Marko Torjanac: “Zabrinjava me kukavičluk intelektualaca koji sve vide, a šute”

Dok su predstave njegovog kazališta Planet Art na čekanju, Marko Torjanac ne gubi vrijeme - bori se za samostalne umjetnike, zviždi protiv Bandića, a u velikom intervjuu objašnjava situaciju, probleme i potencijalna rješenja.

Jedan od najglasnijih kritičara gospodarskih mjera u kojima je vlada “preskočila” značajan dio kulturno-umjetničke scene svakako je Marko Torjanac, nagrađivani glumac koji je u “akciju spašavanja kulture” upleten s nekoliko strana. Osnivač je i umjetnički ravnatelj nezavisnog kazališta Planet Art, predsjednik je i Izvršnog odbora Ogranka samostalnih umjetnika pri Hrvatskom društvu dramskih umjetnika, a ako tome dodamo i činjenicu da je već godinama nezavisni zastupnik u Skupštini Grada Zagreba, jasno je da imamo najboljeg mogućeg sugovornika na sve aktualne kulturne teme.

Osim svakodnevne komunikacije s Ministarstvom kulture, Torjanac ove izolacijske dane provodi i u društvenom aktivizmu, svakodnevno izražavajući bunt zbog načina na koji grad(onačelnik) upravlja situacijom nakon razornog potresa.

Iz kulturnih redova ovih se dana čuju glasna negodovanja na mjere koje je Vlada osmislila za kulturne djelatnike, a ministricu kulture nazivaju čak i stečajnom upraviteljicom. Što je, po vašem mišljenju, najveći nedostatak u cijeloj priči?
Najveći nedostatak je kašnjenje mjera potpore u području kulture, što govori da se o kulturi ne razmišlja kao o području ravnopravnom drugima. To je porazno, jer je kulturni razvoj pretpostavka svakog drugog razvoja, od razvoja inteligencije do onog ekonomskog. Kultura je, kao i uvijek, ispala teret koji se naknadno rješava, a umjetnici problem. Svatko tko zna i razumije ulogu kulture u društvu iz ovoga može iščitati da je riječ o vlasti i sredini koja ne razumije osnovnu društvenu dinamiku i da zato ni ne možemo napredovati. To nije ništa novo. Zato kultura i ima slab doseg i utjecaj u društvu, a Hrvatska je pak u stalnoj silaznoj putanji i desetljećima nazaduje.

Shodno tome, ova situacija pokazala je sve konkretne slabosti u području kulture, od neorganiziranosti samih umjetnika do manjkavog sustava koji ne prepoznaje umjetničku djelatnost kao djelatnost ravnopravnu drugima. Zbog toga samostalni umjetnici, koji svojim potplaćenim radom pune proračun i donose društvu profit, u poreznom sustavu nemaju niti svoju šifru djelatnosti već su svrstani pod “ostale”, zbog čega su izostavljeni iz mjera potpore, pa su se za njih tek naknadno krenula tražiti rješenja – iako su prvi i to jasno i glasno upozorili da im je rad uslijed novih okolnosti onemogućen. Najporaznije je to što je potpora za umjetnike i dalje “tema” i što umjetnici još uvijek nisu primili pomoć iako ih ima svega par tisuća i kap su u moru u odnosu na 550 tisuća sugrađana koji su već obuhvaćeni potporama.

Što mislite, iz menadžerskog i umjetničkog kuta, zašto se nezavisnoj kulturnoj sceni i u ovim mjerama, ali i inače, ne priznaje činjenica da je jedini profitabilni dio kulture?
Nezavisnoj se kulturi uopće nerado priznaje njezina posve očita relevantnost kao i sve očitija superiornost i u umjetničkom i financijskom smislu, jer ona ukazuje na nezgodnu činjenicu da se može drukčije. Da se može i za manje sredstava, a prvenstveno mimo raznih podobnosti kojima je naše društvo opterećeno. Ona pokazuje da se može hrabrije i u smislu inicijative i sadržajno. Naime, uz to što je neopterećena negativnom selekcijom koju u javnom sektoru diktira politika, ona ukazuje da je javni sektor organizacijski zastario i daleko preskup, da na njega odlazi nevjerojatnih 98% sredstava za kvantitativno i sve manje kvalitativno isti rezultat kao u nezavisnoj kulturi. Nezavisna kultura također ukazuje da elitizam i klijentelizam nisu uvjeti opstanka kulture, dapače, da joj smetaju i slabe joj doseg i utjecaj. No, problem nepriznavanja nezavisne kulture usprkos njezinim prednostima je u tome što zadire u partikularne interese pojedinaca i interesnih grupacija koji ih ostvaruju u obilno financiranom području javne kulture, od čega sama kultura i kvalitetni umjetnici imaju najmanje koristi.

