Marko Štromajer: Poštar

Ja ti se zapravo bojim stopera. Nikad ih ne uzimam u auto kada stopiraju. Samo gledam u drugu stranu i prođem pored njih, kao da i nisu tamo, uz rub ceste. Nikad ih ne povezem…

Jesi li vidio Dragu-poštara? Jebote, puko čovjek skroz na skroz, neki dan sam ga vidio, sjedi na klupi ispod robne kuće, pozdravim ga, on ne „a“ ni „be“, ne prepoznaje me, ne vidi me, čovječe, hej! Sav se nekako usukao, požutio, ona gadna žuta boja, mrtvačka, sav je sjeban, ne liči na čovjeka. Sjedi tamo, šuti, gleda nekud u prazno. Ja mu priđem, pogledam ga, a ono, umjesto očiju dvije rupe, kilometar duboke, ko da u bunar gledaš. Zamazan, poderan, kažem ti, ružno za gledati. Strava.

Stari moj, sjećam ga se od djetinjstva, on je par godina stariji od mene, sjećam ga se iz osnovne, uvijek je bio ok frajer, normalan tip. A sada… Žao mi čovjeka, propo skroz, ne možeš mu pomoći. Ništa ne vrijedi, vuče se po gradu ko zadnje smeće, oko njega oni klošari, pijanci, on sav razbijen, čovječe, gadno za gledati.

A on ti je za mene bio savršen čovjek, onakav kakav bi svako želio biti. Bio oženjen za onu Danu, učiteljicu. Imali dvoje djece, da dvoje su ih tada imali, a treća, ona mala curica se tih dana trebala roditi. Da, troje djece. Sjećam se Drage kad se oženio. Bili su par još od srednjoškolskih dana, onda je ona otišla na faks, pa se brzo vratila u grad i dobila posao u osnovnoj, on je ispočetka nešto sa starim radio, a onda ga stari ugurao u Poštu. I tako, izgledali su dobro. Počela se djeca rađati, uselili su u neki stan preko škole, pa ta sitna dječica, jedno za drugim, čovječe prava obitelj, vidiš ih u parku, milina za gledati. Jedan trči za loptom, Drago za njim, ono najmanje plače u kolicima, Dana mu daje bočicu, ma kažem ti, milina za vidjeti.

Njegova nevolja je počela prije neke dvije godine. Pričao mi je o tome još dok nije do kraja poludio. Kaže, prije neke dvije godine, on u Pošti ujutro, pokupio pošiljke za taj dan, sprema se na ulicu, kad uđu dva murjaka u civilu u poštu, traže njega da pođe s njima u stanicu. On se javio šefu, ostavio torbu, ode s njima. Kad on tamo, ovi ga uvedu u prostoriju, kažu; čuj, znamo se dobro, al ovo je ozbiljno, imamo prijavu za silovanje. Objasne mu da ga je prijavila neka ženska, 21 godinu, neka ženska, rekli su mu ime i prezime. Silovana je i trudna je. On se sjeća ženske, povezo ju autom prije par mjeseci kad se vraćao iz Bjelovara, vraćao se od liječnika, mučila ga žgaravica neko vrijeme, pa je išao na gastroskopiju tamo. Nikad pio, ponekad je pušio cigarete i pio kavu, nikakva pretjerivanja, pa mislio, ide to snimiti da mu doktorica kaže o čemu se radi. Tek toliko, mislio je, rutinski pregled, kad mu doktorica kaže-kronično upaljen jednjak, odi na dijetu, evo tablete, smanji kavu i cigarete i masnu hranu, pa se javi za par mjeseci.

Sjeća se on i ženskice, mislio neka klinka, studentica, šta li… Sjeća se i da ju je vozio, i ostavio ju tamo gdje je htjela izaći. Ma ni pomislio nije da ju pipne, a kamoli što drugo, oženjen čovjek, dvoje djece, treće na putu. Primjer za uzornu obitelj. Ostavio žensku u nekom selu i vratio se kući, zaboravio na nju nakon pet minuta, kad ono, došla murija da ga je ona prijavila za silovanje tog dana. Točno zna datum, broj tablice, koji auto, njegov opis, sve, jebote. Ovaj murijak ga isto poznaje, ne može ni on vjerovati, al šta ćeš; družba je družba, a služba je služba, mora ga sve ispitati, ne puštaju ga kući, morat će i krv vaditi i šta ti ja znam nekakve pretrage, on problijedio skroz na skroz, moli ih telefon da nazove Danu, oni kažu, zovi odvjetnika, nije ovo zajebancija dragi Drago naš. Silovana i trudna.

