Maša Kolanović u misiji preodgajanja barbika na feminizam

Još nisam bio načisto hoće li me gradonačelnik Bandić uspjeti naknadno ubaciti na glumu na Akademiji kao trinaesto prase ili je to samo glumatao suosjećanje i dobrotu kad sam se u Novinarskom domu pred svima rasplakao na podosta sirotinjskom domjenku nakon Stankovićeve promocije.

Motao sam se oko Poglavarstva, ali nisam smogao snage ući unutra i tražiti od gradonačelnika da mi otvoreno kaže na čemu sam.

Na Filozofskom su me na kroatistici na jesenjem roku čekala tri ispita za polaganje, i jedan iz turkologije… Ako ih ne položim, gubim godinu. Uza sve to, kroz par dana treba mi izaći knjiga onih drkotina što sam ih prošle godine mrčio za imbecilni portal “Arteist”, ime kao da mu je nadjenuo ateistični Lex Perković koji se čitav život vodio onom Dostojevskijevom: ako nema Boga sve je dozvoljeno, pogotovo ubojstvo, po mogućnosti naručeno.

Što ako me Bandić zajebo i ako uz glumu još na kraju odjebem i s Filozofskog? Uhvatit ću se te svoje jadne knjige i pisanja ko pijan plota. I skroz se sjebat… U šta će mi se život pretvorit? U neveselo čekanje hoće li mi kritičarka Jagna Pogačnik napisati pozitivnu kritiku u “Jutarnjem”. A ta je tolikim moronima napisla da su im knjige genijalne, da bi čak i da mi napiše da mi je knjiga odlična, ali na nekim mjestima neujednačena, značilo da sam svrstan među teške književne luzere. Tako je to danas postalo na toj debilnoj, netalentiranoj književnoj sceni… Ako ti Jagna napiše da ti je proza neujednačena, znači da si napisao teško sranje. Ako ti napiše da je odlična i ujednačena to znači da nije teško sranje, nego obično sranje. A ako ti ništa ne napiše ili samo monotono prepriča radnju, a objavio si kod nekog olfo uglednijeg izdavača poput “Frakture” ili “Algoritma”, onda možeš biti siguran da si dosegnuo najgore moguće dno, da za tebe nema nade, ispušio si.

Zapravo, mislim da su danas najbolje knjige one koje Jagna baš totalno, zajedljivo popljuje. To se skoro pa nikad ne događa. Ali kad se dogodi, taj pisac može biti siguran da je na dobrom putu, bit će nešto od njega. Pisac i pustolov Hrvoje Šalković osjetio je to na vlastitoj, od tropskog sunca ogrubjeloj koži. Kritičarka Jagna mu je prve dvije knjige okrutno popljuvala. A danas je najpopularniji pisac u Hrvatskoj; njegove se knjige najbolje prodaju, a promocije su mu posjećenije od Mirogoja na Dan Mrtvih. I još je na kraju postigao tu zadovoljštinu da mu Jagna i vrsna, beskompromisna, elitistička književna teoretičarka, Jadranka Pintarić za ovitak najnovijeg romana o vilenjacima bez uvijanja napišu da je njegovo pisanje vrh vrhova. Da ne spominjem da je čitavo ljeto proveo na Zrću, a dok ovo pišem najvjerojatnije je negdje na Tahitiju, u potrazi za novim materijalom za svoje uzbudljive, hemingvejsko kaporovske knjige. Također, jedini je od pisaca nastupio na “Plesu sa zvijezdama” i time bespovratno nadjebo Jergovića koji bi za samo jednu minutu pojavljivanja na HTV-u bio u stanju otplesati vrući, lascivni ples s Milkom Babović na stari, dvosmisleno edipovski Binov hit “Mama Leone”.

Zato bih, kad mi knjiga sljedeći tjedan izađe, najviše u “Jutarnjem” volio dobiti katastrofalnu kritiku. Doduše, može li se uopće nekog kvalitetno ispljuvat na onih ponižavajućih pola kartice na koliko su otcaparili te Jagnine kritike? Kako su krenuli, možda je do kraja godine srežu na jedan jedini redak. To bi bilo i najbolje, onda bi iskreno za svaku knjigu mogla samo kratko, telegrafski napisat: “Kurčina”, “Srednja žalost”, “Rastur”.

Sav usran da će mi se život svest na taj jad očekivanja kritika i nedostojna navlačenja s dva, tri preostala kretenka, odnosno književnih urednika kako sebe nazivaju, pohrlio sam na Filozofski pokušat položit koji ispit dok mi je još vrijeme.

U kantini sam zatekao Stojku i blitvarku Franku. U rukama su imali nekakve lutke. Stojka mi je objasnila da su to prve lutkice iz serije lutkica od porculana rađenih po junakinjama književnih djela. Prodaju se na svim novinskim kioscima. Ove što imaju u rukama predstavljaju Emu Bovari.

– Jel to EPH izbacio na tržište? – zanimalo me.

