Medena zemlja: Nema života u gladi za profitom

Medena zemlja (Медена земја, 2019., 89 min)

Režija: Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov

Kamera: Samir Ljuma i Fejmi Daut; Montaža: Atanas Georgiev; Glazba: Foltin

Točno dvadeset pet godina nakon nominacije za Najbolji strani film za “Prije kiše” Milče Mančevskog (četrdeset ako ubrajamo i kratkometražni dokumentarac “Dae” Stole Popova u bivšoj Jugoslaviji), jedan makedonski film kandidat je za Oscara, i to u dvije kategorije – Najbolji dugometražni dokumentarni film i Najbolji strani film. “Medena zemlja” najavila je međunarodni pohod s prošlogodišnjim trijumfom na Sundanceu, ali nitko nije očekivao takav nevjerojatan uspjeh. Postao je i presedan – prvi je put dokumentarni film nominiran u više od jedne kategorije. Što je svijet vidio i prepoznao u priči o Hatidže Muratovoj, posljednjoj uzgajivačici divljih pčela u Europi?

Ponajprije duboko ljudsku i okrutnu priču o preživljavanju u jednom, za nas danas, nepoznatom svijetu, ali i priču о ljudskoj prirodi, pohlepi i narušavanju prirodne ravnoteže putem sukoba dvaju različitih načina korištenja prirodnih resursa te nesposobnosti očuvanja svijeta za generacije koje dolaze. Riječ je o netipičnom dokumentarnom filmu u kojem ne postoji jasna granica između realnosti i fikcije (iako se danas zapravo rijetko može govoriti o ”čistom” dokumentarcu). Tu se uzima u obzir ne samo tekst, nego i kulturni kontekst, kao i onaj iz primatelja. Podjela ne ovisi toliko o dijegetskoj razini, koliko o metakomunikacijskim kodovima. Ipak univerzalna ekološka poruka, bez neke posebne geografske odrednice te krajolik koji može biti bilo gdje na planeti, ono je što čini ”Medenu zemlju” izuzetnim ostvarenjem.

Hatidže živi s bolesnom i poluslijepom majkom Nazife, psom i mačkama u napuštenom selu Bekirlija, u središnjem dijelu zemlje. Među porušenim kamenim kućama nema cesta, daleko je razvijeni svijet kad nema struje i vode. Protagonistice su posljednje stanovnice nekadašnjeg sela koje je većinom bilo naseljeno s Jurucima, manjinskom grupom turskog porijekla. Ona proizvodi med koji im je jedini izvor prihoda. Kad dobije dovoljno meda, odlazi u grad, prodaje ga i kupuje namirnice za majku i sebe. Riječ je o prikazu života u skladu s tradicijom Juruka: očekuje se da će se posljednja kći brinuti o svojim roditeljima; ne može se udati i imati vlastitu obitelj dok su roditelji još živi.

Njezina jednostavna životna filozofija temelji se na dijeljenju i koegzistenciji s prirodom – ”polovica meni, polovica pčelama”. Taj naizgled stabilan mikrokozmos s jedinstvenim zvukovima zujanja pčela i njezina prizivanja ”mat, mat, mat” bit će narušen dolaskom nomadske obitelji Husseina i Ljutvie Sam sa sedmoro djece, prikolicom i stadom krava. Tu nastaje konflikt kao pokretač priče – Hatidže se nalazi pred ozbiljnim izazovom kada je u pitanju spašavanje pčela te očuvanje njihove prirodne ravnoteže. Želja za brzim profitom, borba da prehrani obitelj i pritisak od kupca meda tjera Husseina da prekrši ključno pravilo uzimanja samo polovice meda, a to rezultira potpunim kolapsom njegovih košnica. Kad jedan prekrši pravilo, svi plaćaju cijenu.

Autori su nekoliko puta naglasili u intervjuima kako je priča nastala sasvim slučajno jer su prvotno trebali snimiti kratki dokumentarni film o bioraznolikosti rijeke Bregalnice. Preko domaćeg su stanovništva čuli za fascinantnu Hatidže. Nakon tri godine snimanja i skoro četiristo sati materijala dobili smo čudesni film o čovjeku i prirodi, čija je nominacija za Oscara inspirirala mnogobrojne makedonske umjetnike. ”Medena zemlja” ujedno je portret i duboko ljudska priča, antropološka studija i personal point of view. Poruka je jasna. Nećemo preživjeti u svijetu gladnim za profitom. Bit ćemo svjedoci vlastitog uništenja.

Elena Koprtla

Foto: NEON

*”Medena zemlja” može se pogledati u Kinoteci, Kinu Tuškanac i Metropolisu u MSU.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More