“Mistična i sirova tehnika”: Matea Smolčić Senčar oduševljava virtualnom pinhole izložbom

"Puno je bačenih negativa iza mene, jer snimanjem portreta ovom tehnikom ne teče uvijek sve glatko", priča nam talentirana fotografkinja o velikom projektu koji je obilježio posljednjih nekoliko godina njezina stvaralaštva.

U svoju četvrtu godinu života izložba “Pinhole portreti” Matee Smolčić Senčar ulazi u virtualnom izdanju – nakon Londona, Splita, Zagreba i Beograda, na red je došao digitalni postav u galeriji Omnibus, pa u Mateinoj interpretaciji ove stare fotografske tehnike odsad mogu uživati ljubitelji umjetnosti iz čitavog svijeta. Zagrebačka fotografkinja sa suradnicima je spojila prošlost i budućnost – fotografije nastale projiciranjem svjetlosti kroz rupicu na crno-bijeli negativ film mogu se gledati na svim platformama, od mobitela i računala sve do VR naočala.

Virtualnu izložbu “Pinhole portreti” možete pogledati ovdje

Autorica izložbe Matea Smolčić Senčar pravi je, kako bi se to starohrvatski reklo, force of nature. Uspješno balansirajući između komercijalne i umjetničke fotografije, već je godinama neizostavni dio domaće fotografske scene, a pred njezinim objektivom dosad su se, od editorijala preko evenata do slučajnih situacija, našle brojne poznate i nepoznate osobe. S Mateom smo zato, osim o aktualnoj izložbu, popričali i o položaju žena na domaćoj foto-sceni, najdražim projektima, te, naravno, neizbježnom “novom normalnom”.

Objasni nama lijenim laicima što su pinhole portreti… Zašto si odabrala tu tehniku?
Mislim da termin portreti ne moram posebno objašnjavati, a pinhole je tehnika fotografiranja koja se bazira na tehnici camere obscure koja puno pridodaje mističnom i nadrealnom dojmu na fotografiji. Umjesto kroz objektiv, svjetlost se projicira kroz sitnu rupicu na željeni foto-materijal, u mom slučaju, to je crno-bijeli negativ film 6×6. Ono što je meni zanimljivo u toj tehnici, osim konačnog rezultata, jest i sam postupak. Bez obzira na to koliko dobro mislimo da manipuliramo svjetlošću i znamo što želimo postići, kod te vrste snimanja uvijek postoji efekt iznenađenja. Komunikacija između kamere i onoga koga ili što snimamo nije ono na što smo naviknuli u današnjem poimanju fotografije i fotografiranja, čudni su to neki odnosi. Puno je bačenih negativa iza mene, jer snimanjem portreta ovom tehnikom ne teče uvijek sve glatko. Rekla bih da je to jedna vrlo mistična, sirova i zastarjela tehnika fotografiranja koja se kroz povijest pojavljivala i nestajala dok nije našla svoj put i postala preteča svim današnjim fotoaparatima i kamerama. Postoje i neke druge stare, mnogo kompleksnije tehnike fotografiranja, ali meni CO daje ono nešto što ne mogu verbalizirati. Te fotografije žive neki svoj život.

Kako to da su svoje putovanje započeli baš u Londonu?
“Pinhole portreti” u London su otputovali na poziv Veleposlanstva RH u Velikoj Britaniji i tadašnjeg veleposlanika Ivana Grdešića koji je veliki zaljubljenik u fotografiju. Povod mojoj izložbi bio je Svjetski dan pinhole fotografije koji se U Londonu održava svake godine zadnjeg tjedna u travnju. Ja nisam iznimka koja je sa svojom izložbom bila gost u njihovoj galeriji, gospodin Grdešić je za svog mandata dosta radio na promociji hrvatskih umjetnika u Britaniji i obrnuto. Njihovi gosti na izložbi bili su i članovi Royal Photographic Society, britanske fotografske organizacije osnovane 1853. godine, koji su napisali lijepu kritiku o izložbi. Bilo je to jedno lijepo putovanje.

