Matošev radikalni prekid s konformizmom

Zagrebačka posveta A. G. Matošu povodom 114. godišnjice njegova povratka iz Pariza u Zagreb

Koji su to hrvatski pjesnici stasali u tami vlastite, samoizabrane samoće? Kako su živjeli poeziju , koliko su time riskirali, i jesu li u svom izboru išli do kraja? Na kraju krajeva gdje im je bio kraj, jesu li se uopće držali granica, kakve su to bile samoće u tami pjesničke imaginacije, što ih je vuklo u te dubine tuste?

Teatar poezije autorskim projektom Gorana Matovića Zagrebačke posvete otvorio je bolna pitanja stvaralaštva jednog od tih iznimnih ”tamnih pjevača” – Antuna Gustava Matoša Pod starim krovovima, u gostionici tam prek’ kod Žnidaršića. U programu su sudjelovali Damir Šaban kao Matoš, Nikša Marinović iznoseći Matoša u bolnim previranjima, i na kraju pjevajući s izvođačima neobična imena Olovni ples. Bio je to zanosni dvojac te snažna i ekspresivna izvedba gdje je prvi glas svirao na gitari, a drugi prateći davao je ritam udarajući dlanovima o stol.

Otvoren je tako A.G. Imaginarij 3. prosinca povodom 114. godišnjice rođenja, iako je ”veliki čovjek” rođen 13. lipnja 1873. godine s jasnim proročanstvom babice pri porodu: ”bit će veliki čovjek, ali –  mnogo će i trpjeti”. Odrastao je Matoš u Zagrebu i sve se odvijalo uobičajenim slijedom do prijelomnog trenutka kada je odlučio biti prognanikom u svijetu zbilje i poezije. Do smrti je služio poput kakva zarobljenika moćnoj i svemoćnoj riječi, i u riječ je usamljenički utonuo 1914., ali ne zauvijek.

Pred punim Krovovima, čovjek do čovjeka stajaše i započinje svoj monolog Matoš glasom Damira Šabana, Gorana Matovića i Nikše Marinovića, iznoseći fragmentarno sjećanja, dojmove, dvojbe i jadikovke na brojne životne prepreke. U mladosti je neposredno pred odlazak u vojnu službu odlučio definitivno i nepovratno pobjeći u daleki svijet. Bio je to Pariz, svijet njegovih maštanja i nadanja, svijet velikih očekivanja i nedokučivih izazova.

Ubrzo se našao u četiri oka s tamnom stranom izabranog egzila, usred samoće u slobodi, veoma skučenoj i zahtjevnoj. U tim okvirima trebao je živjeti i stvarati jer drugog svijeta za njega više nije bilo. Upravo je u toj egzistencijalnoj stiješnjenosti nastajala njegova poezija, proza i sva ona zamamna igra riječi.

Razumljiva je stoga njegova nestalnost, zajedljivost, ogorčenje, ali i samokritičnost.

Šaban kao Matoš uvjerljivo je u svojim interpretacijama ujedinio sve komponente njegove osobnosti u kojoj se ogledao samoživi, pobunjeni prognanik i pjesnik, prozaik, esejist, jednostavno umjetnik. Ono što je protkalo njegov govor, riječi i svakodnevne pobune, proturječja i zazore, bio je ironijski odmak pogođen i dojmljivo prikazan u širokom rasponu. Zgražao se sve više i strasnije nad političkom situacijom u maloj zemlji Hrvatskoj u vrijeme Austro-Ugarske.

Politikantstvo tadašnjih narodnih zastupnika, svi oni šarlatani koji su se svakodnevno ukazivali u žiži zbivanja i brojni manipulatori izazivali su prvo bijes, zatim parodiju i na kraju bi preostao nemoćan osmijeh. Intelektualni krugovi toga vremena tvrdoglavo su ustrajali u ograničenom i zatvorenom prostoru uskih interesa, nesposobni za nove proboje i radikalne promjene u pisanju i pjevanju, neosjetljivi za prepoznavanje novih umjetničkih pravaca, aktualnih stilova i kritičkih analiza tada novog nadolazećeg vremena.

Sve je to potaknulo Matoša na iskorak i radikalni prekid s konformizmom. Zapadao je zbog toga u proturječja, na mahove se visoko uzdizao, no još je brže padao. Unatoč tim proturječjima hodao je putem visoko nametnutih kriterija, no na kraju bi se povlačio sve do mučnih samoporicanja. Izgarao je u stalnom plamu borbe, osporavanja i potvrđivanja, pohvala i pokuda, trenutnih oduševljenja i dubokih poraza u svijetu nazbilj.

Upravo je takvim ponašanjem, provokativnim i izazivačkim pisanjem sam sebe dovodio pred dilemu – prihvatiti zadane granice mišljenja i djelovanja u realnom povijesnom kontekstu ili udarati u te samoproglašene granice.

Svojim je britkim stilom, drukčijim pristupom u proznom izričaju, slobodom stvaralačke provokacije udarao u te granice, prelazio ih je i demontirao. I ostao je usamljen, ali nije posustajao. Kad god sebe je ironizirao, smijao se na vlastiti račun, demaskirao svoju poziciju u Parizu, ismijavao se bijednoj i siromašnoj svakodnevici velegradskog preživljavanja i osobitim žarom se poigravao svojom sjenom i ništavnim položajem u redu europske kulture i umjetnosti. Istodobno je procjenjivao i vrednovao novi duh umjetnosti osobito u prozi i poeziji, i to je znao prikazati i prenijeti taj duh u materinski jezik. Utkao je novu stvarnost u domaću riječ oplemenivši iskustvo života i svijeta svojih sunarodnjaka.

Rugao se skučenu životu, prozivao građane, nagrizao je staro ne bi li izraslo novo klateći se na rubovima i na opasnim granicama.

I nije bilo uzalud, niknulo je novo sjeme, mladice su izrastale gotovo preko noći i onda kad su ga nadrasle, ostajale su poput plamtećih stupova baš kao što je on izgarao za buduće koji danas s njim svijetle u tamnim samoćama, autentičnim izvorima novih izričaja i dostignuća.

Miroslav Artić

         

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More