Zemlja, zemlja: Ovdje se kolje po kućama

''I knew earth wasn’t what it seemed.'' Tess Gallagher

Branislav Oblučar u radu Tomaž Šalamun u tekstovima hrvatskih pjesnika skicozno prikazuje odraze velikoga slovenskog pjesnika Tomaža Šalamuna u pjesništvu triju odabranih hrvatskih pjesnika triju različitih generacija – tekstualista Zvonka Makovića, jedne od prvih violina kvorumaške grupe Delimira Rešickoga i najmlađega od njih, jednoga od najcjenjenijih suvremenih hrvatskih poetskih glasova Marka Pogačara.

Oblučar otprilike govori kako je subjekt jezična konstrukcija te da je jezik jedini zavičaj pjesnika. I lirski je subjekt jezična konstrukcija kao što je i pjesnik jezična konstrukcija jer izvan jezika nije pjesnik. Niti se pjesništvo može poimati izvan jezika i kada nije svjesno svojega jezika. Premda većinom jest, i kada skriva jezično ishodište. Uglavnom, Marko Pogačar i ne skriva jezično ishodište pjesništva. On postoji samo kad je s jezikom. Parafraziravši Wilhelma von Humboldta: ”Die wahre Heimat des Dichters ist eigentlich die Sprache”. Prava je domovina pjesnika zapravo jezik.

U Crnoj Gori 2012. izašao je izbor Šalamunovih pjesama Riječ je temelj svijeta. U početku bijaše riječ. Na tom tragu i Oblučar ističe neke od koordinata Pogačarovih pjesničkih preokupacija: jezik i tijelo. A ističe i jedan od načina, žestoku metaforizaciju. A ima tu i još koječega u Pogačarovoj novoj petoj knjizi pjesama Zemlja zemlja (Fraktura, 2017). I na intertekstualnome, stilskom i tematskom planu.

Ima u novom, bezciklusnom, pedeset i jednom poetskom tekstu i filozofa, i pjesnika, i (post)strukturalističkih teoretičara, i revolucionara… Međutim, iako nema ciklusa, zbirka je osmišljena, obrubljena pjesmama čija su imena vrlo sugestivna: Sintaksa i Koda. A pjesme su i tematski relativno kompaktne.

Na stilskom planu, osim metaforizacije, tu je obično dugi stih. Kvazibugarštički. Naravno, shvaćeno samo tehnički i radno. Po dužini, ne po ritmu i stihovnoj semantici. Doduše, ima nečega od vlastite stihovne semantike, premda su i drugi pisali dugim stihom. Ali Pogačarov dugi razliveni stih nekako je drukčiji, dominantan, ako već nije i patentiran. Jednako kao i povremeni dugački naslovi-stihovi pjesama, koji često prizivaju nazoviznanstveni diskurs. Primjerice: Nezdrava mistifikacija jednog svakodnevnog prizora. Posve mimo inače čvrste linije pjesme ili Odbjegla ovca godine odlaže svoje brabonjke u usta predsjedništva Hrvatskog privatizacijskog fonda. Iz drugoga naslova nagoviješteni su i povremeni djelići, fragmenti zbiljokritike, okrhnuti od jezično-poetskoga vitraja i zabodeni u zemlju zemlju.

Tu je i figuralnost, eufonijska onomatopejnost okupana asonancama i aliteracijama (”sipi slijepi stiropor sjećanja”), obligatno hermetički ulančano znakovlje, niz slika koje skaču, prelijevaju se jedna u drugu. Tu je snaga jezika da zavede, prevari, sakrije, označi i obeznači: ”rana je radost. rt tijela isturen u mekoj smrti. rana-lutrija, ljeto, / razglednica iz puti…”,”riječ je krenula i kljuvala i / uzletjela a ja sam čuo samo vrisak vrane u rani…”, ”položio sam kožu pod noževe, čelo na tračnice, / polizao sam kost i ugalj i jednu ledenu ogradu ne bi li jezik / rodio vlastitu ranu…”, ”tko ranu rani, / taj je bijeli princ prostora. znao sam tko rano rani, rana je samo njegova.”