Nezavisna kultura je, naime, ogledalo svega onog lošeg u području kulture. I zato smeta. Zato će se rado zanijekati i njezina programska kvaliteta, kao i financijska prednost. Rezultat toga je i podfinanciranost nezavisne kulture koja za 2% sredstava stvara 50% programa i opstaje na entuzijazmu, što je gorivo s ograničenim trajanjem. Subvencionira je se i pomaže sporadično, nesistematično, proizvoljno, nesustavno i nedovoljno. Uz to se zadnjih desetak godina gotovo niti jednoj novoj umjetničkoj inicijativi nisu odobrila sredstva i zato je nezavisna kultura, usprkos odličnim rezultatima, u padu, a umjetnici odlaze iz zemlje.

Torjanac je nezavisni zastupnik u Skupštini Grada Zagreba (Foto: Facebook)

Osim aktivizma, što umjetnici u ovom trenu mogu učiniti po tom pitanju?
Što se tiče novih pristupa na koje smo prisiljeni, oni se moraju razvijati u hodu što je dobro, poticajno i uzbudljivo. Cijela ova situacija prisilila je umjetnike na kreativnost u traženju novih izričaja i načina komunikacije s publikom. Već se pokrenula cijela nova video i online scena i razvoj ovih segmenata je već veliki dobitak, a tek je u začetku. Ministarstvo je obećalo financijski podržati ove nove oblike izričaja, što je apsolutno pohvalno. No, ova kriza bi trebala biti prilika koja će prisiliti cijeli sustav na odavno potrebne promjene. Cijelo područje kulture, od javnih ustanova do nezavisne scene, moralo bi krenuti u tranziciju i osuvremeniti se. Pritom je prije svega nužno definirati strateške ciljeve kulture, tj. odrediti koja bi trebala biti njezina svrha i zadaća u društvu. To uključuje promjene od načina financiranja do vrednovanja, kako bi za sve bilo više sredstava i kako bi bila produktivnija, otvorenija, inkluzivnija, prisutnija i utjecajnija. Vrijeme je sazrelo za revalorizaciju i ponovno postavljanje već dugo prijeko potrebnog pitanja uloge kulture u društvu. Ona ne može biti sama sebi svrha.

Sami umjetnici također bi se trebali aktivnije, zainteresiranije i konstruktivnije uključiti u definiranje vlastitog statusa, ali i vlastitih odgovornosti koje imaju i kao umjetnici i kao građani. Tu bi tek trebao uslijediti ključan skok svijesti, jer tek promjenom stare paradigme mišljenja onih koji stvaraju kulturu moguće je od kulture učiniti pokretačku snagu društva, uzor i vrijednosni, intelektualni i moralni autoritet. A kultura to mora biti. Ako nije, onda je društvo slabo, a kultura mu služi tek kao dekor i(li) zatvoreni prostor egzibicije i narcizma. No, s obzirom na to da smo društvo nesklono promjenama, pitanje je hoćemo li ovu priliku iskoristiti za promjene ili će zastarjeli sustav, uslijed ekonomske krize, prvo morati propasti. Promjene nas očekuju ovako ili onako.

Samostalni umjetnici, koji svojim potplaćenim radom pune proračun i donose društvu profit, u poreznom sustavu nemaju niti svoju šifru djelatnosti već su svrstani pod “ostale”.

Neki tvrde da je princip solidarnosti kojeg zastupate idealizam, pomalo utopijska ideja, s obzirom na to da je gotovo nikad demonstriran od strane politike, posebice prema umjetnosti.
To da je princip solidarnosti utopijski nije točno. Princip solidarnosti kao i ostale utopijske ideje jedini dovode do napretka i to što ih nema u našem društvu i politici, to ne znači da one ne postoji. Naime, vrlo je jednostavno. Ishodište svakog napretka je idealizam. Nažalost, mi imamo baš taj problem da smo sredina koja, barem zadnjih trideset godina, ponovno intenzivno ne vjeruje u idealizam koji je osnovni preduvjet napretka. Dapače, idealizmu se agresivno opiremo baš zato što ugrožava konzervativan koncept društva kakvo smo postali. Otuda kod nas podrugljivost prema idealizmu, pa i nepovjerenje (ili, bolje reći, ubijeno povjerenje) prema svim plemenitim idejama poput solidarnosti. To samo govori kako smo postali okrutno društvo koje je prihvatilo nasilje i zakon jačega kao zadanost života i koje je izgubilo ideale. I dok zapadni svijet, uz sve svoje probleme, zahvaljujući idealizmu ide naprijed, a idealisti su mu pogonsko gorivo, mi na idealizam gledamo posprdno, na napredak podozrivo, a ideal pronalazimo u mitologizaciji i retradicionalizaciji društva i društvenim obrascima 19. stoljeća, dok je mentalitet u još gorem stanju. On čak nije ni građanski, već je srednjovjekovni, što se vidi u poslušnosti kao i u predrasudama i osjećaju ugroženosti od svega novog i drugačijeg. Upravo zbog te nesklonosti idealizmu i napretku u proteklih smo 30 godina i uništili gotovo sve napredno što smo baštinili iz kratkog razdoblja progresa u bivšoj državi.

