović u Splitu, također je izgrađena od toga plemenitog materijala, ali u svijetloj varijanti. Dorski stupovi i popločenje od bračkoga kamena u atriju zagrebačkoga doma, današnjega muzeja Atelijera Meštrović, unose duh Mediterana i klasične tradicije u srce srednjoeuropskoga Gornjeg grada.

Mauzolej obitelji Račić, crkvica Gospe od Anđelâ u Cavtatu, anđeoski izgleda u bračkom kamenu”, zapisala je arhitektica Eva Vaništa Lazarević 1989. godine u svojoj magistarskoj radnji posvećenoj Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Za neizvedeni Meštrovićev projekt crkve Krista Kralja u Trnju naručen je najkvalitetniji brački bijeli kamen, s. Giorgio. Kupljeno je oko 450 vagona, a u Zagreb je na početku Drugoga svjetskog rata prispjelo oko 150 vagona. Tadašnji zagrebački gradonačelnik Mato Vene Starčević izjavio je: „Nikada toliko kamenih blokova u Zagrebu!“ Kasnije je dio kamene građe premješten na Mirogoj, pa je od njega sagrađena Grobnica heroja, a više je kamenih blokova 1957. godine prevezeno do Save i ugrađeno u Most slobode.

Danas pak možemo izjaviti: nikad toliko nerazumijevanja za Meštrovićevu baštinu u Zagrebu. Predmet nerazumijevanja i nepoštivanja jedan je od njegovih najznačajnijih projekata, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, koji je, nota bene, umjetnik darovao Zagrebu, a razradio ga je s vrsnim arhitektima – Haroldom Bilinićem, Lavoslavom Horvatom, Zvonimirom Kavurićem, Nikolom Molnarom i Ivanom Zemljakom, te Dragom Iblerom i Lavoslavom Kaldom kao konzultantima.

Ukupno je u zgradu Meštrovićeva paviljona ugrađeno 2540 tona kamena.

Ta markantna rotonda koja svojim dimenzijama i strukturom diktira dinamiku okolnoga urbanoga tkiva, sazdana je također od bračkoga kamena, veoma bitnoga za Meštrovića i međuratnu arhitekturu. Jednako kao što je s iznimnom pomnjom kao kipar posezao za mramorom, sadrom, drvetom i broncom, Ivan Meštrović je s velikom pažnjom pristupao odabiru arhitektonskoga kamena, čiju je obradu povjeravao najvještijim majstorima.

Kamenarske radove na Meštrovićevu paviljonu izveli su njegovi stalni suradnici, poduzeće Šperac i Marasović iz Splita. Ukupno je u zgradu ugrađeno 2540 tona kamena. Za izgradnju pročelnih zidova koristio se kamen iz Pučišća, za unutarnje radove i opločenje vestibula kamen iz Splitske, a za stube i podove kamen iz kamenoloma Oklade pokraj Škripa. Tu raznovrsnost prati i raznovrsna obrada: tambur prvoga kata obrađen je na krupni šiljak čekića, donji tambur na krupnu zubaču, a stupovi na finiju zubaču.

Različiti materijali, kamen i stakleni valjci ugrađeni u kupolu, kao i sama forma i grandioznost građevine, pridonose njezinoj apartnosti kojom se ističe u ovom dijelu Europe, i zbog koje ju je, na posljetku, prisvajao svaki politički sistem koji se od dovršetka izgradnje izredao u Hrvatskoj.

U ime konsolidacije prilaznoga stubišta, koje je bilo oštećeno zbog desetljeća nemara, Meštrovićev paviljon podvrgnut je neprimjerenom zahvatu uslijed kojega se uništavaju posve zdravi blokovi kamena, te se mijenjaju trogirskim kamenom s lokaliteta Vrsine.

Meštrović se uporabom bračkoga kamena pripojio dugotrajnoj tradiciji: od bračkoga kamena sagrađeni su primjerice katedrala sv. Jakova u Šibeniku, trogirska katedrala, te Peristil Dioklecijanove palače u Splitu. Također, nadovezao se na postojeću situaciju: građevina predstavlja indikativni kontrapunkt zgradi Burze, projektu Viktora Kovačića, dovršenoj 1927. godine. Pročelja obje građevine optočena su bračkim kamenom, a Meštrovićev paviljon za razliku od ranijega primjera ne sadrži vokabular klasičnih redova.

