Marvelov Punisher: Promišljen i duboko potresan prikaz posljedica PTSP-a

The Punisher (2017. – ) Sezona 1 (13 epizoda)
Kreirao: Steve Lightfoot
Režija: Tom Shankland, Andy Goddard, Kari Sklogland, Dearbhla Walsh, Jeremy Webb, Antonio Campos, …
Scenarij: Steve Lightfoot, Dario Scardapane, Ken Kristensen,…
Uloge: Jon Bernthal, Ben Barnes, Ebon Moss-Bachrach, Amber Rose Revah, Daniel Webber, Deborah Ann Woll, Jason R. Moore

Superjunaci nikada nisu bili toliko u modi kao danas. Zanemarimo li uspješnost ili kvalitetu pojedinih filmova, serija i franšiza (npr. začuđujuće neuspješna Liga pravde; katastrofalno loš Batman vs. Superman), produkcija superjunačkih adaptacija, bilo filmskih ili televizijskih, zadnjih je godina bogatija nego ikad prije. Svoj doprinos toj statistici svakako je dala suradnja Marvela i Netflixa, koji su od 2015. zajedničkim snagama izbacili dvije sezone izvrsnog Daredevila te redom po jednu sezonu visoko kvalitetne Jessice Jones, solidnog Lukea Cagea i groznog Iron Fista, a uslijedili su razočaravajući Defendersi koji su okupili navedenu ekipu izmučenih pravednika. Srećom, Netflixova najnovija trinaestodijelna serija nije nastavila ići ovom, u kvalitativnom smislu neočekivano silaznom putanjom, već je od spomenute suradnje s Marvelom učinila feniksa koji se slavodobitno diže iz pepela. Time nam je napokon ponovno pružen sočan i inteligentno slojevit sadržaj koji će gledatelje proganjati i danima nakon odvrćenog zadnjeg kadra, baš kao što serijinog naslovnog junaka proganja njegova ratom obojena prošlost.

Riječ je, dakako, o Franku Castleu aka Punisheru koji se u svijetu stripa prvi put pojavio 1974. godine i ubrzo postao jedan od Marvelovih zloglasnijih anti-junaka, zahvaljujući svom manjku nevoljkosti da ubije “negativce” u svrhu kažnjavanja. Za razliku od jednog Daredevila, čija se cijela mučenička dilema vrti oko pitanja adekvatne kazne, pri čemu je zaziranje od ubojstva ono što ga, u njegovim očima, odvaja od svih “negativaca” koje tako dušobrižnički sređuje, Punisheru je ubojstvo jedina adekvatna kazna. Stoga ni ne čudi da se upravo on pojavio kao antiteza Daredevilu u njegovoj drugoj sezoni i, otvarajući pitanje opravdanosti ubijanja i svrhe osvetništva, omogućio slijepom junaku da pogleda vlastitom mraku u oči. No, Castleova priča ipak je bila prekompleksna da bi ostala zadržana unutar granica jedne sezone “tuđe” serije te je, nakon što je u Daredevilovom životu uspješno odradio svoju svrhu i funkciju, krenuo dalje kako bi isto učinio u vlastitom. Tako je nastala serija The Punisher, koja je već u prvim kadrovima prve epizode riješila problem za koji smo, završetkom Daredevila, pretpostavili da će biti njena okosnica. A to je tek jedno od brojnih iznenađenja.

Frank Castle (odlični Jon Bernthal) bivši je Marinac koji se vratio iz službe u Afganistanu. No, umjesto zasluženog sretnog života sa svojom ženom i njihovo dvoje djece, isti mu se ubrzo urušio kada je usred pucnjave u zabavnom parku živote izgubila njegova obitelj, a on ostao jedini preživjeli. Shrvan boli prekrivenoj bijesom, Frankov život dobiva novi smisao: pronaći i ubiti sve krivce. Nakon što je tijekom opetovanih susreta s Mattom Murdockom (Daredevilom) i njegovom tajnicom-kasnije novinarkom Karen (Deborah Ann Woll) smaknuo određen broj ljudi i saznao koje su točno bande zaslužne za smrt njegovih najbližih, Frank ih je već pri početku prve epizode vlastite serije sve pobio. Potom je našao posao na gradilištu gdje je nastavio ispucavati svoj bijes, a ubrzo zatim dobio je poziv od misterioznog čovjeka zvanog Micro, koji zna sve o njemu i sugerira mu kako posao nije ni izbliza gotov…

