Marko Tadić u Laubi: Dva mjeseca do beskraja vremena

Marko TadićPostoje i takve izložbe nakon kojih vam je potrebno najmanje pet mjeseci da akumulirate dojmove, sredite misli, lupite ravnalom u stol i odlučno u sebi kažete: “Da, doista sam prisustvovao nečem neobičnom!”.

Eto, baš takva je izložba ne baš više ni tako mladog umjetnika, bolje rečeno artista, Marka Tadića, “We used to call it: Moon!” u Laubi. O čemu se tu zapravo radi? Naizgled jednostavno, sredovječni umjetnik se po uzoru na druge umjetnike i dizajnere zaputio na Hrelić i tamo pokupovao razglednice iz starih vremena, gotovo goetheovskih. Onda je te razglednice donio u svoj dobro zagrijani atelijer, zapravo više alkemičarsku jazbinu u kojoj je od tih razglednica, pokupovanih po buvljaku, artističko-alkemičarskom vještinom načinio vinjete koje su po snazi dobile nešto kao da si u pastoralni roman sedamnaestog stoljeća unio odlomke modernog SF-romana.

Mnogi su se suvremeni, postmodernistički pisci zanosili idejom da napišu baš takav roman, ali nisu imali snage i umijeća, jer su znali da ne bi uspjeli zadobiti istinski patos pastoralnog romana. A Marko Tadić je to uspio u likovnoj obradi, jer likovni umjetnik može posegnuti za starom razglednicom, dok pisac ne može devastirati nečiji roman iz 17. stoljeća. I tako je Tadiću uspješno pošla za rukom ta alkemija; na stare razglednice, upravo je kožarićevski nalijepio dva iz kolaža izrezana sunca ili mjeseca, mislim ipak mjeseca. I ostavio nas, starinski rečeno, bez daha.

Možda nas baš ta dva mjeseca na Tadićevim razglednicama mogu odvesti u beskraj vremena gdje će nam nad nekim novim planetom svijetliti dva, umjesto jednog, mjeseca.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More