Dovoljno je samo spomenuti Imunološki zavod, o kulturi da ne govorimo. Mi ćemo danas rado poput kakve kolonije prihvatiti tehnološke dosege nastale u naprednom svijetu pogonjenom idealizmom, jer oni olakšavaju život, ali u njima nećemo sudjelovati. Mi smo konzumenti, a ne kreatori, kako tehnologije tako i vlastite sudbine. Našim društvom upravljaju primitivne političke elite koje se osjećaju ugrožene napretkom, koje opstruiraju moderno obrazovanje i uopće pristupe koji bi mogli donijeti pomake. O toj nasilničkoj i primitivnoj vlasti koja njeguje provincijalnu skučenosti duha opsežno piše Krleža, pa se čini da je to, nažalost, stalni problem ovdašnjeg mentaliteta. Zbog toga idealisti ili odlaze iz Hrvatske i realiziraju se u sredinama sklonima idealizmu, kreaciji i novim idejama ili ostaju ovdje u stalnoj borbi za elementarne pretpostavke modernog društva koje se u našoj sredini lišenoj idealizma smatraju neprijateljskima. Na taj otpor prema idealizmu, solidarnosti, humanim idejama i napretku naići ćete, nažalost, jednako i u takozvanom kulturnom miljeu.

Može li se posebno za ove prilike premostiti jaz između nezavisnih i institucionaliziranih kazališta?
Jaz među umjetnicima ne postoji. To se vidi po tome što glumci iz institucija vrlo rado igraju u nezavisnim kazalištima i, dapače, u njima ostvaruju svoje najbolje uloge, u njima zarađuju. U umjetničkom smislu sve je to jedno igralište, a jaz je umjetno stvaran neravnopravnom raspodjelom sredstava, neravnopravnim uvjetima rada, klijentelističkim interesima i političkom instrumentalizacijom, kao i odsustvom volje i znanja da se ti problemi riješe. Ono što će se sada u krizi pokazati kao neminovno su egzistencijalne perspektive ljudi u institucijama i onih na nezavisnoj sceni. Volio bih kada bi baš to bio most koji će povezati umjetnike iz institucija i nezavisne scene. Potreba da pomognu samostalnim umjetnicima, tj. solidarnost koju su javno izrazili pojedini kolege iz javnih kazališta s kolegama s nezavisne scene daje nadu.

Torjanac je osnivač i umjetnički ravnatelj nezavisnog kazališta Planet Art, a “Velika zvjerka” jedna je od njihovih hit-predstava

S obzirom na to da ste u ovoj situaciji pogođeni kao umjetnik i poduzetnik, a bavite se i politikom, idealni ste i itekako pozvani za odgovor na pitanje – što je najbolje napraviti u ovoj situaciji?
Djelovati i uvoditi već desetljećima potrebne promjene u cijelom društvu. Ova kriza je ujedno jedinstvena prilika za pozitivne pomake i svako društvo koje ju takvom prihvati, imat će velike koristi od nje. Ova kriza je, uz potres u Zagrebu, ukazala na sve slabe točke u društvu, od dezorganiziranog i opljačkanog glavnog grada koji nema ni stručnog ni ekonomskog kapaciteta ni za mjesec dana krizne situacije, preko odnosa prema poduzetnicima do nesređenog područja kulture. Ovo je prilika za modernizaciju društva. Za promjene u smjeru uređenijeg, pravednijeg, odgovornijeg, poduzetnijeg, samosvjesnog društva , za društvo znanja, sposobnosti i talenta. Prilika da odbacimo stari klijentelistički sustav i krenemo ka društvu meritokracije. Ako Hrvatska sad to ne učini, po završetku ove krize doslovno će se isprazniti.

Postoji li, po vašem mišljenju, ikakva pozitivna strana činjenice da su društvo, kultura i gospodarstvo, odavno svi odreda ocijenjeni trulima, umrli na neko vrijeme?
Ova kriza je došla u zadnji čas kao prilika za mentalno i duhovno čišćenje, prvenstveno od ideološke zagađenosti koja sada kada je život stavljen u realnu perspektivu postaje bizarna. Naše društvo već desetljećima ima potpuno krive vrijednosti i prioritete. Oni su još uvijek prisutni, no trenutno su pali u drugi plan. Kolektivno ludilo se stišalo, orgije samodovoljnosti i nacionalnog ludila pokazuju se kao ono što jesu – kolektivno ludilo kojim se građane hrani desetljećima kako bi se njima lakše manipuliralo. Izlazak na balkone kako bismo pjevanjem ‘Moje domovine’ jačali duh iracionalnim slavljenjem društva i države koji su podbacili više ne pali, ali pali izlazak kako bismo protestirali protiv kriminala koji godinama upravlja Zagrebom. Stvari se mijenjaju. I što će duže ovaj virus harati, veća je mogućnost da naše društvo stvori antitijela i poželjnu reakciju, kako bi se izliječilo od patologije koja ga je dovela do ruba i zbog koje su ljudi masovno odlazili odavde dok su mogli.