Uzimajući u obzir strip, na prvu bi se reklo da od ekranizacije Punishera ne bismo mogli očekivati više od pucačine i općenito nepotrebne, fetišizirane romantizacije nasilja. U stvarnosti nas je dočekalo upravo suprotno: duboko uznemirujuć prikaz dalekosežnih posljedica PTSP-a i inzistiranje na eksplicitnom nasilju u svrhu prikazivanja njegovog besmisla. Frank je svakako jedan od kompleksnijih Marvelovih likova, bez čije bi traumatične vojne prošlosti i posljedičnog uvjetovanja bešćutnim ubijanjem na zapovijed, Punisher bio samo još jedan psihopat, a The Punisher samo još jedna u nizu osvetničkih priča. No, Frankova prošlost čini svu razliku, i to na više isprepletenih razina: na onoj njegova psihološkog profila i na onoj samog narativa, čiji su zapleti i otkrivenja temeljeni upravo na Frankovoj vojnoj službi i zločinima počinjenima tijekom iste.

Time smo dobili jednu iznimno nasilnu, ali u svom tom nasilju neopisivo poantiranu i potresnu priču koju pogoni visoka razina svijesti o osjetljivim tematikama koje obrađuje i koja, umjesto da se izdrkava nasiljem radi nasilja, fantastično i na više dosjetljivih načina te kroz više različitih likova uprizoruje što znači i kako izgleda kada rat ne ostane na bojišnici, već se dovede doma. Odnosno, da budem daleko preciznija, što znači i kako izgleda kada se rat nastavi opetovano odigravati u osobi, neovisno o tome gdje se ona nalazila, time postajući njenim domom.

Tako Frank kroz cijelu seriju gotovo opsesivno-kompulzivno rekreira stil života s kakvim se morao u potpunosti saživjeti da bi preživio (ubij ili budi ubijen) i koji mu je, ultimativno, i postao sinonimom za dom, što je krajnje originalno i brutalno intenzivno istaknuto i podcrtano u predzadnjoj epizodi. Nije Franka samo smrt žene i djece nepovratno istraumatizirala – dogodilo se to njemu daleko ranije, uslijed užasa koje je morao činiti i kojima je morao svjedočiti za vrijeme svoje službe i na koje se s vremenom desenzibilizirao jer u protivnom stvarno bi – umro. Stoga su Franku ubojstva njegove obitelji poslužila kao ultimativni okidači koji će ga gurnuti preko ruba i time njegovom životu opet dati smisao koji je imao dok je bio na bojišnici, a koji se svodi na krajnji cilj ubijanja neprijatelja. Time rat nije nimalo glorificiran, dapače. Osuda je žestoka, a prikaz njegova besmisla daleko rezonira i još jače razara.

I uistinu, kada se pomnije promotri, Frank je tijekom Punishera poprilično doslovce rekreirao svoja ratna iskustva: od skrivanja i gerila, preko otmica i mučenja pa sve do primanja naredbi od osobe koja ga “odozgora” može navigirati i reći mu gdje da se sakrije i u kojem smjeru da puca. Rat je to na Frankovom domaćem terenu koji, gledajući isključivo vanjske okolnosti, nije postojao – Punisher je otišao po njega kako bi se njegova duboka unutarnja trauma mogla perpetuirati unedogled. Iz tog mu razloga nikada ni nije dosta – neovisno o tome koliko krivaca on kaznio, zadovoljštinu nikada neće postići, a svoju obitelj nikada neće moći osvetiti. Trauma rata time postaje, i ostaje, njegov nagon, njegov izbor i njegov dom.

Upravo zato scene nasilja, pogotovo one u flashbackovima u kojima nam se pokazuje kako je Frank “nastao”, nisu nimalo pretjerane ili nepotrebne, kao što veliki broj kritičara sugerira. Te scene, u kombinaciji s glazbom koja je atmosferski potpuno oprečna, ali sadržajno apsolutno pogođena, moraju biti dio Punishera upravo zato što su dio Franka. Bez našeg suočavanja s tim segmentom, nema ni našeg razumijevanja likova, njihovih emocija i motivacija, kao ni ratom uzrokovanog PTSP-a. Na isti je način sam početak, za koji kritičari tvrde da je “prerazvučen”, apsolutno nužan za psihološko profiliranje lika. Nakon ubojstva preostalih članova bandi, Frank na gradilištu na kojem radi biva proglašen luđakom ne samo zato što šuti i ni s kim ne razgovara, već i stoga što danonoćno razbija zidove, oduzimajući time kolegama mogućnost za prekovremenima. No, to je samo još jedan u nizu prikaza njegovog internaliziranog rata, odnosno njegove nagonske potrebe za konstantnim pražnjenjem bijesa i doslovnim stvaranjem buke. Tek bi se u tišini utopio.

