Matanićevo viđenje ženske slobode

Thelma i Louise
Ova priča nije o fokalizatorici, detektivki Senki Bulić, nego o stalnim sumnjama da živimo u određenim i šabloniziranim matricama. Upravo se sumnja o takvu životu ostvarila tijekom gostovanja Istarskoga narodnog kazališta iz Pule u Zagrebačkome kazalištu mladih predstavom Thelma i Louise.

Kazalište dakako nije računalni program u koji će se vješto preslikati nekadašnji uspjeh filma koji samim naslovom, poznatim filmskim redateljem Daliborom Matanićem i glumačkim ansamblom jamči veću pozornost kritike i publike. Kazalište je za razliku od filma zatvoreno. Ne čine ga nužno tehnička pomagala, svjetlosna igra, filmski simultanizam zbivanja i vješta montaža. Čine ga glumci, koliko god se takva tvrdnja nekada činila prozirnom.

Filmski dojmljivu i tužnu priču o ženskome prijateljstvu u Matanićevoj preradbi iznosi detektivka Senka Bulić u maniri ispovjednoga spektakla, toliko udaljenoga od briljantne, ali socijalno neprilagođene Sage Norén iz serije Most ili mlade i ambiciozne Lucije Car iz domaće uspješnice Počivali u miru.

Thelma (Tihana Lazović) i Louise (Lana Gojak) daleko su od glumačke kemije i energije Geene Davis i Susan Sarandon jer su i njihovi likovi portretirani drukčije – Thelma u romantičnoj, bovarističkoj i mastrubatorskoj zanesenosti jednostavni i priprosti šarm zamjenjuje naglašenom seksualiziranosti, a Louise u svojim razmišljanjima o obitelji postaje suviše slaba i opterećena, nimalo nalik dovitljivoj konobarici. Njihovi filmski britki i inteligentni dijalozi u kazališnoj skučenosti bivaju svedeni na neuroze, psovke, nasilje i djeluju neprirodno.

Neuroze idu toliko daleko da se prenose u dugotrajne i zamorne scene silovanja koje bi trebale djelovati katarzično, no zapravo su samo ostatak njegovanja mazohističke i površne kulture Sierzove dramaturgije krvi i sperme. Misao koja se ušuljala u pauzama od nasilja – moj muž nije bio dobar, pogledaj na što sam ispala – jest duboko podcjenjujuća i porazna za društvo koje se, parafrazirajući i slažući se sa Slavenkom Drakulić, ipak mijenja, iako presporo za moj ukus.

Zapravo ova priča nije o Thelmi i Louise, ona je Matanićevo viđenje ženske slobode i njezina suočavanja s društvom u kojem se trenutačno nalazi. U kazališnoj zatvorenosti, njegovo se viđenje pretvorilo u nasilje, nesposobnost verbaliziranja i površnost, koje bi u filmskoj inačici vjerojatno dobilo potrebnu slojevitost.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More