Na koncu stilskoga preleta osobit je pogačarski tip pjesme. U sjajnom Kućnom Magellanu od mamurluka, prizora buđenja i odlaska do hladnjaka kako bi se pojela lubenica za okrepu i rehidraciju pravi se sitni poetski manirizam. Slika za slikom, noževi, lubenica i njezini stanari na sočnome moru, cijeli jedan svijet – oluja, potop, jednom riječju avantura.

I u ovoj je zbirci niz takvih pogačarovskih pjesama: Sakupljač nedjelja, Posljednji praznici, Sreća u velikom gradu, Divlji dlanovi, Dugo dolazi svjetlo. U jednome aspektu, jednom od najboljih, Pogačar je pjesnik atmosfere, neobične perspektive u vremenu, zaustavljena obična prizora sunčanja na plaži, odlaska zubaru, iščekivanja zore uz kavu. Lagani crescendo. Sjajne slike, metafore, asocijacije.

Dakako, valja hazarderski reći da u Zemlji zemlji, kao uostalom i u svačijoj zbirci, kao uostalom i u njegovim ranijima, postoje tri tipa pjesama: sjajne, hermetične i one bezlične. Stilski je pasaž otprilike dao naslutiti i ponešto od tematskoga supstrata. Tu će težište (pri)pasti trima temama. Tema: Jezik. Tema: Svakidašnjica. Tema: Akcija. Teme se prožimaju.

”Govor nije drugo do zbirka pogreški.” Problem govora jest problem pjesme. Riječi i pjesme opiru se tvorcu, proizvode višak vrijednosti, uvijek suvišak i uvijek odgodu. Autor je medij. Tranzistor. Samo prenosi: ”pjesma si, fitilj / kroz koji izgara svijet.” Jezik je ”vruća pećina”, ”na sve spremna”, ”svakom otvorena”. ”Kvrgav jezik” je jezik poezije – barem one moderne, ili one linije od njemačkih romantičara, potom Baudelairea, pa do simbolista nadalje. Zbirka pogreški. Aberacija zbilje. Ali i tvarnost zbilje. U svakom smislu. ”Postoji taj problem govora. da se govori: da, / ali ne: zašto. uvijek bezglavi bijeg od uzroka, / slijep skok na posljedicu.” Ljudi se nikada ne bave uzrocima jer ne znaju što bi s njima. U potonjem je primjeru Tema: JezikTema: Svakodnevica, Tema: Akcija. No općenito u jezičnim kaskadama, pokatkad i vratolomijama, to ne preteže.

U Zemlji zemlji poezija je otvoreni hladnjak noću, misao odvojena od mesa, hladne pjesme odvojene od svijeta. Poezija je nereferencijalna, neosobna: ”promatrao sam tebe i svijet kako starite odvojeni od mene, / i pritom se dobro zabavljate.” Poezija je možda više akcijska, poziv na djelovanje, no što je sekcija svakodnevlja. Lirski glas programatski ne želi govoriti o osobnome, ispovjednom: ”draže su mi lirske nego ispovjedne pjesme Anne Sexton.” Poznate tzv. konfesionalne pjesnikinje.

Na djelu je dvostruki antagonistički kontrast:

(1) poezija jezika kojoj je suprotan: Običan život. Zajednički život. Rad. Odmor,

(2) poezija jezika kojoj su istodobno, i suprotni, i prividno paradoksalno, nesuprotni odnosno povezani: Meso. Energija. Masa. Vatra. Književnost versus život. Neoavangarda versus avangarda.

Istina je, također, da su sve te jezične preokupacije stare, stoput žvakane, stoput izlijepile pjesnički trbušni zid školskih, studentskih klupa, upijajući u sebe svašta, poput Petrijeve zdjelice.

