Mayales: Prate nas neke loše karme, no i dalje ne pristajemo na površne albume

Intervju tjedna

Posljednjih godina malo je povrataka na scenu, posebno u kreativnom smislu, bilo uspješno poput onoga Mayalesa. S drugačijim, potpuno novim zvukom uskrsnuli su univerzalno prihvaćenim i višestruko nagrađivanim albumom “2” koji je prošle godine dobio jednako impresivnog nasljednika zvanog ”Simbol za sunce”. Uoči večerašnjeg koncerta u Tvornici, kojim slave i 25. rođendan benda, razgovarali smo s frontmenom Petrom Beluhanom.

 

Koncertom u Tvornici obilježavate i 25 godina benda, koliko će se set-lista razlikovati od one na, nazovimo ih tako, regularnim nastupima?

Definitivno će se razlikovati, želimo je “posoliti” tako da svima bude jasno da mi tu nešto slavimo. Iako mrzim priču u kojoj je jedan koncert bolji od drugog, Mayales uvijek pokušava biti “the best”. Da li je to “utabani” repertoar ili će biti neka nova pjesma nije bitno. Tamo gdje ova luda postava izađe, to mora biti naš vrh i mislim da takav pristup nikome u publici ne bi smio ostaviti dojam da nam je stalo do ovog koncerta manje ili više od nekog drugog. Volim reći da se ne želim služiti PR trikovima kao što su najave gostiju, zvučnim imenima, ovakvim ili onakvim popisom pjesama.

Kako to da na koncertima ne svirate stvari iz devedesetih, barem u promijenjenim aranžmanima bližim ovome što danas radite?

Mislim da je sad već prilično jasno da Mayales zazire od 20. stoljeća, onog dijela kreativnosti koji je tada napravljen, za što ima više razloga. Jedan je što se tog vremena i ne sjećamo nešto živo. Također, to je po prirodi stvari potpuno drugačija harmonijska, melodijska i ritmička konstrukcija i nekako zaziremo od toga da ulazimo u nju i pretvaramo je u 21. stoljeće. Dakako, s vremenom i taj dio lagano otvaramo. Da nema toliko izazova ispred nas na ovom novom materijalu, uključujući i neke pjesme koje još nismo ni objavili, vjerojatno bi se bavili starim stvarima. Ovako imamo previše posla oko brušenja detalja u sadašnjem repertoaru. A i muzika se od devedesetih toliko promijenila da mi se čini kako ne bi trebalo miješati kruške i jabuke. To ne znači da se sramim onog materijala, nego se možda osjećamo bolje ako ostane zaključen u vremenu kada je bio u svom “peaku”. Postoji i jedan apsurd – danas se o “Svima želim raj za sve” govori kao o nekom važnom, kultnom albumu, međutim, mi to nismo doživjeli u ono vrijeme. Sve to se dogodilo naknadno, ljudi koji su ga slušali su u međuvremenu odrasli i dobili priliku da kažu nešto naglas pa se skupio jedan kritičan broj glasova koji ga je pretvorio u važan, odličan album. Imali smo i tada popunjene koncerte, sviralo se, bilo je burno, ali nismo imali taj status koji “Svima želim raj za sve” danas ima.

Kako su izgledali počeci Mayalesa? Negdje sam pročitao da ti nisi bio u nekoj najranijoj postavi?

U prvoj, ranoj postavi sam još nešto pjevušio, prije nego što smo izdali album, negdje od ’93 do ’95 ili ’96. Međutim, moj primarni zadatak bio je komponirati, skupljati i graditi bend pa mi se činilo da imam dosta posla oko svega toga, a i da bih svojim vokalom kvario bend kakav zamišljam. Spletom sretnih okolnosti, počela se pojavljivati i Valerija Nikolovska koju smo upoznali u Saloonu, Kiki Beluhan je “ubijao” repertoar Jamiroquaija… prirodno se počelo događati da nam dolaze vrhunski vokali i nije bilo potrebe za mene. Imali smo tri jaka pjevača, uz Valeriju i Kikija bila je tu i Inja Pavlović, dok sam se ja dobro osjećao za pultom kreirajući sliku, ton i repertoar. Ono što danas nemam, a onda sam imao jest prilika da vlastiti bend gledam iz perspektive publike. Tada sam tom slikom bio izuzetno zadovoljan i sretan, bio je veliki izazov baviti se time da gledaš vlastiti bend, popravljaš detalje na sljedećim probama, zvuk, svjetlo, interpretaciju. I pojavljivanje na pozornici je važan faktor.

