Mračna senzualnost urbanoga krajolika u kultnom albumu Massivea Attacka

Black flowers blossom

Priča otprilike ide ovako: Massive Attack su tijekom prve polovice devedesetih sa sugrađanima Portisheadom i Trickyjem pojam trip-hopa iz minornoga fenomena britanskog klupskog undergrounda pretvorili u glazbu koja se nalazila posvuda – od reklamnih kampanja, televizije do filmova. Bjesomučna eksploatacija žanra dovela je do konačne mutacije u mnogima omraženi chill out i downtempo, puku glazbenu kulisu lišenu slojevite poetike koju su pomogli stvoriti bristolski pioniri.

U okolnostima opće komercijalizacije vrlo širokog pojma electronica, ”Mezzanine” je te 1998. predstavljao ponajprije dugoočekivani nasljednik dvaju hvaljenih prethodnika, epohalnog ”Blue Lines” (1991) i jako dobrog, ali neujednačenog ”Protection” (1994). No, tijekom godina album je poprimio status ostvarenja koje je redefiniralo važnost benda, ali i postavilo standarde koje ni oni sami više nisu mogli slijediti.

Od prve sekunde uvodne ”Angel” jasno je kako je riječ o nečem posebnom. Hipnotička, duboka bas linija otvara pjesmu poput zmije koja se steže oko slušatelja. Natruhe ritma postavljaju pozornicu za pojavu androgenog vokala njihovoga redovnog suradnika Horacea Andyja. Dva jednostavna stiha pretvaraju se u kozmičku mantru koja potom prelazi u eksplozivnu završnicu nošenu trijumfalnim gitarskim rifom, objašnjavajući zašto je ova pjesma česta meta obrada metal bendova poput Sepulture ili The Dillinger Escape Plana.

”Mezzanine” predstavlja radikalan raskid s dotadašnjim opusom benda. Senzualni soul ”Unfinished Sympathy” ili epski groove ”Safe From Harm” zamijenjeni su mješavinom senzualnosti i klaustrofobije kao na singlu ”Karmacoma”, odvodeći u krajnost njihove ranije ”darkerske” tendencije. Taj oporo erotični senzibilitet još je jasnije izražen na Trickyjevom remek-djelu ”Maxinquaye”, no za razliku od njega ili Portisheadova ”Dummy”, ”Mezzanine” područje svojeg interesa širi dalje od utjecaja soula, duba i hip-hopa, oslanjajući se na ”bijele” i ”neklupske” žanrove poput post punka, gothic rocka i dream popa. Usporenu senzualnost trip-hopa odvodi do razine filmske dramatike pa ne čudi što se brojne njegove skladbe i danas pojavljuju u filmovima i serijama – najčešće ne kao gore opisana kulisa, nego kao ravnopravni sudionik narativa.

Skladbe poput ”Angel”, ”Teardrop”, ”Inertia Creeps” ili ”Risingson” svojom promišljenom dinamikom i gustom atmosferom idealne su za montažne scene, a njihov dramatski naboj nikad nije žrtvovan nauštrb tehničkog aspekta. Pjesme se tako čine idealnima za ”podebljavanje” ključnih trenutaka. Njihov emocionalni aspekt nudi mnogo više od dobro producirane namjenske glazbe. Bend je doslovno i glazbeno ovdje bio neprekidno na rubu raspada.

Andrew ”Mushroom” Vowles napustio je grupu nakon popratne turneje zbog neslaganja s glazbenim rješenjima Roberta ”3D” Del Naje i novopridošlog producenta Neila Davidgea. Davidge će se kasnije praktički prometnuti u pridruženog člana benda, dok će Grant ”Daddy G” Marshall tijekom snimanja sljedećeg albuma uzeti rodiljski dopust. U glazbenom smislu, pjesme su mahom rezultat uglavnom samostalnih eksperimentiranja osnovnog trija pod Davidgeovom paskom. Poslije se uključuju studijski glazbenici i dalje s bendom razvijaju ideje.

Konačni je proizvod predivan komad disfunkcije – tenzije koje je trojac prolazio jasno se čuju u pjesmama i baš svakoj ta napetost suprotstavljenih elemenata ide u prilog. Zahvaljujući tome ”Mezzanine” je mračno, konfrontacijsko, ali istodobno senzualno i delikatno ostvarenje. Nježni vokali Horacea Andyja i Elizabeth Fraser iz Cocteau Twins pomiješani su s usporenim spoken word rappovima Daddyja G-ja i Del Naje čiji su tekstovi u većini pjesama sugestivne vinjete koje savršeno dočaravaju noćni urbani krajolik impliciran u samoj glazbi.

Unatoč tome što je sastavljen od bezbrojnih stilskih i instrumentalnih fragmenata, riječ je zapravo o iznimno koherentnom albumu. Njegove polovice omeđene su za ostatak albuma netipično opuštenim jazzy instrumentalom ”Exchange”, ponovljenim u dvjema varijantama na sredini i kraju albuma, dok ostatak otpada na izmjenične napade ljepote i paranoje. Fraser i sama sudjeluje u ovim suprotnostima; eterična ”Teardrop” emotivno je središte albuma, dok je abrazivna ”Group Four” najotvorenija posveta post punku na albumu koji se ionako originalno trebao zvati ”Damaged Goods”, prema pjesmi Gang of Four.

Premda su nakon ”Mezzaninea” – Massive Attack zadržali kultni status ponajprije kroz pažljivo osmišljene žive nastupe, dva solidna albuma ”100th Window” (2003) i ”Heligoland” (2010) te vrlo obećavajući EP ”Ritual Spirt” (2016), koji je najavio još neobjavljeno studijsko izdanje – njegovu koherentnost, snagu i estetsku zaokruženost više nisu uspjeli ponoviti.

Umjesto toga, relevantnost su održavali političkim angažmanom, najviše u pitanjima povezanim s Palestinom i Irakom, te suradnjama s utjecajnim figurama poput filmaša Adama Curtisa ili misterioznoga elektroničkog producenta Buriala, a u posljednje vrijeme i kroz vrlo uvjerljivu teoriju o Robertu Del Naji kao osobi koja se krije iza identiteta slavnog grafitera Banksyja. Sve ovo ne zasjenjuje niti umanjuje status ”Mezzaninea” kao jednog od najboljih ostvarenja druge polovice devedesetih čiji se neobično višeslojni, multižanrovski i multikulturalni pristup kasnije osjetio u radovima međusobno vrlo različitih izvođača poput Deftonesa, A Perfect Circlea, The Weeknda ili FKA Twigs.

Karlo Rafaneli

Fotografija naslovnice: Banksy, Balloon Debate

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...