Druge se dvije teme vrte oko vremena. Tema: Svakodnevica vezuje vrijeme u sitne čvorove da dulje traje. Krije se u sitnim stvarima: potez nedjeljom (”Zagreb nedjeljom, mlaka / hrenovka koja se lako guta.”), užitak u gradu (”zatim ustaješ, usijecaš torzo u zaplet večeri, čvrstu prirodu grada, / izlaziš / da uživaš u svježem mraku.”), neužitak u maničnim potrebama (”još jednom oprati šalice, provjeriti jesu li / dokumenti na mjestu, prozori uredno zatvoreni, / odjeću presaviti i prebaciti preko naslona stolice.”) i sl.

U pogačarskome Sakupljaču nedjelja, pretendentu za antologijsku pjesmu, vrijeme je beskonačno, nedjelja je, hladnoća, nema nikoga, maronar ubacuje ugljene-kestene u novine, tuljac za ugljene-kestene. Što se još može s novinama:

(1) ”novine zgužvati i nagurati u cipele dok noge nema”,

(2) napraviti kapu za ”molera”,

(3) napraviti brod za dijete kraj potoka. Gdje nema ničega. Ničega osim nedjelja. Nepreglednih pustinja-nedjelja.

Što se ne može s novinama:

(1) Šuštati. Jer ih se ne lista.

Neke su istine dosadne: nedjelja je nedjelja, Hrvatska je Hrvatska, ”penzija ono što nas održava živim”. Ovo zadnje možda i nije istina. Tema: Akcija jest vrijeme. Neka nas ne zavaraju stihovi: ”kako je lijepo nebo! kako dosadna zemlja! / i kako je lijepo letjeti.” Zbirka Zemlja zemlja jest vrijeme čovjeka. Blasfemičnoga, transgresivnog lirskog subjekta, monista. Motivi tombole i lota kazuju da sreću treba svatko sam izboriti. Često se u pjesmama čeka jutro kao obećanje boljega dana, boljega svijeta: ”čitav svoj život, s naftnim poljem u srcu, čekamo šibicu.” Ali svijet je bolji onoliko koliko ga sam učiniš boljim.

U pogačarskim Divljim dlanovima, dekonstrukciji fenomena stadiona i navijanja, dobro se naziru, kako se to voli reći, slijepe pjege društva: ”konačno, što sa svim drugim? Doručak mački, aorist glagolu, / bogovi ubogima. hladna domovina.” Tema: Akcija je tema Hrvatska: ”na što liči zemlja: na zrno graška zaboravljeno u džepu hlača, / sto puta oprano.” Noć je pala na zemlju – poručuje nam lirski subjekt – stalno se boreći s noću iz koje želi izaći zorom i plamenom u novi dan: ”na što noću noći / liči noć?” U ovoj zemlji, ”ovdje se kolje po kućama”, također nam poručuje.

Lirski glas opetovano priziva akciju, djelovanje, revoluciju, vatru. Zorom i plamenom u novi dan: ”gore giljotine!” Lirski je subjekt ranjav, ranast, izranjavan, ranjava amblemom zapadne civilizacije: ranom. Nosi je kao orden: ”tijelo je kutija koju otvara vrijeme. / rana je otvoren prozor, kroz koji ulazi svijet.” Treba djelovati. Zadnja pjesma partiture, Koda, dokončava redcima: ”a zemlja zatrta nebom miruje: nigdje i ništa. / nema vremena.” Život je hip, kako pišu ranonovovjekovni pjesnici.

Borbeni avangardizam ide do mjere upada u aktualne društveno-političke garniture, do upada u svijet kojekakvih modernih Glembajeva (”nevidljiva ruka tržišta nalijeva vinjak”), riskirajući da potrebuje, u najmanju ruku, fusnotu jednoga dana da bi bio razumljiv. Za razliku od Tornja Ivana Kušana Mirisi, zlato i tamjan ne gube ništa na izvornosti i vrijednosti.