Nakon uspjeha „dvojke“ odlučili ste promijeniti producenta. “Simbol za sunce” mi zvuči dosta eksperimentalnije, eklektičnije, koliko je sama priroda pjesama utjecala na odluku da radite s Jurom i Pavlom iz Svadbasa?

Probat ću biti suvisao premda je to tema o kojoj bih mogao pisati eseje. Coki, producent “dvojke”, veliki autoritet i guru, naš veliki prijatelj i stvarno važna faca hrvatske glazbene scene, je Mayales spasio iz jedne prilično eksplozivne atmosfere koja je vladala do objavljivanja albuma. Mi smo tijekom 13 godina pauze dva puta kretali snimati album, natrpali smo kompjutere sa stotinjak pjesama, pisali smo i za druge pa smo se u svom tom kaosu izgubili, u smislu gdje je tu Mayales. Tek kad se Coki primio posla, poslušao i selektirao pjesme stvar je krenula na bolje. Izabrao ih je dvanaestak, krenuo snimati i odlučio ono najvažnije, što do polovice snimanja uopće nije bilo poznato, a to je tko će biti pjevač. Demo snimke na kojima sam pjevao skice onoga što bi neki vokal trebao otpjevati, njemu su zvučale dovoljno lucidno, bizarno i interesantnije nego da je tamo jedna Gabi Novak, Natali Dizdar, više se i ne sjećam koga smo sve maštali pozvati da nam budu vokali. Do sredine rada na albumu nismo bili ni sigurni hoćemo li uopće zvati ovo Mayales; možda je to bio ključni trenutak za masu problema koje danas imamo – što smo zadržali ime iako je ovo žanrovski kvantni pomak. Kada se dogodila “dvojka” i taj veliki comeback, bili smo toliko zadovoljni da bismo s Cokijem mogli i htjeli raditi do kraja života. Naravno, čovjek je zauzet, svatko ima svoj tempo života, posla i u trenutku kada smo bili zreli za sljedeći album, Coki je bio okupiran Jinxima. Krenuo sam grebati, tražiti i razmišljati o producentu pa sam, između ostalog, došao do Jure i Pavla sa sljedećom idejom: da li bi s nama radili, ne ovaj album koji se danas zove “Simbol za sunce”, nego onaj iza, gdje ćemo tražiti novi zvuk. Razmišljao sam o nekoj novoj, četvrtoj inkarnaciji Mayalesa, dok mi je ovaj materijal zvučao baš “Cokijevski”. Spontanim spletom okolnosti, koji ne mogu čak ni razložiti u “timelineu”, počeli smo raditi s njima i ispostavilo se da radimo treći album! Na kraju smo dobili “Simbol za sunce”, zbog kojeg između ostalog trenutno i razgovaramo, ali priča je bila drugačije malo planirana.

Uzmemo li u obzir da njih dvojica često i sviraju s vama, hoće li na idućem albumu možda sudjelovati i autorski?

Vlado i ja imamo neke “želje i pozdrave”, neke vizije, ideje i ambicije. To je tako skoro zadnjih 20 godina. Ono što je konstanta u svemu tome je da život okrene stvari na svoj način, a mi uskočimo na taj vlak koji je brži od nas i vodi igru. Naravno, ova treća inkarnacija je toliko dobra i toliko smo sretni s njom da bih odmah potpisao da nas osam-devet koliko se skupilo na “Katran sessionu” krene raditi na novim pjesmama. Kamo sreće da je tu i autorski upliv Jure i Pavla u obliku komadića teksta, harmonijskog kruga ili nekog groovea. No, oni se u to ne guraju, a i pretpostavljam da bi, kada bi im obaveze dopustile, prije pisali za Svadbase. Skladanje je proces koji puno traži, više ne možeš sebi dopustiti površne albume, 21. stoljeće zahtijeva promišljene stvari i mislim da im sviranje u Mayalesu dođe kao neki ispušni ventil. Bilo bi mi drago da se ova postava zatvori u studio na dva mjeseca i radi novi materijal, ali to je nerealno. Naprosto ti životne okolnosti ne dopuštaju da odeš u, na primjer, Sloveniju, ostaviš obitelj i poslove te se na par mjeseci zatvoriš s ekipom i snimaš. Vjerojatnije je da ćemo opet naći neki prostor, mi to zovemo atelje, iz kompjutera izvući pedesetak demosa, fokusirati se na njih 20 i tražiti da li su Jura i Pavle slobodni.

