Matičin okrugli stol „Kultura u medijima“ otvorio Pandorinu kutiju: Je li kultura ostala bez publike, sredstava i kritičara?

Matica hrvatska ove godine slavi 150 godina izlaženja „Vienca“ i 25 godina obnovljenog „Vijenca“ (književni list u formi u kakvoj ga danas poznajemo). U sklopu obljetnice tog jubileja Matica organizira niz događanja među kojima je bio i okrugli stol na temu „Kultura u medijima“ na koji smo bili pozvani.

Sama inicijativa je itekako dobra, potrebna i vrijedna. Za istim su se stolom u četvrtak, 16. svibnja susreli državni tajnik Ministarstva kulture, Krešimir Partl, glavni urednici nekih najpoznatijih HTV-ovih emisija i programa, te glavni urednici iz naših velikih i nešto manjih novinskih kuća kao i mi s neprofitne scene.

Vlatka Kolarović, urednica Trećeg programa (HTV3) i zaštitno lice Vijesti iz kulture izrazila je zadovoljstvo odličnim praćenjem emisija s trećeg programa na platformi HRTi što dokazuje kako se kultura prati, ali ne na onaj ustaljeni način koji traži sjedenje ispred TV-a u određenom vremenu. Zrinka Turalija Kurtak, urednica redakcije Kultura (HRT), također zaštitno lice Vijesti iz kulture, približila je svima neke detalje i probleme iz svog djelovanja. Pojasnila je kako je i na HRT-u kao i u svim drugim medijima potrebno „licitirati“ s određenim temama i nadati se da će ih nadređeni prihvatiti. Dražen Ilinčić kojemu je prvome u povijesti javne televizije uspjelo dobiti prime time za emisiju iz kulture kazao je da su za sada povratne informacije gledatelja dobre. Njegova „Kultura s nogu“ nije nas oborila s nogu, ali nema nam druge nego dati joj priliku. Za stolom su bili i glavni urednici kulturnih rubrika Jutarnjeg (Romina Peritz), Večernjeg (Milena Zajović), Novog lista (Kim Cuculić), Malog Koncila (Branimir Stanić), Hrvatske katoličke mreže (Siniša Kovačić), te predstavnik Fakulteta političkih znanosti, izv. prof. Igor Kanižaj koji je predstavio studentske novine Global i portal Global.hr te nekoliko neprofitnih medija među kojima su se u kratkoj raspravi uzvanicima obratili Nenad Bartolčić, glavni i odgovorni urednik Modernih vremena i moja malenkost ispred Arteista.

Hoće li nas spasiti sredstva iz Europskog socijalnog fonda?

Pandorina kutija po pitanju kulture u medijima otvorena je tako po tko zna koji put. Krešimir Partl, državni tajnik iz Ministarstva kulture odlučio je dobro iskoristiti svojih „pet minuta“ pa je, „svjestan da sve to još nije dovoljno“ pohvalio dotok silnih milijuna iz Europskog socijalnog fonda istaknuvši kako Ministarstvo provodi već dva poziva koji su sufinancirani iz sredstava ESF-a (Umjetnost i kultura za mlade i Umjetnost i kultura 54+) dok je 15.travnja 2019 otvoren i (privremeni) poziv na dostavu projektnih prijedloga pod nazivom „Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I.“ Dogodilo se to punih 15 mjeseci nakon što ga je ministrica Obuljen Koržinek najavila kao natječaj koji „uskoro izlazi“.

Poziv se provodi u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020., a usmjeren je na unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama i podizanje razine javne svijesti o njihovim pravima. Pozivom će se financirati aktivnosti jačanja kapaciteta medijskih djelatnika (novinara) te proizvodnja i objava programskih sadržaja medija namijenjenih povećanju vidljivosti ranjivih skupina. Prihvatljivi prijavitelji su neprofitni nakladnici medija. Ukupni iznos bespovratnih sredstava prve faze iznosi 15.000.000,00 HRK. Udio financiranja po pojedinom projektu iznosi 100 % prihvatljivih troškova, od čega je 85 % osigurano iz sredstava Europskog socijalnog fonda, dok će obavezni udio nacionalnog sufinanciranja od 15 % osigurati Ministarstvo kulture iz Državnog proračuna Republike Hrvatske.