Ono čega nije bilo u prvotnom postavu izložbe, a ovdje sam odlučila izložiti, su moji autoportreti s kojima je prije deset godina počela moja pinhole priča (Foto: Matea Smolčić Senčar)

Kako je bilo priču “seliti” u virtualni prostor? Postoje li neke kvake u toj promjeni medija?
Proces je dosta sličan kao i kod prave galerije, ali ima nekih prednosti – recimo, ne moraš se pojaviti na otvorenju! (smijeh) Jedna od prednosti je i puno veći doseg, svatko ima priliku posjetiti galeriju uz pomoć računala ili mobitela bez obzira na prostorna i vremenska ograničenja. Ova VR galerija zaista je savršeno osmišljena, a za to je najzaslužniji Siniša Uštulica koji ju je izgradio i postavio od temelja. Kad mi ju je na jednoj kavi u kvartu prvi put pokazao, brzo smo dogovorili suradnju. Fotografije i predgovor izložbe koji je napisala Barbara Vujanović sam već imala, tako da je moj dio posla zapravo bio samo – poslati mu materijale. Izložbu prati i glazba Zvjezdana Ružića. Iako ništa ne može zamijeniti doživljaj šetnje pravom galerijom i odnos gledatelja i eksponata, mislim da je ovo jedna dobra i kvalitetna niša za prezentaciju radova. Neovisno o ovom suludom vremenu koje nas je snašlo.

S godinama ti proradi onaj neki nerv i više iz inata nego zbog par stotina kuna napraviš ustanak protiv sistema… Sistem je ostao, ja sam otišla. Nekad mi je žao što nisam ranije napustila stalni posao, jer puno bolje snalazim kao “one (wo)man band”.

Koji su ljudi i kako zaslužili biti lica ove izložbe?
To su ljudi koji su u nekom trenutku života bili i još su uvijek oko mene, u privatnom ili profesionalnom smislu. U prvom redu, tu su članovi moje obitelji i moji prijatelji koji su se, htjeli, ne htjeli, našli pred mojom drvenom kutijicom. Ono čega nije bilo u prvotnom postavu izložbe, a ovdje sam odlučila izložiti, su moji autoportreti s kojima je prije deset godina počela moja pinhole priča. Mislim da mi je to bilo najljepše druženje sa samom sobom. Fotografije Slavka Sobina snimljene su i objavljene prije šest godina u jednom glossy magazinu zahvaljujući hrabrim urednicima koji su jednom vrlo nekomercijalnom radu dali prostora na svojim stranicama. Na našem tržištu nema baš puno takvih magazina – ako ih uopće ima. U to doba smo jako lijepo surađivali i smatrala sam da on najbolje može iznijeti moju ideju. Snimali smo tri dana i tek iz trećeg pokušaja sam se uspjela približiti onome što sam zamislila, a Slavko je bio jako strpljiv. Neke fotografije, poput onih Luke Nižetića i Mislava Čavajde, nastale su spontano na snimanjima koja smo radili u neku drugu svrhu.

Matea je godinama fotografirala kolege, članove obitelji i druge bliske joj ljude, poput prijateljice Morane Lerge (Foto: Matea Smolčić Senčar)

Ova virtualna priča je, ako dobro brojim, peta stanica izložbe. Koliko je teško/izazovno u današnje vrijeme menadžerirati svoj proizvod, održavati ga živim i baviti se nekim birokratskim i PR stvarima koje umjetnicima baš i nisu bliske?
S obzirom na moj menadžerski antitalent, mislim da ove fotografije sasvim dobro pronalaze svoj put. Realizaciju ovakvih izložbi olakšava to što više od dvadeset godina radim kao fotografkinja, imam puno kolega i prijatelja u medijima koji me podržavaju i na tome sam im zahvalna, a imam i vrlo poduzetnog supruga koji mi je podrška u svemu što radim i često me protiv moje volje, ali za dobrobit naše obitelji, spušta na zemlju! (smijeh) Sve izložbe koje sam ikada ostvarila nisu bile uvjetovane ispunjavanjem kvote za razne umjetničke udruge, već je to produkt slobodne volje i ljubavi prema onome što radim – uz vlastita ulaganja. Iz tog razloga prođe i po nekoliko godina da ne izložim ništa. Ako osjetim taj impuls, onda to mora van.

