Postoje i takve izložbe nakon kojih vam je potrebno najmanje pet mjeseci da akumulirate dojmove, sredite misli, lupite ravnalom u stol i odlučno u sebi kažete: “Da, doista sam prisustvovao nečem neobičnom!”.
Eto, baš takva je izložba ne baš više ni tako mladog umjetnika, bolje rečeno artista, Marka Tadića, “We used to call it: Moon!” u Laubi. O čemu se tu zapravo radi? Naizgled jednostavno, sredovječni umjetnik se po uzoru na druge umjetnike i dizajnere zaputio na Hrelić i tamo pokupovao razglednice iz starih vremena, gotovo goetheovskih. Onda je te razglednice donio u svoj dobro zagrijani atelijer, zapravo više alkemičarsku jazbinu u kojoj je od tih razglednica, pokupovanih po buvljaku, artističko-alkemičarskom vještinom načinio vinjete koje su po snazi dobile nešto kao da si u pastoralni roman sedamnaestog stoljeća unio odlomke modernog SF-romana.
Mnogi su se suvremeni, postmodernistički pisci zanosili idejom da napišu baš takav roman, ali nisu imali snage i umijeća, jer su znali da ne bi uspjeli zadobiti istinski patos pastoralnog romana. A Marko Tadić je to uspio u likovnoj obradi, jer likovni umjetnik može posegnuti za starom razglednicom, dok pisac ne može devastirati nečiji roman iz 17. stoljeća. I tako je Tadiću uspješno pošla za rukom ta alkemija; na stare razglednice, upravo je kožarićevski nalijepio dva iz kolaža izrezana sunca ili mjeseca, mislim ipak mjeseca. I ostavio nas, starinski rečeno, bez daha.
Možda nas baš ta dva mjeseca na Tadićevim razglednicama mogu odvesti u beskraj vremena gdje će nam nad nekim novim planetom svijetliti dva, umjesto jednog, mjeseca.
Željko Špoljar