Eva Vaništa Lazarević o odnosu Meštrovića i kamena uočila je: „Materijal kamen, njegovo osmišljeno sredstvo, prisutan je cijelo vrijeme njegova života – u kiparstvu i u arhitekturi. Samo nakratko, u Švicarskoj, bez atelijera, u nemogućnosti radit će skulpture u drugom materijalu. (…) Posebnu pažnju Meštrović na svojim arhitektonskim ostvarenima polaže na izvedbu i brušenje samog kamena. Grublje i finije obrađivanje klesanaca, različita zrnatost površine potvrđuje njegovu grafičku darovitost.“

Za izgradnju pročelnih zidova koristio se kamen iz Pučišća, za unutarnje radove i opločenje vestibula kamen iz Splitske, a za stube i podove kamen iz kamenoloma Oklade pokraj Škripa… U ime konsolidacije prilaznoga stubišta Meštrovićev paviljon podvrgnut je neprimjerenom zahvatu uslijed kojega se uništavaju posve zdravi blokovi kamena, te se mijenjaju trogirskim kamenom s lokaliteta Vrsine.

Povjesničar umjetnosti Maro Grbić, poznavatelj gradnje u kamenu, ukratko je sažeo radove na građevini: „Osim oštećenih i raslojenih blokova vanjskog stubišta uklonjeni su i zdravi blokovi, a cijeli očuvani blokovi pod stupovima su ispiljeni i razbijeni. Novoizrađene stube, napravljene iz kamena koji je strukturom sličan izvornom kamenu, nisu obradom bliske izvornim stubama. Zapravo je nedavnim radovima uništen cijeli donji dio Meštrovićeva paviljona, nestalo je puno više izvorne građe nego što je to oštećeno djelovanjem vode i smrzavanja. Namjerna devastacija starog radi ugradnje novoga.“

Konzervator-restaurator Hrvoje Malinar, čije su glavno područje rada kameni spomenici, ovako je komentirao izmjenu blokova: „Da sam kojim slučajem bio angažiran kao konzultant za te radove, kao konzervator složio bih se s njihovim privremenim odstranjivanjem prije svega radi obnove dotrajale hidroizolacije. Ukoliko bih se osobno uvjerio u očuvanost tih blokova, dao bih ih obraditi bučardom (kao što su obrađivani novi elementi) radi dobivanja ujednačenog izgleda arhitekture, te bi ih ponovo ugradio na odgovarajuće mjesto. To nije isto kao što bi bilo preklesavanje nekog kamenoga reljefa ili ukrasa. Tu se radi samo o arhitektonsko-građevnim elementima, koji su u neku ruku ‘potrošni materijal’ kojeg treba prema potrebi obnavljati.“ Pojasnio je i specifičnosti i varijetete bračkoga kamena: „Postoji više vrsta i varijeteta bračkoga kamena ovisno o kamenolomu iz kojeg se vadi. Oni se međusobno razlikuju po boji, izgledu izbrušenog ili poliranog prereza, kao i po fizikalnim svojstvima.“ Smjernice restauracije su prema Hrvoju Malinaru veoma jasne:

Za zamjenski kamen treba koristiti istovrsni kamen (tj. iz istog lokaliteta kao i original). Nakon ugradbe se kemijskim tretmanom (vodoodbojni konsolidanti) mogu poboljšati fizikalna svojstva kamena tako da se produži njegov životni vijek. A kad se nakon 50 ili 100 godina kamen ipak raspuca, treba ga opet zamijeniti kamenom iz istog lokaliteta.

“Glede primjedbe kako tonski uskladiti novi kamen sa starim, očuvanim blokovima, preporučujeum čišćenje starog kamena. Neće se moći postići stopostotno usklađivanje, ali će se tonski približiti stari patinirani, odnosno prljavi kamen, novom”, pojašnjava Malinar te nadodaje: “Mogu spomenuti jedan primjer iz svoje prakse. Kada smo restaurirali fontanu na zagrebačkom Kaptolu, ljudi su prigovarali da ona svojom svježinom vizualno odskače od oronule katedrale i okolnih zgrada. Ja sam im odgovarao da onda treba postupno obnoviti katedralu, kao i sve okolne zgrade, pa će sve biti ujednačeno. Trebalo je vremena, ali to je postupno urađeno i to je sada jedna skladna cjelina.“

Malinar za primjer neadekvatne primjene zamjenskoga kamena navodi zagrebačku katedralu na kojoj je uporabljen rimski travertin (travertino romano) koji je i po postanku i strukturi različit od originalnoga kamena. “Original je miocenske starosti i nastao je kao morski sediment, a travertin je hidrotermalnoga podrijetla. Originalni kamen je imao laganu žućkastu boju i tipičan je za gradnju u ovom dijelu Hrvatske, dok rimski travertin ima hladnu svjetlo sivkastu boju. Prema smjernicama dobivenim na temelju opsežnog istraživanja trebalo je za katedralu vaditi najkvalitetnije varijetete bizečkoga vapnenca (tzv. litavac i nuliporni vapnenac), koji bi u potpunosti odgovarali kao zamjenski kamen, ali je tada prevladalo mišljenje jednoga tadašnjeg autoriteta”, ističe Malinar.