“Nezavisnoj se kulturi uopće nerado priznaje njezina posve očita relevantnost, jer ukazuje na nezgodnu činjenicu da se može drukčije, da se može i za manje sredstava”

Koliko mislite da će trajati krizna situacija na terenu, na sceni? Čini se da ova priča tek počinje jednom kad se otvore kazališta i publika bude smjela u gledališta.
Kultura, a pogotovo kazališta kao mjesta javnog okupljanja velikog broja ljudi na malom prostoru, zadnji će se oporaviti i početi s radom punim pogonom zbog ekonomskog udara na građane koji će rezultirati štednjom na kulturnim sadržajima, ali i zbog zazora od javnog okupljanja što može potrajati prilično dugo, moguće do pronalaska cjepiva i dovoljne procijepljenosti. Kazališta će, kao i svi kulturni sadržaji, morati naći nove putove i načine komunikacije s publikom. Mogućnost prilagodbe novim uvjetima bit će ključna za opstanak, pogotovo neovisne kulture. U tome cijeli prostor kulture mora imati podršku i Ministarstva, ali i lokalnih zajednica.

Aktivirani ste i oko gradske vlasti, Bandićevim skandalima, sad i potresu. Što vas u cijeloj toj priči najviše ljuti na nekoj osobnijoj, ljudskoj razini?
Ljuti me vjerojatno isto što i tisuće građana koji zadnjih tjedana sve glasnije protestiraju bukom na prozorima i balkonima, a to je bahatost i besramnost Bandića i cijele njegove barbarske kamarile koja je doslovno okupirala jedan nekad urbani prostor, uništila ga i pretvorila ga u privatni biznis na račun građana. Zabrinjavajuć je i građanski kukavičluk velikog broja ‘građana’, pogotovo intelektualaca i umjetnika koji to sve vide i znaju, ali godinama šute, a pogotovo onih koji su oportunistički pristali na tu okupaciju, pa čak i sudjeluju u njoj.

“Izlazak na balkone kako bismo pjevanjem ‘Moje domovine’ jačali duh iracionalnim slavljenjem društva i države koji su podbacili više ne pali, ali pali izlazak kako bismo protestirali protiv kriminala” (Foto: Facebook)

Je li vas ova netipična situacija iz političkog aspekta inspirirala da se dublje bacite u politiku? Ili razmišljate o izlaznoj strategiji?
Sve opcije su otvorene. U politiku nisam ušao iz oportunizma. To mi nije profesija i ne služi mi za realizaciju, a svoj posao previše volim da bih ga žrtvovao zbog sudjelovanja u jalovoj politici koja nema mogućnost donijeti promjenu. Ako vidim da u politici ne postoji snaga koja može omogućiti realizaciju ideja koje donose napredak, ne vidim svrhu u gubljenju vremena negdje gdje je nemoguće napraviti pozitivan pomak. Ako vidim da su pomaci mogući, onda me i te kako zanima ostati u njoj. No, u svakom slučaju ću sigurno biti društveno aktivan.

Da priču završimo u nekom pozitivnijem svjetlu, naravno, ako je moguće – ima li nečeg dobrog u ovoj situaciji?
Uz već spomenute iskaze solidarnosti, ugodno me iznenadila posvećenost, odgovornost i marljivost kojom se izabrani Izvršni odbor Ogranka samostalnih umjetnika Hrvatskog društva dramskih umjetnika, kojemu sam predsjednik, prihvatio posla. Zaista se cijela ekipa koju čine Petra Dugandžić, Anja Maksić Japundžić, Buga Marija Šimić i Marko Juraga, uz podršku i aktivni interes velikog broja samostalnih umjetnika, bacila na posao ozbiljno, posvećeno i s entuzijazmom, a to jedino može dovesti do rezultata. Nailazili smo i nailazimo na prepreke, ali ih uspijevamo savladati i ne dopustiti im da nas učine malodušnima, već naprotiv, još predanijima zadacima koje smo si postavili. Sve mi to govori kako je sve prisutnija svijest da sami moramo uzeti sudbinu u svoje ruke i na nju utjecati, a to je osnovna pretpostavka za promjene i napredak.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More