Marquezov tihi i motivirani angažman u istočnoj Europi

Uz Marquezovo ''Putovanje po istočnoj Europi'', V.B.Z. Zagreb, 2018.

Knjiga putopisa ili bolje reći reportaža naslovljena Putovanje po istočnoj Europi napisana je sredinom pedesetih godina novinarskom upornošću kolumbijskog pisca Gabriela Garcia Marqueza, kasnije poznatog kao vrsnog prozaista i Nobelovca. Polovicom dvadesetog stoljeća, točnije 1957. godine, tada još uvijek novinar Marquez, bio je pozvan kao suradnik južnoameričkih tiskovina da redakciji šalje ”reportaže s one strane željezne zavjese”. Godinu dana kasnije skupio je svoje reportaže i objavio ih kao zasebnu knjigu. U avanturu se zaputio s dvoje prijatelja.

Sve je započelo u Berlinu, točnije u zapadnom dijelu tog jedinstvenog europskog grada. Bio je to veliki izazov – upoznati razorenu europsku metropolu koja se dizala iz pepela i svakodnevno razgledati četvrti kako rastu i mijenjaju se. No, u Berlinu ništa nije bilo uobičajeno i očekivano, naime, od jedne iznimne, poznate i priznate metropole po svojoj predratnoj iznimnosti, nastala su dva grada. U jednom gradu, u jednom imenu stisnula su se naizgled dva toposa, iako je to i dalje fizički bio jedan grad. Politički proces razdvajanja tekao je neumoljivo, naime, na istom geografskom prostoru sve su se više međusobno udaljavala dva kulturna koda, dvije političke orijentacije, i svakim danom istočni i zapadni dio postali su sve udaljeniji, i na kraju su utvrđena dva oprečna grada.

Zapadni dio grada izgrađivao je i obnavljao Zapad u snažnom zamahu na čelu s američkim snagama. Rastao je u svakom pogledu prepolovljeni, razlomljeni, presječeni i odsječeni dio Berlina. Istočni dio, nasilno otkinuti komad grada, odvojen i zidom ograđen zaposjeo je SSSR na čelu s tada moćnim Staljinom. Tako je Berlin ostao podvojeni grad u sebi duboko podijeljen na istočni i zapadni dio, nepomirljivo i trajno, tako se barem činilo. U gradu s dva manja živuća grada sve je još bilo obilježeno dubokim ranama ratnih razaranja. Iz ruševina je doslovno nicao novi Berlin, naravno u zapadnom dijelu grada, tada kao ”najzanimljivije arhitektonsko iskustvo u Europi”.

Sve je to na mladog novinara Marqueza i njegove prijatelje ostavljalo dubok dojam, no u svakom pogledu porazan. Grad se pretvarao pred njihovim očima u divovski kapitalistički pothvat, a tome se očito i težilo. Izgubio je europski identitet, i na kraju je u potpunosti nestalo njegovo središte i sidrište.

Marquez je kružio zapadnim dijelom Berlina s prijateljima Jacquelinom i Francom ne bi li zajedničkim snagama zabilježili ključne trenutke novo nastajućeg grada. Nisu se mogli oteti dojmu da su u stalnoj ”potrazi za gradom”. To što su danima obilazili bio je u stvari ”asimetričan grad, bez glave i repa”, baš lažan grad. Iz pepela je izranjalo ”nešto što je posve suprotno Europi”, autor je imao dojam da zapadni dio grada služi kao laboratorij u kojem su glavnu riječ imale Sjedinjene Američke Države. Taj velebni laboratorij bilježio je ekonomski uspjeh, munjevit razvoj, dok je na ruševinama zapadnog dijela stasala ”golema agencija kapitalističke propagande”.

Iz tog očišta uslijedio je put u jedan sasvim drukčiji svijet nekada jedinstvenog, kompleksnog i cjelovitog grada. U jedanaest naslova proputovao je Marquez istočnu Europu sa svojim prijateljima vozeći se širokim i dugim avenijama Berlina, Praga, Varšave, Moskve i Budimpešte.

Autorsko iskustvo istočne Europe kroz glavne gradove počevši od istočnog Berlina pa preko Poljske, Čehoslovačke, SSSR-a i Mađarske postupno se gradilo u slojevitim nijansama.  Protezalo se između triju referentnih točaka. Prva se nalazila između istočnog i zapadnog Berlina kao zapadnjačkog laboratorija. U tim su se procesima produbljivala razlikovanja, udaljavanja i političke napetosti. Druga je točka skupljena u bolnoj, ratnoj traumi ideološki obojanoj, a treća je poput crne rupe nesaglediva u svom užasu, riječ je o sjećanjima iz koncentracijskih logora.