Obavili oni svoje taj dan, pustili ga kući oko jedenaest navečer. Došao kući, djeca spavaju, Dana trudna, on joj ispriča gdje je bio, sam sebi ne vjeruje što priča, Dana ga sluša, ne zna ni ona šta da misli, a misli potajno u sebi, poštaru, kurvaru prokleti, šta mi radiš iza leđa, gade jedan prokleti.

Plakali su tu noć i on i ona, oka nisu sklopili, jutro je došlo, djecu su spremili u školu i u vrtić, Drago otišao na posao, u pošti ga svi pitaju šta je bilo jučer, on šuti, problijedio, samo je šefu otišao reći da će imati određenih problema, nije mu rekao točno o čemu se radi, al stari Bićanić je već sve znao u detalj. Ispričao se Drago šefu, zamolio ga da mu odobri dane godišnjeg odmora kad bude išao na sud, izišao iz šefove kancelarije i otišao na ulicu sa svojom velikom poštarskom torbom, i odjednom mu se grad u kojem se rodio, odrastao, živio, i radio, grad kojem je znao svaki ćošak, svaki mostić, uličicu, skoro svakog stanovnika je poznavao, odjednom mu je taj grad postao neobično stran i nepoznat. Nije se više sjećao nijednog imena ulice, nije znao kamo ide. Otvorio je svoju torbu, uzeo prvo pismo koje mu je došlo pod ruku, pročitao adresu, i nije znao gdje je ta ulica, nije znao u kojem pravcu da krene, a nekad je žmireći mogao razdijeliti svu poštu koju je imao u torbi. Pse u dvorištima je znao poimence, a gdje ne bi znao ulice, kuće i ljude. Jadan čovjek, izgubio se. Nije prošlo nekoliko dana, kolega na poslu mu daje plavu kovertu u ruke, Drago gleda-Općinski Sud, poziv za ročište, on otvori, zahtjev za razvod braka. Gleda, ne vjeruje. Stoji, šuti, ko da je odletio u zrak, u svemir negdje, osjeća  samo jednu malu kapljicu znoja kako mu klizi niz prsa ispod košulje. Osjeća ju, kao da samo nju ima, a zna da ni nju nema, da ni nju ne može zaustaviti, kao što ne može zaustaviti ništa na ovom svijetu, sada kad je sve tako ludo i divlje krenulo nekim putevima koje on, jadni Drago-poštar ne može shvatiti u svojoj nesretnoj glavi. Dođe kući taj dan, Dana odselila svojim roditeljima, odvela i djecu, kuća prazna, prazan čovjek, prazan život…

Suđenje je kratko trajalo, imao je obaviti nekoliko vještačenja i liječničkih pregleda. U međuvremenu mu se rodilo i treće dijete, mala kćerkica, lijepa zdrava djevojčica, plakao je od sreće, ali nije osjećao sreću, bio je izvan sebe zbog svega. Bio je na sudu nekoliko puta, ta ženska nije nijednom došla na ročište, dolazio je njezin odvjetnik, neki debeli ćelavi gad iz Bjelovara. Na kraju se izvještačilo da nije bilo nijednog njegovog traga na toj ženskoj, ne samo da ga je lažno prijavila, nije ju on ni pipnuo, tako se ispostavilo, nego su vještačenja pokazala da je on, Drago-poštar od rođenja neplodan, da nikada nije mogao imati djece, niti će ikada moći imati djece, i onda onih njegovih troje malih, onih anđela, za koje je živio, zbog kojih je bio najsretniji čovjek i otac na svijetu, uopće nisu njegovi, eno ga sad ispod robne kuće, jebemti život, da ti jebem život krvavi!

 

Marko Štromajer

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...