Fotografija: Mirko Cvjetko

Budući da sam imala iskustvo vođenja projekta iz poziva Umjetnost i kultura za 54+ znam kako se vrlo lako može dogoditi da projekt provedete s 40% sredstava, odnosno da ga samofinancirate. Projekt Mladi za 54+ koji se provodio u udruzi Svjetski savez mladih Hrvatska, a čija sam bila voditeljica, završio je 23. siječnja ove godine. Još uvijek čekamo odgovor na završno izvješće od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva koja ima ulogu posredničkog tijela. Drugim riječima, još nismo dobili povrat sredstava koja su potrošena u posljednjem kvartalu provođenja projekta. Dakle, državni tajnik zaboravio je pojasniti dinamiku trošenja ESF novaca koja male medije i udruge može skupo stajati jer Nacionalna zaklada očito nema dovoljan broj ljudi koji bi pravovremeno pratili provedbu pa kasne s isplatama. U međuvremenu, vi kao provoditelj projekta ne možete kasniti s isplatama jer mjesec dana nakon završetka projekta morate podmiriti sve račune kako biste mogli poslati završno izvješće (slavni ZNS – zahtjev za nadoknadom sredstava) temeljem kojeg tražite isplatu novca koji ste potrošili. Reći ćete – čemu služi polog od 40 %? On jest zamišljen kao svojevrsni most koji vam omogućuje da provodite projekt ne ulažući vlastita sredstva, međutim kada se dogodi da opravdana sredstva za prvi kvartal kasne pet do šest mjeseci onda ste u problemu. O ESF-u koji su kulturnjaci počeli gledati kao posljednji bastion iz kojeg će se u budućnosti (o)braniti boje kulture pisao je vrlo detaljno kolega Luka OstojićKulturpunktu.

Nadalje, gospodin Partl pojasnio je kako je drugu godinu za redom raspisan Javni poziv za predlaganje programa koji potiču razvoj publike u kulturi u Republici Hrvatskoj za 2019. godinu. Na tom je natječaju Arteistu dodijeljeno 20 000 kn, iznos koji je dovoljan za postavljanje pilota te se će jedino kontinuitetom uvidjeti njegovi stvarni rezultati u razvoju publike. Spomenuo je i novi Nacrt zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti koji je već digao djelatnike u kulturi na noge, a o kojem je detaljno pisala povjesničarka umjetnosti i muzeologinja Sonja Švec Španjol. O svemu lijepome što nam se iz resornog ministarstva sprema i na čemu su radili možete pročitati ovdje.

Medijima glavne struje nedostaju likovni i kazališni kritičari?

Upravo su manjak i razvoj publike te slogan kako kultura ne prodaje novine postali lajtmotivom izlaganja i komentara. Jutarnji i Večernji kao i Novi list imaju problem s približavanjem sadržaja mladima. Također, tuže se kako nitko ne želi raditi kao novinar u kulturi. Nažalost, zbog nedostatka vremena za raspravu (jedina boljka koju možemo predbaciti organizatoru ovog okruglog stola) kolega iz Modernih vremena i ja nismo dobili odgovor na pitanje kakvi se uvjeti daju tim mladim kritičarima kad nitko za njih ne želi raditi. Uostalom, poznato je kako mladi danas masovno pristaju na freelance oblike suradnje pa bi sigurno pristali biti i vanjski suradnici velikih medijskih kuća. Ako kod nas u Arteistu pristaju na neredovitu lemozinu, vjerujem da bi pristali i na honorare puno stabilnijih medijskih kuća. Već nekoliko mjeseci sam u potrazi za poslom i ne sjećam se da je itko tražio bilo kakav oblik suradnje koji bi se ticao kulture u medijima.

Čini mi se stoga jako problematično i licemjerno govoriti o tome kako „nema kritičara“ dok u nekim kulturnim rubrikama bez ikakve uredničke intervencije osvane kako je Čehov bio romanopisac, a neki su pisci postali ujedno i ravnatelji. Kritičara ima, ali su na rubovima manjih ili neprofitnih medija (uz mnogobrojne Arteistove suradnike spomenimo samo neke izvan našeg medija, primjerice likovni kritičari Nikola Albaneže i Ksenija Baronica koji redovito pišu za Art magazin Kontura kao i arhitekt i umjetnik Antonio Grgić, kazališni kritičari Ana Fazekaš i Leon Žganec-Brajša, književni kritičari Dinko Kreho i Vanja Kulaš, glazbena kritičarka Ivna Franić i dr. U uredničkom sam se angažmanu susrela s konkretnim problemom nepismenosti i nekritičnosti mlađih generacija, ali me teatrologinja i dramaturginja Mira Muhoberac, glavna urednica za književnost u Vijencu opovrgnula davši primjer brojnih vrlo dobrih tekstova koje dobiva i koji ostaju na „lageru“ nikad objavljeni jer Vijenac ima ograničen broj stranica na kojima izlazi. Vidim dva rješenja u tom slučaju – da Vijenac razvije portal na kojem bi mogao puno više objavljivati u dužim formama, negoli je to moguće u tiskanom izdanju, ili da se sve te kritičare usmjeri na mainstream novine čiji urednici tvrde da nemaju dovoljno suradnika.

Na koncu, preostaje nam nadati se da je ovo samo prvi u nizu okruglih stolova koji će s vremenom biti usmjereni na konkretnije probleme i nuditi više vremena na raspravu pa možda i uroditi nekim novim think tankovima koji će biti na dobrobit kulture u medijima i njezine nove (i stare) publike. Do tada se nastavljamo boriti s vrlo ograničenim sredstvima koja nam daju slobodu neproporcionalnu veću od količine novca kojim raspolažemo u Arteistu.

 

Anita Ruso

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More