Frank je možda najočitije i najviše do ekstrema dovedeno uprizorenje perpetuiranja ratne traume, no nipošto nije jedino. Paralelno s Punisherovom pričom pratimo njegova prijatelja Curtisa Hoylea (Jason R. Moore) koji je na bojištu izgubio nogu i sada drži grupnu terapiju za veterane, a među kojima je i mladi Lewis Wilson (Daniel Webber). Genijalnost Lewisovog kraka radnje jest u tome što se tematski i atmosferski toliko prirodno uklapa u cjelokupnu priču da niti u jednom trenutku ne osjetimo kako “strši” ili iskače, makar se tek oko devete epizodi taj krak ukrsti s Punisherovim, pri čemu nam se otkrije njegov pravi značaj unutar glavnog narativa. Do tada svjedočimo životu vojnika koji pri povratku iz rata nije u mogućnosti asimilirati se, a simptomi i manifestacije s vremenom postaju sve ekstremniji – tako jednom prilikom zbog noćnih mora i naglih zvukova umalo upuca vlastitog oca, a kasnije iskopa rupu u dvorištu kako bi si stvorio osjećaj spavanja u rovovima i time udovoljio navici svoga tijela. Spomenuti Curtis pak za sebe komentira kako se iz rata “izvukao na vrijeme”, time insinuirajući da je svjestan nepreglednih dubina metaforičke rupe u koju je moguće upasti, a iz koje je gotovo nemoguće izvući se.

Tu su još i agentica Dinah Madani (Amber Rose Revah), koja je također odradila svoj dio u Afganistanu i pritom izgubila partnera čije ubojstvo sada istražuje te David (Ebon Moss-Bachrach), bivši analitičar NSA koji, za razliku od Franka, još uvijek ima priliku ponovno se ujediniti sa svojom obitelji. Odnos između njega i Franka, dvaju oprečnih karaktera s različitim skill setovima slojevit je i komplementaran, a na trenutke čak i urnebesno zabavan, što nam obogaćuje praćenje njihove prisilne ujedinjenosti u borbi protiv zajedničkih neprijatelja. Ne smijemo zaboraviti ni Billyja Russoa (Ben Barnes), Frankova nekadašnjeg najboljeg prijatelja, koji se poput Curtisa “izvukao na vrijeme” i sada vodi privatnu vojnu kompaniju. Svi navedeni likovi i naizgled nepovezani djelići radnje s vremenom se, poput komada puzzli, stope u cjelovitu sliku, čija je cjelovitost vidljiva na dva plana: onom striktno narativnom (priča o zavjerama i pronalaženju te kažnjavanju krivaca), kao i na onom podtekstualnom (priča o posljedicama i manifestacijama PTSP-a).

Stoga, ako vam je već lagano dosta superjunaka i njihovih lamentacija o težini njihovog odabira, samonametnutog tereta na njihovim izmučenim plećima i moraliziranja o značaju i značenju bivanja superjunakom, a želite zagristi u nešto daleko kompleksnije i izazovnije, nipošto nemojte propustiti Punishera. Ono što je Jessica Jones učinila za seksualnu traumu, to Punisher besprijekorno čini za ratnu traumu, nimalo olako ne pristupajući tematici koju si je zadao, već je temeljito, inteligentno i s velikom dozom razumijevanja obrađujući. Time ova izvrsno napisana i odglumljena serija trpi višestruka gledanja i osviješteno otvara brojna pitanja koja su uronjena u zonu sive, ne pretendirajući ni u jednom trenutku na imanje odgovora. To Punishera u mojim očima svrstava među ponajbolje audio-vizualne prikaze i obrade osjetljive tematike ratnog PTSP-a, čime znatno diže postojeću ljestvicu i otvara prostor za diskusiju. A tako je lako mogao biti samo obična, neinspirirana pucačina u službi glorifikacije nasilja.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...