Svojedobno sam pričao s jednim dobitnikom Porina koji mi se žalio kako je zahvaljujući nagradi ostao bez dosta koncerata pošto su promotori zaključili da će sada podići cijenu pa si ih neće moći priuštiti. Kakva su vaša iskustva s “najvećom diskografskom nagradom u Hrvata”, osim što ste sada i službeno rokeri?

Mayales i Porin je jedna škakljiva tema, gdje sam ekstremno pažljiv da niti jedna strana ne pomisli da smo ravnodušni prema bilo čemu. Svaki naš Porin, a nakupila ih je za tri albuma lijepa količina, je velika čast i mi smo zbog toga ponosni i sretni. Mala digresija – Mayales je sastavljen od minimalno pet duša koje žive i promišljaju Mayales, ja govorim u svoje ime. Mi smo vrlo počašćeni kritikama i samom nagradom struke. Želio bih istaknuti da navijam za Porin i smatram da je važan, zbog čega svim srcem želim da se održi i da bude referentan. No, on je po svom statutu zadužen da se bavi ukupnošću hrvatske glazbe, što predstavlja jedan problem koji povlači čitav niz nuspojava, kao i ova koju si spomenuo. Nas prati karma jednog naslova iz intevjua koji je glasio “mijenjali bi Porin za 10 poštenih koncerata”, zbog čega osjećam da smo se zamjerili Porinu, što nam nije bila intencija. Naprosto smo bili tužni što, s jedne strane, ljudi steknu dojam da smo popularni, uspješni, slavni i održivi, a to ne oslikava stanje na terenu. Jedno vrijeme nam se činilo da prirodna publika kojoj Mayales pripada ne gleda Porin, a ako ga i vide smatraju to dokazom da smo otišli desno, kada nam je prirodna pozicija lijevo, zbog čega dolazi do kontraefekta. Nitko tu nije kriv, takvo je stanje stvari. Prva postava Mayalesa, iz “Svima želim raj za sve” faze, 2000. je godine dobila šest nominacija, odnijeli smo kući jednu nagradu i nakon tog trenutka nije uslijedio niti jedan poziv za svirku. Poslije onog iz 2012., suludog Porina kada smo osvojili za album godine, alternativni album i produkciju, poziva je bilo, ali su se prorijedili. Ne zaključujem da treba bježati od Porina, nego mislim da se tu nešto zbiva, ne znam što. Reci mi ti.

Izgubio je na važnosti, a i oni koji ga još uvijek prate, poput kritičara, smatraju ga sprdnjom.

Ja mislim da je zadatak Porina toliko kompleksan da ne može sve zadovoljiti. Ali je i dalje dobar presjek situacije na sceni, a smatram i da je važnije gledati što se može popraviti, kako pomoći, nego okrenuti leđa i reći da to nije dobro. Ali da se vratimo na onaj dio pitanja o Porinu i rocku. Ispalo je apsurdno da Mayales dobiva rock Porina, možda smo se i zamjerili nekim kolegama, ali volim reći sljedeće: kada nas se pitalo gdje vi spadate, nismo znali bolji odgovor. Ako je u pop kategoriji Mia Dimšić, nemam ništa protiv nje, ali u toj onda nije Mayales. Prije šest godina postavljalo se isto pitanje, otišli smo u alternativu i ponovno se nekima zamjerili. Uzeli smo nagradu, djelomično nam je bilo neugodno, ali nismo imali osjećaj da smo time ikoga prevarili. U konačnici, niti Grammy ne može pomiriti sve probleme koji se događaju na sceni, ne može biti brz kao umjetnost. Porin je dopustio da izdanja koja nisu kod službenih diskografa budu nominirana. Međutim, ti ih kao vlasnik albuma s Bandcampa moraš nominirati sam, ako to nisi učinio nemoj se ljutiti na Porin što te zaobišao. Ne želim biti odvjetnik niti jednoj niti drugoj strani, samo želim pomoći u razumijevanju čitave priče.

“Simbol za sunce” imao je vrlo upečatljiv cover, singlovi koje ste skinuli s njega također prate zanimljivispotovi. Koliko vam je općenito važan vizualni dio čitave priče?

Mnogi mi kažu da mi je i previše važan, da katkad trošim previše vremena na razmišljanje o vizualima, o poruci, o tome da svaki vizual koji izađe iz radionice bude nešto drugačije, neki komentar vremena. S te strane sam jako sretan, “Simbol za sunce” je inače jedan od prvih covera koji smo dali u ruke nekom drugom, da ga nismo radili sami, i ispalo je fenomenalno, spektakularno. Dogodila se genijalna suradnja s Daliborom Barićem koji nam je u međuvremenu napravio i dva-tri spota, brdo vizuala, klik s njim mi izgleda poput nečega što se događalo našim glazbenim uzorima. Kako sreće da to potraje, on je sve zauzetiji, priznatiji i primjećeniji, napravio je nedavno i suludi cover za Bilk.