U tom se referentnom okviru zapadni Berlin prepoznaje kao kapitalistička tvorevina uobličena prema mišljenju autora u arhitektonsko čudo. Grad je bio premrežen lancem blještavih trgovina i reklama pod zaštitnim znakom Coca-Cole, a s druge strane istočni dio grada ostao je i dalje razoren i zapušten prostor siromaštva, depresivnih stanovnika u neonskom svjetlu bljeskajuće crvene zvijezde. Jedino je ona svjetlila u pustom ambisu dirigiranih svjetlila. Duboko ispod svih slojeva konstruirane stvarnosti podrhtavala su potisnuta sjećanja na užas rata i koncentracijskih logora.

Nakon što se suočio s poligonima smrti autor je ustvrdio da je ”okrutnost nacističkog znanstvenog pristupa jasno uočljiva u Auschwitzu”. Ta užasna stratišta stajala su poput znanstveno utemeljenih laboratorija, naime ”na jedna vrata ulazio bi živ čovjek, a na druga bi izlazili njegovi ostaci. Unutra je ostajalo sve što se od neke osobe moglo iskoristiti kao sirovina”. Znanost u službi logoraških ideologija omogućila je zavidnu učinkovitost prema kojoj su od svakog pojedinačnog logoraša nastajali mnogobrojni proizvodi. Hladna i pedantna, savršeno organizirana, iznad svega moćna industrija izbacivala je na tržište korisne artikle za svakodnevnu upotrebu poput tkanina ”od ljudske kose, .. derivati ljudske masti /veoma tražen/ kovčeg od ljudske kože”.

Između tih relacija odvijala su se vrlo sadržajna, znakovita i traumatična putovanja iza željezne zavjese. Logori koje je pratio glas da su u jeku rata funkcionirali na najvišoj znanstvenoj razini ostali su na Istoku kao zadužbina tog bloka. Putovanje po istočnoj Europi ostalo je obilježeno slikama ratnih razaranja koje su prijeteći pratile putnike namjernike, samo su izvirala sjećanja na teror i koncentracijske logore. Takva iskustva autor nije mogao izbjeći, a niti zaobići.

Autorski tekst nije slijedio jednoličnu matricu blokovske podjele na dobri Zapad i zli Istok. Brojna susretanja s ljudima od Istoka ograničenih i kontroliranih aktivnosti u svakom smislu bila su potresna. Od stisnutih, šutljivih i depresivnih stanovnika istočnog Berlina pa do živahnih, zainteresiranih, razgovorljivih i prilično optimističnih ljudi u Čehoslovačkoj, a osobito temperamentnih Poljaka, ili susretljivih, začuđujuće znatiželjnih građana Moskve koji ništa o Zapadu nisu znali osim onog što im je bilo dano da znaju; što, kako i kada. Sve je bilo propisano i definirano, i bili su uvjereni da je baš tako kako im se kaže da jest.

I na kraju Marquezova se družina vraćala s putovanja Mađarskom, a kad tamo šok i nevjerica, nepovjerenje na svakom koraku; strah, muka i očaj nakon pokušaja revolucionarnih snaga da i njima svane proljeće, naravno bila je to akcija ograničenog tipa. Glas i vapaj naroda vlasti su grubo prekinule i samo je diktatura ostala baš kakva je i bila prije revolucionarnih zbivanja.

Marquezovo putovanje istočnom Europom je nepretenciozno, napisano bez političkih ambicija, više promatrački usmjereno u želji da se približi i bolje shvati tadašnju vladalačku logiku Istočnog bloka. Autor dopušta da ostane iznenađen i zatečen situacijom, otvoreno je i bez predrasuda upijao mentalitet određene kulture. Promatrao je brojno stanovništvo, zanimalo ga je radništvo tada prepušteno prisili i diktatu, barem je izvana tako izgledalo.

I upravo u tom otvorenom pristupu prema stvarnosti i pojedinačnim iskustvima mogu se nazrijeti nijanse slobodarskog duha skrivane u nišama samo njima znanim. Nosila ih je jaka volja i nada da će vlastitim snagama nagristi i onesposobiti željeznu zavjesu. Plovili su u tim teškim i nepredvidivim vremenima na krilima tihog i motiviranog angažmana. Koliko god bila jaka stega još se više ulagalo u izgradnju paralelnih svjetova/prostora tihog zajedništva i međusobne podrške.

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...