Podsjetimo, osnovno načelo zaštite i očuvanja spomenika kulture je valoriziranje i očuvanje cjeline predmeta sa svim povijesnim slojevima. Dakle, ono što je povijest dobroga ostavila treba i sačuvati. Promjene zaštićene baštine su prihvatljive ako su nužne zbog očuvanja cjeline ili nesmetane upotrebe. Čini se samorazumljivim, no postupak s Meštrovićevim paviljonom ukazuje na sasvim drugačiji pristup. „Uklonimo staro da bi postavili novo, koje će po vizualnom dojmu i načinu dorade odudarati od ostatka cjeline“, upozorava Maro Grbić.

Prema knjizi „Građenje prirodnim kamenom“ (Crnković i Šarić, 2003.) kamen s lokaliteta Vrsine ima vrijednost otpornosti na habanje 28,6, dok bračko „veselje unito“ ima vrijednost 32,16 a „veselje unito A“ ima 27,1. S druge strane „vrsine“ ima znatno manji porozitet (3,0 %) i vodoupojnost samo 0,52 %, a to je otprilike pet puta manje od poroziteta „veseljla unito“. Znači, u tom pogledu kamen „vrsine“ je otporniji na smrzavicu.

No, spomenimo još neke primjere građevina na kojima je korišten brački kamen, poput berlinskoga Reichstaga, palače Hofburg i zgrade Parlamenta u Beču, katedrale u Liverpoolu, zgrade Parlamenta u Budimpešti, predvorja zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, Bijele kuće u Washingtonu. Većina tih gradova nema ništa topliju i blažu klimu od one u Zagrebu, dapače!

Odlična poznavateljica umjetnikova arhitektonskog opusa, Ana Deanović zapisala je sljedeće u tekstu „Meštrovićevi prostori“ 1986. godine: „Zgrada je prečesto pregrađivana, prostor oko nje mijenjan, nisu poštivane umjetničke vrijednosti Doma, a i one su prošle brojne kritike i negativne ocjene. Unatoč tome, prema mom mišljenju, Dom umjetnosti značajan je spomenik našega graditeljstva. Nastao je u stvaralačkoj suradnji brojnih stručnjaka: kamenara, graditelja, klesara, kipara i inženjera, pa je već i takva suradnja značajan moment u razvoju našega graditeljstva. Sudjelujući na toj nesvakidašnjoj gradnji mnogi su ponijeli dragocjena iskustva koja su unaprijedila naše obrte, vrednovanja građe i njezinu znalačku primjenu.“

Ovaj nadahnuti i precizni odlomak koji notira razinu i kompleksnost izvedbe, podcrtava nedostatke aktualne obnove, primarno onaj korištenja različitog kamena. Današnje konzervatorske studije su vrlo detaljne, od snimaka početnog stanja, do analize materijala i prijedloga zahvata. To su deseci crteža, stotine fotografija, razne kemijske i fizikalne analize, opisi i razrade mogućih intervencija. Te studije nisu predočene javnosti. Hoćemo li ih ikada dobiti?

Da cijela stvar bude još tragičnija, sve se događa u godini u kojoj Meštrovićev paviljon obilježava 80. godišnjicu od podizanja i otvorenja, a Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, koje ga je pod nazivom Hrvatskoga društva umjetnosti „Strossmayer“ dalo sagraditi, slavi 150. obljetnicu svojega osnutka.

Značajne obljetnice se obično slave dostojnim gestama, odavanjem počasti koja se ponajbolje ostvaruje kreativnim kontinuitetom, koji poštuje razinu kvalitete zatečenoga, a ne unizuje je, kao što je učinjeno s Domom hrvatskih likovnih umjetnika, s kojega se briše ingeniozni kiparski i arhitektonski rukopis Ivana Meštrovića.

Autorski projekt čini jedinstvo forme i materijala, a to je u ovom slučaju ozbiljno narušeno. Povlačeći paralelu sa Zdencem života, na relaciji kružne forme, u kojoj se uočava slojevita strukturalna i simbolička vrijednost značenja, Radovan Ivančević je u članku „Kružna forma u opusu Ivana Meštrovića“ (1988.) zaključio da je Meštrović s Domom hrvatskih likovnih umjetnika postigao čistoću apsolutnoga govora arhitektonskih oblika. Aktualnim „pomlađivanjem“ oni su podvrgnuti vulgarnom neukusu arhitektonske plastične kirurgije.

Barbara Vujanović

Foto: Hrvatski državni arhiv i Maro Grbić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...