Da se utvrdi: ima pretjerane hermetičnosti. Istina, gdje je nekome hermetičnost, nekome je poetska stvarnost. No nekome je možda ipak hermetičnost. Također, gotovo sve dobre pjesme na početku su zbirke. Napokon, osim što bi poruka bila, a razvidno je iz zbirčanoga materijala, da valja rušiti zidove, valjalo bi da pisanje ne postane navika. Premda bilo i posao.

Treba djelovati. Mrak je. Nema vremena.

Uistinu nema vremena. Uistinu se nekakav mrak spušta. Uvijek se nekakav mrak spušta. Uistinu treba djelovati. Uvijek treba djelovati. Svatko neka odluči po vlastitoj savjesti. Želi li? Što? I kako? I što je ispravno? A što nije?

Bonislav Kamenjašević

***

Autorov izbor poezije iz pete zbirke Marka Pogačara Zemlja, zemlja:

Sakupljač nedjelja

Beskrajnu nedjelju nosio sam na srcu,

kao skrivenu manu.

sa svakim otkucajem vrijeme je dozrijevalo u pjesmu:

jesen se kutrila u svakom uglu, gurala ruke u džepove,

kestene u tuljce od starog tiska. pobjeđivala je prevara lišća.

kesteni, još uvijek vrući, srljali su ususret gladnom grlu,

novine iščekivale silu jaču od vjetra, jaču od vatre.

čekale su tu ruku što će ih podići, kao da se sva čežnja svijeta

skupila u samo tri od svih silnih uz stare novine vezanih stvari:

novine zgužvati i nagurati u cipele dok noge nema,

novine presaviti u kape i poslati ih nepoznatome ličiocu.

jednu od kapa, moguće najveću, prenamijeniti potom u brod

što će ga neko nestvarno dijete niz potok pustiti u zemlju

gdje bog nije beskrajan nego nijem. i nema ničega.

nema ničega osim nedjelja.

 

Dugo dolazi svjetlo

(…) razmičem

zatim zavjese, i vidim kako sad zaista na nebu zasjeda zora,

tijesna i nemirna, lijepa kao giljotina u ognju

pobuna ugljena.

 

Kućni Magellan

Probudio si se znojan i gol

mišića zgrčenih od pijanke koja je predugo trajala

i otisnuo se u smjeru hladnjaka znojan i gol

nalik pomorcu u potrazi za novim svjetlom.

 

ispostavilo se svijet je lubenica

viđena izdaleka kroz jednu svilenu čarapu

pod čijom korom krvava magma, šećer ohlađen do ljubomore

u slatkoj ljubavi ljuljuška koštice.

 

u svakoj koštici kao u vijećnici stoluje mrtvac

sa svojom navikom šutnje, ispitom mirovanja

dok nož ne potopi urede u lijepak toplih proljetnih noći

i službenici napušteni od sviju pred prvim kapima

pobjegnu pod krov provincijske pošte.

 

gordi i suhi promatraju odande svinje kako gutaju svijet

i kako pljusak ispire njegovu mapu; pitaju kako toliko kiše

stane u nebo nad tako malim gradom.

 

Koda

Razvijaju se godine kao zastave, vrijeme

u vjetar umotano.

 

vlaga pod kožu prodire,

poslovi truleži polako postaju javni.

jesen je izbila kao kamen:

šipci pod pritiskom pljuju

zube iz svojih slatkih lubanja.

 

tko peče rakiju ulazi u savez s voćem,

savez koji se s noći obnavlja.

 

noću kad tama kroz krave prolazi

grušajući se s mlijekom u punim kantama,

kad se po selima spuštaju brklje

ništeći put do opoziva,

a zemlja zatrta nebom miruje: nigdje i ništa.

 

nema vremena.

 

I jedan izbor od nekoliko stihova:

na što liči zemlja: na zrno graška zaboravljeno u džepu hlača,

sto puta oprano.

njezini stanovnici: mungosi koji šapuću Glorija.

na što podsjeća smrt: na vreću kupina, stoljeće muha,

početak građanske drame –

na što noću noći

liči noć?

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...