Kako općenito balansiraš između komercijalne i umjetničke fotografije, odnosno, poslovne žene i umjetnice?
Umjetnička fotografija u sebi nosi dio onoga što ja jesam u likovnom, pa i onom intimnom smislu, a ona komercijalna u sebi nosi i želje klijenata, trendove tržišta, od toga živim i uživam u tome što imam priliku raditi ono što volim. Fotografija me odvela na razna mjesta i spojila s mnogim dragim ljudima, to je jedna konstanta u mom životu koja me prati od rane mladosti, kao neka čvrsta veza koja me ponekad frustrira i nervira, ali prije svega je žar koji se ne gasi. Umjetnička fotografija se teško prodaje u Hrvatskoj, zapravo, sve ovisi o autoru, naravno, a ne samo o djelu. Većinu svog života radim kao komercijalni fotograf i teško ću se prodati pod fine art, naprosto u mojem slučaju nije bilo financijske prilike posvetiti se samo umjetničkoj fotografiji i živjeti isključivo od nje. Ipak, mislim da sam našla dobar balans i jedno mi financira drugo, tako da mogu neopterećeno i bez pritiska raditi ono što mi se u tom trenutku radi.

Mare Milin predstavlja seriju nokturna: “Čistim dušu hodajući po sumraku”

Je li žena u hrvatskoj fotografiji na bilo kakav način u podređenom položaju muškarcima ili je ta bitka kod nas već dobivena?
Žena u Hrvatskoj općenito je u podređenom položaju naspram muškarca, pa čak i na nekim visokim menadžerskim položajima. Mogla bih se itekako raspričati na tu temu, ali bilo bi malo off topic, tako da ću se držati svojih fotografskih iskustava. Bila sam zaposlena u jednoj izdavačkoj kući u kojoj sam za isti, ako ne i veći obujam posla, bila plaćena puno manje od svog muškog kolege. Kad si mlad i naivan, neke stvari ni ne primjećuješ, radiš ono što voliš, zarađuješ… Nisam se ni bavila previše financijama, ali s godinama ti proradi onaj neki nerv i više iz inata nego zbog par stotina kuna napraviš ustanak protiv sistema… Sistem je ostao, ja sam otišla. Nekad mi je žao što nisam ranije napustila stalni posao, jer se u kreativnom, ali i financijskom planu puno bolje snalazim kao “one (wo)man band”.

Većinu svog života radim kao komercijalni fotograf i teško ću se prodati pod fine art (Foto: Matea Smolčić Senčar)

U moru odrađenih projekata, koje bi spomenula kao svoje najveće dosadašnje uspjehe i najdraže momente?
Jako sam vezana za ove aktualne pinhole portrete, sama činjenica da putuju i da za takve stvari ima interesa za mene je veliki uspjeh. Svaki mail i interes nekog mladog fotografa kojem su te fotografije bile prvi susret s ovom tehnikom za mene je uspjeh. Uspjeh je u ovom Instagram svijetu objaviti nešto što estetski potpuno odudara od aktualnih ideala ljepote. Puno je tu i komercijalnih projekata, ali teško mi je u ovom trenutku izdvojiti najdraže.

Je li “novo normalno” smanjilo opseg posla? Tvoji kolege s kojima sam pričao kažu da posla imaju više nego ikad.
Ne volim izraz ”novo normalno”. Iskreno, od travnja do rujna sam nekoliko puta pomislila kako je lijepo bilo u onom maloprije spomenutom sistemu, a onda se dogodio listopad i otad nisam stala s poslom.

U toj gužvi, može li se uopće pomno planirati neki veći umjetnički projekt?
Imam jednu izložbu u planu kroz godinu dana, a vezana je za razdoblje devedestih i početka 2000-ih. Zahtijeva puno vremena i skeniranja negativa, pa ću o tome imati više za reći kada napravim neke konkretne poteze. Posljednje tri godine početkom jeseni svaki dan kažem sama sebi da rano u zoru idem snimati pinhole maglu po Zagorju – možda se sljedeće jeseni dogodi ta zora!

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More