Mediji su krivi za devijacije društva – kao što je ogledalo krivo za prišteve na bradi

U nekim čudnim vremenima živimo. Jako je popularna društvena kritika i lamentiranje o tome kako je nekoć bilo divno i krasno, cvale su ruže, a sad je naopako, nezaposlenost je, recesija, kriza morala i društvenih vrijednosti.

Imamo, dakako, i spremnog Pedra koji visi ovaj put: medije. Doslovno ne prođe dan a da negdje, na društvenim mrežama, portalima, komentarima, promišljanjima, birtijaškim razgovorima… u stvarnom svijetu, dakle, ne naletiš na tezu o tome kako su mediji dno dna, lešinari, glavni krivci što je crno i mračno i takvo kakvo jest trenutno, a dovoljno je pogledati kroz prozor i znati da stvarno nije lijepo.

A ne mogu si pomoći, stvarno ne mogu, a da ne pomislim kako je teza „mediji su krivi za sve“, neka dvadesetprvostoljetna inačica onih ranijih o tome da su za sve krivi američki filmovi, kompjuterske igrice, kapitalizam, komunizam, ustaše, partizani, britanske tajne službe, jalnuški diletanti, Polet i činjenica da Alexu ne daju klavir. Uvijek je netko kriv, netko izvana, neka nevidljiva sila koja upravlja događanjima i čini da nam je upravo tako kako jest – a to je bez iznimke na ovim otužnim, a tako lijepim prostorima, jednostavno loše.

Zašto pišem ovo? Radi ove kolektivne histerije oko dvije podmetnute bombe u Zagrebu. Ne samo što smo saznavali – ako bolje pogledate – nikakve činjenice iz sata u sat, nego subotnja izdanja novina donose detaljan portret čovjeka koji – u trenu dok ovo pišem – nije osumnjičen niti optužen. Istini za volju, ne navode mu ime i prezime: uglavnom ime i inicijal prezimena ili su jako fini pa napišu samo V.B. Ali zato stavljaju galerije fotografija, opisuju čime se bavio, navode naziv njegova sportskog kluba pa je lako – doslovno trinaest sekundi guglanja – pronaći njegovo ime, prezime, Facebook profil. Ali piše lijepo – V.B. – pa nismo prekršili pravila novinarske etike. Nismo naveli ništa o čovjeku koji je možda samo bio na krivom mjestu u krivo vrijeme. Možda je nesporazum, možda je pokušao sam maknuti tu vražju bombu, možda su u šumi. Ne znamo. Ali subotnje se naslovnice i portali diče informacijama pa usput kao proture tezu da „nije hrvatske nacionalnosti“, što odmah u društvu u kojem živimo budi asocijacije na petu kolonu i Srbe.

Naravno da me ljuti neprofesionalnost dojučerašnjih mi kolega. Razbješnjuje me nedostatak osobnog i profesionalnog morala i principa. Žalosti me, kao čovjeka, činjenica da nitko od tih mojih nekadašnjih kolega jer s novinarstvom srećom više nemam nikakve veze, nije stao i razmislio o šteti koju rade nekome za kog još eto, ne znaju je li stvarno poremećena budala i opasan čovjek, petokolonaš, zli Srbin ili Marsovac. Ljuti me nepostojanje novinarskih standarda, ljuti me što cijela korisna i potrebna struka odlazi k vragu, ljuti me nepravda. Ali to je manje važno u ovoj priči. Svatko tko je došao do ovog odlomka sad s odobravanjem kima glavom i vjerojatno si u sebi misli da su novinari stvarno gamad. Mediji nas samo truju svojom propagandom, šire negativnosti kao da ih nemamo dovoljno. Sramota ih bilo, je li tako, najbolje da propadnu.

Ali znate što, to jednostavno nije istina. Mediji su gamad i stoka i krivi su za sve ovo jer pokazuju društvo u kojem živimo. Pokazuju što je nama, građanima ove zemlje 2013. godine, važno, na što postavljamo naglasak, kako pristupamo svijetu oko sebe. Ne sviđa vam se slika? Buhuhu, nije ogledalo krivo što model ima kriv nos i prišteve na bradi. Nisu mediji krivi jer nisu bili krivi ni filmovi ni računala ni društvene mreže ni mobiteli ni CIA ni Crna ruža ni heavy metal. Krivi smo si sami jer nas zanima, jer nas silno zanima tko je taj čovjek koji leži u bolnici ozlijeđen, zanima nas je li stvarno naš ili njihov, zanima nas odakle je, kako izgleda. Zanima nas, jednako kao što nas je kolektivno zanimalo kako to radi Severina, zanima nas jer si ne možemo pomoći, jer ćemo javno pljunuti na znatiželju te vrste, ali intimno, u sebi, ipak ćemo kliknuti taj portal i taj link i taj video, ipak ćemo kliknuti i pogledati, ulogirati se na portal i ostaviti komentar u kojem pljujemo njih i pozivamo na ubojstvo i linč i tkoznaštojošne.

Mediji su krivi jer provaljuju na Facebook profile svakog tko se posljednjih godina našao u interesu javnosti i pravdaju to činjenicom da, eto, ako je na Facebooku dostupno je, šta se tko ima buniti. Mediji su krivi jer hvataju svaku ovakvu vijest i trče kao oni Duracellovi zečići s jednog kraja grada na drugi, s jednog dramatičnog javljanja na drugo, uzbuđeni kao školarke.

Mediji su krivi, tko bi drugi bio.

Samo, ma kako nisko pali mediji posljednjih 20 godina, a nisko su pali, nisu mediji bili ti koji su znali i vidjeli onaj slavonski užas od neki dan, i promatrali svakodnevno ono troje djece koja su polako umirala. Nisu oni, mi smo. I promatramo hrpu takvih sitnih, svakodnevnih užasa, okrećući od njih glavu, praveći se da nije naša stvar, govoreći si da se nikad ništa ne bi promijenilo ionako, govoreći si da sustav treba djelovati, pričajući si priče koje su lažne i neistinite, ali su zgodna utjeha da ne moraš iskoračiti izvan granica svojeg poznatog svijeta i pokušati se izboriti za neku iluziju pravičnosti i ljudske topline. Pa nas onda – oprostite na izrazu – zapravo zaboli kurac za sve ružno što se događa i pokrivamo i oči i uši i usta.

Ma, mediji su krivi. Mediji truju ovo naše zdravo društvo, mediji uništavaju našu ljudskost koju u svakoj prilici iskazujemo. Tako je.

 Iva Ušćumlić Gretić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...