Objavili ste i live session iz Katrana koji, osim koncerta, najavljuje i izlazak obljetničkog DVD-a. Što će se naći na njemu?

Sama riječ DVD je možda i najnespretnija, odmah bih iskoristio priliku da je ispravim u nekakav videoprogram. Voljeli bismo napraviti dokumentarac o “Simbolu za sunce”, u trajanju od otprilike sat vremena, taj “Katran Session” imamo ideju postaviti kao dokumentarni zapis kako to zvuči live. Tome se nadamo priložiti snimke s koncerta u Tvornici, a s ovim smo albumom napravili i najviše videozapisa dosad, sigurno tu ima nekih bisera. Napraviti i razgovore s ljudima koji su bili ključni za album. Ono što je dobro jest činjenica da u cijeloj toj priči osjećam razumijevanje i podršku diskografske kuće Aquarius Records. U našim krugovima, na glazbenoj sceni je posljednjih godina, ako ne i desetljeća gotovo bogohulno hvaliti diskografa, ali moram reći da Mayales uživa nevjerojatnu podršku.

Meni se čini da oni koji objavljuju na Bandcampu najviše kenjaju po diskografima.

Nadam se da ćeš tu rečenicu ostaviti u intervjuu, sklon sam to potvrditi.

Imate li još nekih “obljetničarskih” planova? Tipa snimiti live album, s obzirom da ova postava svirački zaista ubija?

Potegnulo se pitanje live albuma i ono ulazi u bubanj zajedno s još desetak tema koje nam prolaze kroz glavu, trebamo fokusirati svoje sljedeće ambicije. Dojma sam da trenutno nema interesa za live album, možda bi bilo bolje uložiti novac na seriju vinilnih izdanja naših dosadašnjih albuma. Love nema puno, treba taktizirati što je bitnije. Time ponovno dolazimo do početka i kraja svake teme, a to je koliko i što Hrvatska može podnijeti? Nedavno mi je postavljeno pitanje o novom albumu, na što odgovaram da bih ga vrlo rado napravio, čak i dvostruki, ali ima li realnog interesa za novu glazbu Mayalesa ili bilo kojeg drugog benda, da li hrvatska realnost može podnijeti toliku količinu pjesama? Možda bi strateški pametnije bilo pokušati se proširiti po regiji i vratiti uloženo u Mayales, da na temelju dosadašnjeg truda postanemo održivi. Jer, Mayales nije održiv bend, ne bismo mogli živjeti samo od toga.

Nekad davno bili smo kolege na portalu VIP Music. Kako si završio na “tamnoj strani”, kako si počeo pisati kritike?

Drago mi je da spominješ taj dio moje karijere. Već duže vrijeme živim od mjuze, to je život koji smo davno nazvali pristojno klošarenje. U jednom trenutku karijere pristojnog klošara imao sam vremena predavati u Ljubljani, na multimedijskoj školi sa svjetskom licencom, čime sam bio poćašćen, kao i prilikom da pišem o glazbi. Neko vrijeme sam pisao u VIP Musicu, što je bilo sjajno iskustvo. Prije toga sam devet godina radio u diskografiji i na sve to sam jako ponosan jer mislim da mi je pomoglo proširiti horizonte, razumjeti i jednu i drugu stranu glazbene industrije. Pisanje recenzija je fenomenalna škola života, ne mislim da sam tamo briljirao, ali smatram da sam puno toga naučio, na kraju krajeva i to da nisam imao dovoljan odmak da dobro procijenim stvari, što se očekuje od tebe, kolega, i od svih koji se bave kritikom. Sjećam se nekoliko albuma i izvođača s kojima sam napravio gaf, u diskografskoj i u kritičarskoj karijeri. Jedan od većih je svakako što nisam bio za potpisivanje Jinxa, odavno sam se zbog toga ispričao i Cokiju i Jinxima. Propustio sam potpisati i Svadbas, Rundeka, pa i Edu Maajku, to su gafovi zbog kojih se kajem. Što se recenziranja tiče, isto sam napravio dosta loših procjena – proglasio bih neki album neinventivnim pa ga čuo godinu dana kasnije i shvatio da je u pitanju jako dobar materijal.

Vedran Harča

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...