Stojka je odmahnula glavom.

– Neka nepoznata kompanija… Uz lutkicu, dobiješ i skraćeno izdanje romana…

– Sad bi onda Pavić trebo uz “Jutarnji” odmah izbacit porculanske lutke Butkovića, Židaka, Pavičića, Jergovića, Tomića i Beškera – rekao sam. – Onda bi se ti njihovi lutci mogli sparivat s književnim junakinjama. Butković s Anom Karenjinom, koja bi se zbog tog bacila pod vlak, uglađeni Bešker s gospođom Dalovej, Jergović s onom svojom pakosnom, ludom babuskarom iz “Dvora od oraha”, blitvar Jurica Pavičić s purgericom Dorom Krupićevom, skeri Židak sa Stiven Kingovom Keri… A ruralni Tomić… s Hajdi koja je odrasla i postala promućurna kozarica koja dobro zarađuje na prodaji koza, činčila, ali se usput bavi i švercom duhana.

– Cinikuješ… Ali za ovim književnim lutkama poludio je čitav “Filozofski”… Profesorica Maša Kolanović donijela je i sve svoje stare Barbike na faks. Jučer se tu u kantini igrala s nama… Kao Madam Bovari se zaljubljuje u Kena i pokušava ga oteti Barbikama… – uživljeno mi je prepričavala Stojka.

– A Barbike su glupe ko kurac i Madam Bovari uspije zbarit Kena na malo intelektualniju spiku koju je pokupila iz herc romana – dodao sam.

– Ne baš… Profesorica Kolanović se igra tako da Madam Bovari prosvjećuje Barbike, preobraća ih na feminizam i onda im škaricama za nokte reže dugu kosu na feminističku, kratku bob frizuru koju im onda još lakom za nokte ofarba u smeđe – oduševljeno će blitvarka Franka.

– Nemojte mi samo još reć da su profesor Duda i Brlek zabrijali na te lutke…

– Itekako! Pogotovo Duda… Da ga samo vidiš! On je svojoj Madam Bovari čak izradio malenu dudicu i flašicu da se ova može napiti toplog mlijeka kad je svi ljubavnici ostave i kad dođe na rub samoubojstva… On se igra da Madam Bovari na kraju ne umire, nego zabrije na hodanje… Pješači po čitavoj Europi i kad se umori, pije mlijeko kroz tu svoju dudicu koja je vraća u prednatalnu fazu kad je zlo i uzaludna čežnja još nisu bili ni okrznuli – izreferirala mi je Stojka.

– Jebote, on je od Madam Bovari napravio ženskog Foresta Gampa. – Pripalio sam cigaretu, nastojeći da to pripaljivanje ispadne kulerski. – A Brlek? Šta on radi sa svojom lutkicom?

– Presvlači je u neke moderne haljinice kakve nosi Nina Violić… Totalno je ushićen. Tvrdi da je to presvlačenje Madam Bovari u moderne haljine najveći performans postmodernizma… Da je time nadjebo i Borgesa i Itala Kalvina zajedno…

Očajan, zabio sam glavu među dlanove. Sve mi je bilo jasno: književnost je u Hrvatskoj mrtva. Oduzeta joj je svaka ozbiljnost… FAK-ovci su krenuli s tom karnevalizacijom, ali bili su previše mutavi za karnevalnost, to je kao da daš dinamit u ruke nekom smotanom golji koji ni šibicu ne zna upalit: sve oko sebe, i samog sebe raznese u zrak. Najjadniji u svemu tome sad ispada Jergović… On bi htio vratit neku kao neku ozbiljnost, dostojanstvo. Ali to je ko da si se dvadeset godina povlačio po štajgi, ševio se za žlicu eurokrema po Big Brother kućama, a sad ližeš oltare… Doduše, i to je nešto. Kao Marija Magdalena…

Ali očito se sav taj kaos najviše odrazio na ove tu profesore književnosti… Oni su uvijek po strani… Gutaju kabinetsku prašinu, misle, mi se nikud ne guramo, ali najbolje kužimo književnost, mi smo jedini pročitali od početka do kraja onaj prokleto dosadni Davičov roman-ciglu “Pesma”, mi smo uvijek ozbiljno shvaćali književnost… Ponekad se nešto i uskokodaču, kao ono jednom profesor Duda kad je u “Fantomu slobode” išao nešto kao svisoka dati kritičarski presjek domaće prozne produkcije, kao on će staviti stvari na svoje mjesto… Pukla ga je neka nabrijanost, počeo se odmah potom oglašavat i u “Feralu”, ali onda je shvatio da mu se bolje posvetit brzom hodanju i slaganju brodskih maketa u svom profesorskom kabinetu u kojem živne samo kad ga jednom u dvije godine posjeti ekipa iz “Pola ure kulture” da uzmu od njega neku dvosekundnu izjavu…

A sad su svi završili na igranju s porculanskim lutkicama.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...