Martina Vidaić i Robert Roklicer: Savijena leđa u borbi za ljubav

Uz ''Mehaniku peluda'' Martine Vidaić i ''Sve što sam imao reći o ljubavi'' Roberta Roklicera

Dva su poetska glasa, dva su naslova i dvije zbirke poezije osvanule na prijelazu u aktualnu godinu. Dva su Društva jedinstvenog književnog polja u nas, doduše odijeljena, iza poezije mlađih pjesnika.

Hrvatsko društvo pisaca, odcijepljeno od matičnog Društva književnika, pod ravnanjem glavnog i odgovornog urednika Ervina Jahića objavilo je u svojoj biblioteci Poezije kao 52. naslov 10. kola biblioteke zbirku Martine Vidaić Mehanika peluda (2018.), nagrađene Goranom ove godine za najbolju pjesničku knjigu. Autorice sada već treće zbirke i nositeljice Gorana (2011.) za pjesnički rukopis Era gmazova u kategoriji namijenjenoj ”pjesnicima do tridesete godine života”.

Drugo književno društvo, u stvari prvo i matično kako kažu, Društvo hrvatskih književnika objavilo je u svojoj biblioteci Mala knjižnica koju uređuje Ivica Matičević kao 216. naslov zbirku Roberta Roklicera Sve što sam imao reći o ljubavi (2018.). Književnik, dramaturg, glumac, novinar, scenarist, ”voditelj kultne zagrebačke tribine Jutro poezije” nažalost iste je godine preminuo. A bio je uspješan i agilan urednik naklade Jutra poezije, i dobitnik ”više priznanja i nagrada za svoj književni rad”.

Vidaić ispisuje stihove o ženi koja se jede, koju će čitatelji čitajući pojesti dok ih poetska i ženska riječ jede kao što korijenje neimenovani jedu po parkovima. Hoće li ta žena koja se jede i koja sve redom jede postati zbog toga sretna žena, dakle čvrsta žena, a možda na kraju u našim očima ostane tek nepravilno obješena žena, ili je u ovom autorskom zahvatu u pitanju tek privremena žena poput proljeća, cvjetova, kiše, kose crne i smeđe, poput mesa toplog znojem presvučenog.

U jednom će trenu autorica presjeći nagađanja ciljanim nabrajanjem i odlučno će naglasiti: žena je to koja se prepoznaje u ženama kao samoća nepregledna. Da, ona je privremena i nestalna, pojavljuje se u znaku pet krvavih makova beznadno zaljubljena u tugu, tajno, neuzvraćeno, neželjeno i nesretno. Peludi Martine Vidaić mehanikom pjesničkog subjekta poetskim žargonom ponavljaju spoznaju: neće biti cvijeća/ široka je i ružna istina zemlje. I zar to znači biti zaljubljena u život, u život koji se drži konstante: nema ništa ljudskije/ od savijenih leđa.

Roklicer se svojim stihovima poziva na sebe, opravdava se. Životu unatoč u nepovrat mu spočitava ružnu istinu zemlje. Svu je gorčinu u amanet posvetio voljenom sinu s jasnom napomenom da u životu nikome ne vjeruje jer samo tada neće biti razočaran. I za ljubav isto vrijedi, o ljubavi govoriti, istaknuo je pjesnik, jednako je kao kad se govori o besmislicama. Lirski subjekt prepoznaje se u svakom stihu u vapaju, u gorčini neispunjena i nedorečena života. Kajanje se čak nazire u čitavom pjesničkom korpusu jer se život dogodio kako se već dogodio: sigurno sam, u prošlom životu/ nešto gadno sjebao kada sam rođen/ ovdje gdje nisam trebao.

Autorsko Ja u prvom licu preispituje svoje postojanje, i taman što pokrene ključna pitanja tonus pjesme se izokrene u psovku. Ali s jakim razlogom, naime u okvirima psovke odvija se samospoznaja, u njoj se pjesnikovo Ja ogoljuje do kraja lamentirajući: cijeli život sanjam da upoznam tebe, no odmah potom slijedi preokret: iskreno, i meni se pomalo jebe za tebe. I sve se autoironijski urušava: oprosti, ljubavi, ostalo mi je još malo/ i više ne želim igrati pokvareno.

Takvi se obrati, u maniri žargonske igre, događaju u svojevrsnom zajebu. Zajeb počinje u zoru i ne staje, već traje i traje. Povrijeđeno Ja duboko uzdiše ne mareći što u njegovim plućima izgara onaj dim zadnje cigarete/ vonj jedne od one kojoj ne upamtih imena. I preostaju samo udarci zadobiveni u suludim bitkama alkohola i života. Provlači se čitavom zbirkom kratka i lapidarna sinteza o životu s kojim /autor/ već odavno ne ide(m) u korak.

Njegova je poezija zbir neuspjeha i razočaranja u ljubavi, a nepovjerenje u ženu je konstanta. U svakom stihu prevladava duboka sumnja u snagu erosa, a ljepota i dobrota svedena je na psovke i prijekore izrečene uličnim jezikom kakav se rađa samo u alkoholnim parama. Za lirski subjekt jedno obično danas protječe kao jučer, i kao sutra, svejedno. Rezigniran, nezadovoljan i razočaran nabraja stihovima svojim život u jednom danu po točkama: kuham grah/ pijem hladno pivo, ubijam muhe/ … znojim se../ … razmišljam o samoubojstvu../ veleumno promišljam s kim se sada jebeš./ Sve u svemu, kako mi i priliči.

Zna on sebe, oduvijek mu je tako jer sam život je takav i zato mora ići protiv struje, uvjeren je u svoju spoznaju pasivne rezignacije. Otkad zna za sebe njegov je osmjeh bio osmijeh mrtvog labuda. Stoga nije nimalo čudno kada se autor predstavlja kroz patrijarhalni obrazac: Ja sam stara garda, …/ jesi ili nisi, mogu li ili ne mogu;/ ne volim kad te netko kara da je ljubav sišla s neba/ samo zato jer te drži za nogu i priča o zvijezdama/ kad god ti to treba.

Glas Martine Vidaić život promatra fragmentarno u pjesničkim slikama, ispisuje dio po dio, asocijativno niže segmente koji se u poetskoj riječi transformiraju oslikavajući zadane trenutke na osobit i neuobičajen način. U tom nesvakidašnjem kontekstu život /je tek/ jedna scena, sav se u stih pretače. Autorica ne ispušta iz riječi fragment, niti fragment iz riječi ispušta koji život nosi pritiskujući pri tom stop, stop, stop/ da ne iscuri život taj u beskraj. No, napetost raste da se ne dogodi najgore, zato i ponavlja u stihu ne dam da me poništiš. Borba se odvija u stihovima. Kad već nezaustavljivo sve prolazi, zadovoljstvo i radost, tuga i bol, kao što i dani opuštanja odlaze: još malo i nestat će …/ sunce će u skrivenim kutcima kostima/ ostaviti sjenu od koje drhti dubina. I što nakon svega preostaje, nakon svakodnevnih iskustava, samo zlo, a ono će svakog usputnika i prolaznika gledati ravno u oči/ i dan neće moći više ništa/ učiniti…

Lirski Ja u Mehanici govori o ljudima, pojavama, slobodnim stvarima nevezanim stihovima jer izvan rukopisa nema slobode, nema je tko unijeti, izreći i nedvosmisleno ispisati. Naime, jezik Martine Vidaić postaje olovan … No on o sebi ne zna ništa reći, lirski subjekt unutar takvoga jezika ne razumije i ne zna što su i gdje završavaju/ ovakvi kao ja?/ Koji shvatili su da je u kipovima i tijelu/ samoća jednako teška. U situacijama u koje se ipak prepoznaje pruža se drukčiji uvid, no samo naizgled i ubrzo se rađa jedna spoznaja: što se više uspinjem, neba je manje. Ta očita transformacija u dijalektičkoj igri očišta uzdiže pjesničko Ja visoko iznad pojavnosti. Tek eho rečenice ostao je u zraku da svi čuju duboku, široku i visoku utjehu: jednoga dana bit ću opet šuma/ trava u ustima ovaca/ miris početka/ govno u kojem sve počinje i sve završava.

Poezija je to fragmenata, koja se žargonom poigrala kao slikovitim i živim jezikom. Iskidano tijelo riječi, fonetski izmješteno, pregnantno izlomljeno brojnim asocijacijama do besmisla samo da bi se cjelina života zdrobila, usitnila do njezine predmetnosti i potom vratila u prapočetke. Mehanika peluda kao integrirano iskustvo ljubavi, života i svijeta i samoga Ja sustavno dezintegrira stih po stih, riječ po riječ. Mehanika čitanja verziranog čitatelja zakazat će već u počecima. Hitno nešto treba mijenjati, za početak mehaniku navike.

Robert Roklicer ostao je duboko usađen u labirintu prezira i autodestrukcije, svakim je stihom odbacivao nit vodilju, nikako nije želio biti vođen višim redom razumijevanja. U pozi inata ukopavao se sve dublje, i na kraju je utonuo, i potonuo u istini neistine. Glasno se narugao čitatelju i u lice se nacerio svakom znatiželjniku: Ovo je posljednja pjesma koju sam napisao/ … za vas koji kmečite nad sudbinom. Neka prvi od čitatelja riječ baci u stih, onaj koji nad vlastitom sudbinom nikad nije zakukao, koji se nije razočarao nad riječima života.

Prvi glas i drugi glas, Martina Vidaić i Robert Roklicer, Mehanika peluda naspram trećega, koji se zamišljeno pita zar je to sve što sam imao reći o ljubavi i životu udvoje bez trećeg…

Miroslav Artić 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...